Srpanj 2022. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)
Bački Hrvati su do pojave asimilacijskih politika 1830-ih godina činili praktički jednu kulturološku pa i etnografsku cjelinu sa Slavonijom. Kulturni utjecaji svjetovnih i duhovnih stvaralaca iz Slavonije osjećali su se u Subotici. Vjerska i demografska struktura Subotice, gotovo identična Slavoniji, činila su ovaj panonski grad idealnim recipijentom kulturnih tekovina iz središnjih hrvatskih krajeva. Uostalom neki od bačkih Hrvata su podrijetlom bili vezani uz Slavoniju. Primjerice, Ivan Ambrozović. Radikalni „raskid“ bačkih Hrvata sa svojom maticom je uslijedio tek s pojavom politika intenzivne mađarizacije 1830-ih i 1840-ih. Od toga vremena slavonski intelektualci donose negativne prognoze o budućnosti svoje braće, bačkih Hrvata. Ova opasnost je samo kratkoročno odložena porazom mađarske revolucije 1849., a svoj uspon je bilježila nakon uspostave Austro-ugarske (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) Od 1867./68. položaj Slavena katolika u Ugarsko bio je težak. Relativno liberalni zakoni o narodnostima (nacionalnim manjinama) nisu poštovani nigdje, pogotovo ne u provinciji, gdje je, na lokalu, postojao snažan pokret protiv svake narodnosne akcije. Posljedično, Hrvati u Ugarskoj, kako oni u Gradišću, tako i u Bačkoj, nisu imali mnogo prostora za iskazivanje, a kamoli daljnje razvijanje sastavnica svog identiteta, u koje spada i književnost.
Jedan od rijetkih koji se uspješno „opirao“ negativnim trendovima asimilacije jest Josip Antun Evetović. Po majci Imerki je bio u svezi s plemenitom obitelji Antunović, koja je dala preporoditelja biskupa Ivana Antunovića. To mu je osiguralo zavidno teološko ali i kulturološko obrazovanje, koje njegov otac, Dane, kao pripadnih skromnijih slojeva, nije mogao osigurati. Evetović je kao i brojni Antunovićevi pitomci bio predviđen za svećenika. Antunović ga je međutim vidio kao redovnika, jer je samo tako mogao naći vremena i prostora za stvaranje djela, koja bi stajala u ravni ili nadvisivala postignuća Grgura Peštalića i ostalih starijih franjavačkih svećenika-književnika u bačkoj Hrvata. Evetović je doista stupio u franjevački red i to u provinciju sv. Ivana Kapistrana (1881.), koja je, zbog izravnih veza sa Slavonijom, bila manje asimilatorski nastrojena od provincije Presvetog Spasitelja. Kao Antunovićev štićenik Evetović je stekao zavidno obrazovanje u raznim prosvjetnim žarištima Podunavlja (Beč, Kaloča, Fedvar, Vukovar i Baja). Međutim, mladu misu je održao u Aljmašu, svom rodnom mjestu (12. srpnja 1885.). Godine 1897. je odabran za gvardijana u Baji, starom žarištu hrvatske kulture u južnoj Ugarskoj. Petrovačkom svećenstvu se vratio 1902. godine. Međutim, promijenio je duhovnu oblast. Od tada je bio svećenik Pečuške biskupije. Kao takav Evetović je mogao djelovati u Slavoniji, koja je u to vrijeme duhovno potpadala pod Pečuh. U godinama koje su uslijedile postavljan je za administratora i župnika raznih slavonskih mjesta (Veliškovci, Harkanovci, Valpovo itd.). Svuda je ostavljao blagotvorne plodove svoga rada. Iako je bio od svoga zavičaja, nije ga zaboravljao. Iako ga je od zavičaja odvajala barijera političkih granica, nije ga zaboravljao, uvijek mu se vraćao. Istodobno, i u hrvatskoj matičnoj domovini prepoznat je kao uspješni pjesnik. Prvi puta se javio u Vijencu, književnom listu, 1892. Zagrebačka kulturna kritika se pozitivno izražavala o njegovim pjesmama (Rudolf Mađer, Glas Matice Hrvatske). Bio je jedan od utemeljivača Kluba Hrvatskih književnika u Osijeku. Zbog svoje gorljivosti za hrvatski jezik i ostale identitetske sastavnice stekao je još za života ugled i slavu, koja je u kasnijim desetljećima samo potvrđena podizanjem spomen-ploče u Osijeku (1930.), spomen-ploče u Valpovu (1930.) i spomenika djela glasovitog kipara Ivana Meštrovića u Subotici (1936.). Pajo Kujundžić je prepoznao Evetovićevu ulogu u izgradnji nacionalnog identiteta bačkih Hrvata: „Naš Miroljub-Evetović pripoznat pjesnik i župnik u Hrvatskoj sa mnogim drugim Bunjevcima navišćiva hrvaštinu Bunjevaca, koji su već davno napuštili krpež sa imenima, koja su za larve pronadjena.“ (Neven, 3. I. 1914.)
