Kolovoz 2022. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)
Sam vrh hrvatske književnosti na prijelazu 19. u 20. stoljeće zauzima čovjek koji u sebi objedinjuje, osim mnogih osobina po kojima se prepoznaje čovjek „svjetskog kova“, i crte koje bude asocijacije kako na Domovinu tako i na provinciju (Srijem, Gornju i Donju Bačku) te lokalni patriotizam. Riječ je o Antunu Gustavu Matošu. Rođen je u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća. Vrijeme njegovog rođenja i odrastanja koincidira s razdobljem koje je u Zapadnoj i Srednjoj Europi obilježeno dugim mirom – od sklapanja mira između Njemačke i Pruske (1871.) do početka Prvoga svjetskog rata (1914.). U ovom relativno dugom razdoblju, koje su remetili samo lokalni konflikti na Balkanu (između Srbije i Turske 1876., uz intervenciju Rusije 1877. – 1878.), Europa se posvetila sveopćem napretku. Književnost je bila jedno od polja koje je nudilo brojne neistražene i neiskorištene mogućnosti. Matoševo rodno mjesto je bio „vinski Srijem“ – Tovarnik. Međutim, odrastao je u drugoj sredini, u „belom Zagrebu“, među kajkavcima. Njegov djed Grgo bio je Hrvat iz Kaćmara, a otac Augustin rođen je, kako je Antun pisao, u „ubavom šokačkom mjestu Plavna“. Sam Matoš se ponosio svojim „bunjevačkim podrijetlom“. Međutim, ni majčina stranka nije bila ništa manje značajna. Schamsovi zauzimaju važno mjesto u povijesti farmacije u Petrovaradinu.
Matoš je imao dobar pedigre i mogućnosti za bavljenje unosnim poslovima. Međutim, suprotno volji svojih roditelja, posvetio se umjetnosti – najprije glazbi (svirao je violončelo), a kasnije književnosti, ni ne sluteći kako zapravo udara temelje modernoj hrvatskoj književnosti, koja se baš u vrijeme njegova razvoja oslobađala naslaga dugog razdoblja prosvijećenog apsolutizma i ulazila u novu epohu. Potpuno u duhu svojega vremena, Matoš je boravio u velikim centrima europske kulture, od kojih je za njegovo književno profiliranje najznačajniji bio Pariz. Pariz se oporavljao od rana pretrpljenih u pruskom ratu, ali u kulturnom smislu je predstavljao drugi Rim. Ako je prijestolnica europske kulture definirala Matoša kao književnika, koji raskida sa starim carističkim uzorima i prigrljuje ideje modernog, slobodoumnog i naprednog, onda ga je Beograd, kao „južnoslavenski Piemont“ i centar „jugoslavenstva“, u kojem je u dva navrata proboravio više od 7 godina, izgradio u nacionalnom smislu. Naime, Matoš se na licu mjesta mogao uvjeriti da ideju, koju su ispovijedali mnogi njegovi vršnjaci, uključujući i subotičko „Kolo mladeži“ (čiji članovi su bili mladi Hrvati rođeni 1870-ih) ne tumače svi na isti način kao on. Međutim, nije doživio realizaciju „jugoslavenskog sna“ – Kraljevine SHS. Iza sebe je ostavio veliki književni opus, koji stoji praktički u nesrazmjeru s kratkoćom njegova života. Možda su najinspirativnije njegove rasprave i kritike, koje su dugo služile kao uzor književne polemike. One su mu, s jedne strane, donijele besmrtno ime u književnoj teoriji i kritici, a s druge strane, doživotne protivnike od kojih su se neki, poput Tina Ujevića, vremenom pretvorili u njegove posthumne poštovatelje.
Mnogi su iz nacionalističkih pobuda dovodili u pitanje njegov identitet. Stevan Sremac ga je čak htio uvjeriti da je Srbin konvertit. Međutim, Matoš je bio nacionalno svjestan Hrvat ponosan na svoj slojeviti identitet, kojeg je iskazivao kroz glasovitu izreku da je „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem“.
