Tavankut, danas mnogima znan kao „misto di sunce grli Bačku“ i poznat po seoskom turizmu, slamarkama, Gupčevim folklorašima, tavankutskoj jabuci i pisku, u međuratnom je razdoblju, primjerice u zagrebačkim medijima (Hrvatski dnevnik iz 1939.), istican kao „prvo žarište hrvatske svijesti na bunjevačkim salašima“, dok subotički Neven 1927. objavljuje kako su „Tavankut, Čikerija i Mirgeš – jake kule hrvatske misli kako na političkom, tako i na prosvjetnom polju“, a 1929. kako „Tavankut sa Čikerijom i Mirgešom daleko odskaču od ostalih subotičkih salaša, pa i od sela hrvatskih po Bačkoj i Baranji.
Tavankut danas prednjači medju našim selima u svakom pogledu«. Sve je to i više nego dovoljan razlog da Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata svoj 67. znanstveni kolokvij posveti upravo ovom naselju i pod nazivom „Društveni i politički život Hrvata u Tavankutu između dva svjetska rata (1918. – 1941.)“, održi ga u petak, 6. studenoga 2020. godine u tavankutskoj Galeriji HKPD-a Matija Gubec. To je razdoblje iz različite periodike istraživao i zapisivao, te nazočnima na kolokviju predstavio master povijesti Vladimir Nimčević.
Tavankut kroz povijest
Potrebu za udruživanjem i kulturnim stvaranjem imao je i čovjek u seoskoj sredini, koji je, prema riječima Nimčevića, prednjačio u tome, ali na žalost nije dobio priznanje koje zaslužuje. Ovim predavanjem, kako je istaknuo, želio je ispraviti tu nepravdu, izabravši, za početak, Tavankut, kao mjesto s dugom poviješću društvenog i političkog života. O njemu ima brojnih podataka u literaturi i periodici, te su, osim navedenih u uvodu ovog teksta, i glasila drugih stranaka s priznanjem i uvažavanjem konstatirali da je Tavankut jako hrvatsko uporište. Tako i Naše slovo iz 1938. piše kako je ovo selo ponos, odnosno centar mačekovaca (pristaša Hrvatske seljačke stranke, čiji je predsjednik poslije smrti Stjepana Radića bio Vladko Maček).
„Tavankut se spominje još 1435. godine, ali, interesantno, ne kao selo već kao grad, sa svojim trgom, i kao takav je vidljiv na povijesnim kartama iz različitih razdoblja. Mnogi ugledni kartografi ga na svojim kartografskim prikazima Ugarske različito prikazuju pa se tako od spomenute godine pa do konca XVI. stoljeća, osim po današnjem imenu, navodi kao: Towankwth, Thowankwth, Tarankut, Tariankut, Torankut.
Na temelju toga, kao i na temelju arheoloških nalaza, može se zaključiti da je Tavankut doista u srednjem stoljeću bio važno mjesto i da se u njemu odvijala i intenzivna trgovina. Tako su primjerice u tzv. Dolini smrti u Zlatnom kraju 1933. pronađeni zlatnici ugarskih kraljeva Matije Korvina, Ladislava I. i Ferdinanda I.“, rekao je Nimčević.
Međutim, za vrijeme turske okupacije koja je trajala 150 godina, Tavankut se depopulirao, stanovništvo se rasulo i on je spao na pustaru, tj. na salašarski tip naselja što će ostati do XIX. stoljeća. Tek koncem pretprošlog stoljeća Tavankut počinje dobivati današnje obrise, što se prije svega ima zahvaliti crkvi Srca Isusova koja je izgrađena u centru sela. Gradska skupština je, prema podacima koje je našao Nimčević, odluku o njenoj izgradnji donijela koncem XIX. stoljeća, a ona je izgrađena 1910. godine.
„Prije njene izgradnje Tavankućani su na svetu misu odlazili u crkvu u obližnje naselje Kunbaja, a tavankutska proštenja su se održavala kod križeva rasutih po ataru. Prvi tavankutski župnik bio je Grgo Romić iz Čikuzde, a nakon njega došao je Antun Berger iz Bačalmaša. Prvi tavankutski mladomisnik bio je Antun Skenderović, rodom iz Tavankuta, kasnije jedan od najistaknutijih hrvatskih rodoljuba u međuratnom Somboru“, naveo je Nimčević, dodajući kako je upravo ta 1910. važna godina u povijesti ovog sela, jer od nje u njemu počinje intenzivniji društveni život.
Razvoj društvenog i političkog života
Jedan od prvaka društvenog života Tavankuta je Josip Đido Vuković, pokretač mnogih društvenih i političkih inicijativa. U uvjetima institucionalne mađarizacije, kada je i školstvo bilo u službi asimilacije, radeći u korist ovdašnje baštine, po pisanju Nevena, naučio je više od 20 tavankutskih djevojaka i momaka hrvatskim narodnim pjesmama.
Kada je u pitanju obrazovanje, u Gornjem Tavankutu je u proljeće 1914. osnovana Salašarska čitaonica, a iste je godine u Donjem Tavankutu skupina roditelja školske djece pokrenula inicijativu za uvođenjem vjeronauka na materinskom, odnosno bunjevačkom (hrvatskom) jeziku (ostali predmeti su bili predavani na mađarskom).
Tavankut se poslije I. svjetskog rata naglo razvio, imao je pozitivan prirodni priraštaj i postupno se proširio sve do mađarske granice obuhvativši naselje Mala Bosna i pustare Ljutovo i Šebešić sve do zapadne Čikerije. Pred II. svjetski rat imao je oko sedam tisuća stanovnika. Prva veća politička gibanja u Tavankutu zabilježena su pred izbore 1920. godine.
„U ljeto 1919. u Donjem Tavankutu je organiziran narodni zbor koji je okupio četiri tisuće duša i na njemu je Bunjevačko šokačka stranka osnovala Narodno udruženje. Ubrzo je uslijedila borba s Demokratskom strankom čiji su agitatori tavankutskoj sirotinji obećavali zemlju u Makedoniji i na Kosovu, a u predizbornu borbu uključili su se i radikali koji nisu nudili ništa opipljivo, jedino su podmićivali narod“, navodi Nimčević.
Uz BŠS, i ostale političke snage su organizirale svoja društva pa je tako kod škole sv. Ane u Tavankutu 1921. osnovana Sokolska četa koja će imati važnu ulogu u daljoj povijesti ovog mjesta. Kao inicijator njenog osnutka izdvaja se Većeslav Omachen, solunski dobrovoljac, Hrvat iz trojedne kraljevine, a na svečanost je među ostalima došao školski nadzornik salaških škola Aleksandar Mikić, otac Jovana Mikića Spartaka (obojica su se osjećali Bunjevcima u kulturološkom smislu, jer su odrasli među njima i poprimili mnogo njihovih odlika). Tu je bio i upravitelj-učitelj Vinko Romić koji je u političkom smislu bio primoran biti radikalom.
BŠS je nakon Narodnog udruženja osnovala svoja društva – koncem ‘21. ili početkom ‘22. u Gornjem Tavankutu su osnovani Narodna čitaonica i Katoličko pjevačko društvo. To su društva koja su prethodila Seljačkoj slozi koja se najviše proslavila u međuratnom razdoblju. Što se tiče proslava, u veljači 1924. u Donjem Tavankutu je u organizaciji Pučke seljačke čitaonice (predsjednik Dančo Stipić) održano I. Veliko tavankutsko prelo, koje je okupilo brojne hrvatske udruge iz Subotice i Tavankuta.
Svoje pristaše u Tavankutu, od kojih se najviše istaknuo Josip Đido Vuković, imala je BŠS, kao i Hrvatska pučka seljačka stranka koja je isključena iz izbora nakon obznane dokumenta od strane države u kojem se njen predsjednik Stjepan Radić dovodi u vezu s komunistima, boljševicima u Rusiji. Nakon toga su pristaše HPSS-a pristupile BŠS-u i sudjelovali skupa u predizbornoj kampanji, a 1926. BŠS se utopila u Hrvatsku seljačku stranku, koja ubrzo nakon toga počinje organizirati svoju stranačku mrežu u Tavankutu.
Seljačka sloga, križari, pododbor JRZ-a
Nakon fuzije BŠS-a u HSS počinje se razvijati društveni život u Tavankutu u onom obliku koji i danas poznajemo i pamtimo.
„Osnovana je Seljačka sloga kao ogranak Hrvatske seljačke stranke, koja je do početka 1927. godine okupila blizu 300 članova, ne samo iz Tavankuta, već i iz Mirgeša i Čikerije i tako potvrdila da su ta mjesta jake kule hrvatske misli kako na političkom, tako i na prosvjetnom polju. Seljačka sloga, kao društvo koje je organiziralo kulturni život, imala je pjevački i tamburaški zbor, a osim u Tavankutu i Subotici, nastupila je i u Zagrebu 1927. na svečanoj smotri hrvatskih seljačkih pjevačkih zborova. Također, 1929. priredila je u Tavankutu misu zadušnicu za Stjepana Radića, koji je godinu dana ranije pao kao žrtva Vidovdanskog atentata u gradskoj skupštini u Beogradu. Vrijedi spomenuti i Prosvjetni dan u Tavankutu koji je održan na dan proštenja, 9. lipnja 1929., a na njemu su osim domaćina – Seljačke sloge i Seljačke čitaonice, sudjelovali Hrvatski sokol i Hrvatsko pjevačko društvo Neven iz Subotice“, kaže Nimčević.
Jedan od bitnih segmenata društvenog života u Tavankutu su križari. Tavankutska mladež je 1935. po uzoru na šebešićke križare osnovala Križarsko bratstvo koje je okupilo oko 300 članova, duhovnikom je imenovan tavankutski kapelan Lajčo Vajda, a predsjednikom Veco Skenderović. To društvo je 1936. održalo priredbu posvećenja svoje zastave, a iste godine križari su održali svoje redovito sijelo na kojem je vlč. Ivan Kujundžić iz Subotice održao predavanje o podrijetlu Bunjevaca. To je ujedno bila priprema za 250. godišnjicu dolaska skupine Bunjevaca u Suboticu, te se iz toga vidi da su Tavankućani, putem svojih udruženja i aktivnosti, bili uključeni i u procese koji su se odigravali u gradu.
Od Tavankućana, Čikerijanaca i Mirgešana na prosvjetnom i kulturnom polju 1920-ih osobito su se istaknuli seljaci: Filip Skenderović, Remija Poljaković, Franje Tumbas, Benco Peić, Jakov Kujundžić, Lojzija Kolar, Luka Kečenović, Blaško Vuković.
Šestosiječanjska diktatura iz 1929. godine donijela je zastoj u političkom i društvenom životu diljem Jugoslavije, pa tako i u Tavankutu, međutim u razdoblju od ‘29. do ‘35. stasava ona generacija koja će iznijeti Hrvatski pokret koncem ‘30-ih godina prošloga stoljeća.
Također, zabilježeno je da je 1936. Josip Đido Vuković u jednom danu održao 12 političkih zborova u Subotici i njezinoj okolici, a iste je godine, od 14. do 16. kolovoza, ogranak Seljačke sloge iz Tavankuta sudjelovao na slavlju u Subotici u povodu 250. godišnjice dolaska skupine Bunjevaca.
Iako je Tavankut bio jako uporište mačekovaca, odnosno Hrvatske seljačke stranke, bile su tu i druge političke snage, u prvom redu Jugoslavenska radikalna zajednica koja je zapravo preporođena Narodna radikalna stranka Nikole Pašića. Nakon osnutka središnjice u Beogradu, počeli su se osnivati mjesni odbori i u ostalim gradovima Kraljevine Jugoslavije. U Subotici je osnovan 12. siječnja 1937., a formirali su se i pododbori u okolnim naseljima, pa tako i u Tavankutu.
Hrvatska seljačka stranka je doživjela rascjep svoga članstva početkom 1938. čiji je dio prišao JRZ-u i tako se ona proširila, posebice u Gornjem Tavankutu, gdje je osnovan Omladinski pododbor JRZ-a za Tavankut, na čelu s Lazom Horvackim, a na njemu se okupilo više od 100 omladinaca i znatan broj starješina.
„U ondašnjoj režimskoj vladajućoj stranci i Bunjevci su zauzimali visoke položaje, što danas ne samo da nije slučaj već je i nezamislivo. Naravno, taj pododbor JRZ-a za Gornji Tavankut je doživljavao promjene i članstva i predsjedništva, pa je tako 1938. došlo do njegove reorganizacije. Tada je za predsjednika izabran Antun Vuković, a većinu članova činili su uglavnom naši ljudi, od kojih su se neki izjašnjavali kao Hrvati, a neki zbog politike stranke nisu. Na toj je Skupštini govorio tadašnji predsjednik subotičke općine Ivan Ivandekić (po izjašnjenju Hrvat) u kojem je iznio presjek političkog života Bunjevaca ne samo u Tavankutu već i šire i kojim je objašnjeno zašto nisu dobili vidno mjesto u širim političkim događanjima u Kraljevini Jugoslaviji. U tom govoru među ostalim stoji: ‘Prvo su Bunjevci i Šokci bili složni u Bunjevačko-šokačkoj stranci ali za kratko vreme se steklo uverenje da smo malobrojni i da ne možemo voditi državnu politiku pre ove političke grupe. Nastalo je posle toga opredelenje na srpske i hrvatske stranke i uvukli smo se u nepouzdano strančarenje koje se završilo krahom, ne samo za Bunjevce nego za sve nas. Kada se zatim ukazala prilika Bunjevci su se opredelili za politiku narodnog i državnog jedinstva i tada su bili složni. Ta sloga se manifestovala 1931. kada su Bunjevci kompaktno istupili na izborima i kada su odneli najveću pobedu. Posle toga ponovo je nastupila nesloga i ona je kulminirala na izborima 1935. godine. Zbog toga Bunjevci nemaju danas svoga pretstavnika u Narodnoj skupštini. Posle toga stvorena je Jugoslovenska radikalna zajednica koja je delima dokazala da vodi konstruktivnu politiku. Mi treba da pomažemo Vladu g. dra Milana Stojadinovića jer je ona to zaslužila i jer samo tako možemo postići ono što nam treba i što želimo’“, prenio je Nimčević.
Godina 1939. je bila važna u političkom životu ne samo Subotice već i čitave Jugoslavije. Među ostalim, osnovana je Banovina Hrvatska. Godine 1939., 11. lipnja, u Tavankutu je održana proslava rođendana predsjednika HSS-a Vladka Mačeka. Naime, u ono vrijeme bilo je popularno održavati rođendane političkih prvaka, a Bunjevci su bili simpatizeri i pristaše ove stranke. Na tradicionalnom proštenju sv. Ane, iste te godine, na kojem je bilo oko pet tisuća ljudi, sve su kuće bile okićene hrvatskim zastavama i pjevale su se razne hrvatske rodoljubne pjesme.
Osnutak Hrvatskog doma
U Tavankutu je 28. kolovoza 1939. osnovan Hrvatski prosvjetni (seljački) dom, a prvi njegov predsjednik bio je Filip Skenderović. Svečanosti su prisustvovali predstavnici Hrvata iz Subotice, sjeverne Bačke, delegat Mačeka i više tisuća ljudi.
„Osnutak Hrvatskog doma značio je ujedno da Tavankut stupa u red naprednih hrvatskih sela i nije stoga čudno što ga, kako u lokalnom, tako i u zagrebačkom tisku tretiraju kao reprezentativno hrvatsko selo, odnosno kao paradigmu društvenog seoskog života u Bačkoj. Prema pisanju Subotičkih novina na otvaranju Hrvatskog doma u Tavankutu bilo je najmanje oko deset tisuća ljudi, a gosti su bili iz Subotice, Sombora, Bajmaka, Čonoplje, Miletića, Bača, Sonte, Bačkog Monoštora, Bačkog Brijega, te iz Baranje. Osnutak Hrvatskog doma prestavljao je vrhunac kulturnog života u Tavankutu. Nakon toga (1940.-41.) nije zabilježeno ništa slično“, istaknuo je predavač Vladimir Nimčević.
On je predavanje završio, kao što ga je i započeo, navodima u tisku koji potvrđuju važnost Tavankuta u baštinjenu kulture koju je na herojski način održavao. Tako Neven iz 1929. navodi kako je „Tavankut ogledalo sviju nas u Bačkoj i Baranji i primjer kako se medju našim hrvatskim seljacima i na prosvjetnom i kulturnom polju može doći do zavidnih rezultata samo ako se nadje dva tri rodoljuba, koji će se za taj posao žrtvovati“, a Hrvatski dnevnik 1939.: „Svi režimi pokušali su svim sredstvima uništiti i satrti hrvatsku svijest tavankutskih Bunjevaca, ali su svi prošli neobavljena posla, a Tavankut je ostao hrvatski, ostao je nepobijedjen i nepobjediv“.
Izvor: Hrvatska riječ ( I. Petrekanić Sič)
