U znanstvenim krugovima, prostoru kulture te u medijima ove se godine diljem svijeta na različite načine obilježava 100. obljetnica početka Prvog svjetskog rata, koji je značajno promijenio živote ljudi, društva i kartu Europe. U nastojanju da sagleda utjecaj ovog velikog povijesnog događaja u kontekstu jedne manjinske zajednice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je 28. studenoga 2014. godine organizirao okrugli stol na temu Hrvati u Vojvodini i Prvi svjetski rat.
Okrugli stol je održan u Plavoj dvorani Gradske kuće u Subotici i okupio je znanstvenike iz Hrvatske, Mađarske i Srbije. Osim o sudjelovanju Hrvata iz Vojvodine u ratu te neposrednim ratnim posljedicama, na okruglom stolu je bilo riječi i o poslijeratnim prilikama kada dolazi do stvaranja novih društvenopolitičkih zajednica.
U uvodnom izlaganju na temu Hrvati i Prvi svjetski rat, prof. dr. sc. Josip Vrbošić s Pravnog fakulteta u Osijeku je ocijenio kako je ovaj rat promatran iz ugla svekolikih hrvatskih probitaka, ali i gubitaka, otvorio mnoštvo velikih pitanja. „Očekivane unutarnje rekompozicije Austro-Ugarske, pa i u slučaju gubitka rata, snažnijim američkim ulaskom u rat postale su potpuno irelevantne. Političkoj eliti Hrvata, narod se tu nije pitao, ostala je spasonosna formula – savezništvo sa Srbijom u okviru poznatoga 'velikog rješenja', kako bi se izbjeglo eventualno 'malo rješenje' u kojem bi Hrvatska, za vjerovati je, ostala još više teritorijalno oštećena. No, tradicionalna politika pregovora, dogovora, nagodbi iz vremena Austro-Ugarske, u novoj državi, zamijenjena je već poznatim konceptom novorođenih država – posvemašnjom centralizacijom, poglavito financijskih i upravnih resursa“, kazao je Vrbošić.
Nezadovoljstvo političkim, ustavnopravnim i teritorijalnim rješenjima nastalim nakon rata, bilo je manifestno poglavito kod Hrvata, ponajviše zbog gubitka jadranskog dijela Hrvatske, te zbog čvrsto nametnutog centralističkog sustava u zemlji. „S ovim potonjim nezadovoljstvo su iskazivali i drugi narodi u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslaviji). Naime, snovi o ujedinjenju, kao produktu slavenske kohezije, sličnosti, ravnopravnosti i općeg dobitka, vrlo brzo bili su zamijenjeni majorizacijom, gospodarskim zaostajanjem, osobito područja bivše Austro-Ugarske, te snažnim političkim okršajima gdje ni meci nisu ostajali u futroli“, naveo je Vrbošić.
Viši znanstveni suradnik podružnice Hrvatskog instituta za povijest u Slavonskom Brodu dr. sc. Robert Skenderović je govorio o okolnostima priključenja Banata, Bačke i Baranje Kraljevini Srbiji 25. studenoga 1918. iz perspektive sudjelovanja bačkih i baranjskih Hrvata. Naime, prema povijesnim dokumentima, sve do polovice studenoga 1918. godine činilo se da između srpske Vlade i Narodnog vijeća SHS postoji dogovor prema kojem su Banat, Bačka i Baranja trebali ući u zajedničku jugoslavensku državu kao dio Države SHS, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom i Slavonijom, Dalmacijom te Bosnom i Hercegovinom. Međutim, polovicom studenoga jedan dio srpskih predstavnika u NV SHS dogovorio je sa srpskom Vladom direktno ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje s Kraljevinom Srbijom koje je izglasano na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu.
„Ovdje se po mojem mišljenju radilo o nedemokratskom postupku, zato što su ovdašnji Hrvati najmanje pitani, odnosno posrijedi su bili tajni dogovori između srpskih predstavnika iz Bačke, Hrvatske i Kraljevine Srbije, što je rezultiralo time da su vojvođanski Hrvati u trenutku ujedinjenja bili zatečeni. Sam način na koji su ušli u novu državu im je pokazao kako će se važne stvari ubuduće odvijati bez konzultacija s njima i da će čitava ta državna tvorevina zbog toga biti za njih ne ono što su oni očekivali, nego jedan novi problem. Tako da su iz Austro-Ugarske kao jednoga problema, prešli u novu državu koja je za njih predstavljala novi problem jer im nije osigurala ravnopravnost i zaštitu koju su očekivali“, kazao je Skenderović.
Asistent na Institutu za migracije i narodnosti iz Zagreba dr. sc. Mario Bara je u svom izlaganju ukazao kako se pred sam kraj postojanja Austro-Ugarske Monarhije većina južnougarskih Hrvata priklonila zamisli pripajanja budućoj južnoslavenskoj državi. Demarkacijska crta razdvajanja formirana na samom kraju rata nije bila i konačna državna granica prema Mađarskoj pa je pitanje budućih granica novih država ostalo otvoreno sve do zaključenja Trianonskog mirovnog ugovora. „Kada govorimo o hrvatskoj zajednici, imamo preseljavanje iz onih dijelova Bačke i Baranje koji nisu pripali Kraljevini SHS, dio tih ljudi je želio imati državljanstvo ove nove države. Kada bismo pokušali odrediti broj tih ljudi, a govorimo o Bajskom trokutu i dijelu Baranje, rekao bih da je riječ o brojki do tri tisuće“, kazao je Bara. Iako je broj doseljenih Hrvata iz Mađarske te iz hrvatskih krajeva nove države, bio relativno mali, kako je istaknuo, pojedinci su ostavili snažan biljeg u političkom i društvenom životu sredina u kojima su djelovali.
Prof. dr. sc. Ladislav Heka s Pravnog fakulteta u Segedinu ukazao je kako je na život Hrvata u Mađarskoj velik utjecaj imalo srpsko osvajanje Bačke, Baranje i Banata koje je trajalo od 1918. do 1921. godine. S odlaskom vojske Kraljevine SHS mnogi od Hrvata preselili su se preko Drave i Dunava, u južnoslavensku državu gdje su dobili državljanstvo i zemlju uglavnom na štetu Mađara. Iz Kraljevine SHS su se pak u Mađarsku doselili mnogi Mađari ili dragovoljno ili prisilom, što je jačalo pritisak na hrvatsko pučanstvo.
Prof. Dario Španović iz Srijemske Mitrovice govorio je o bitci kod Čevrntije (Polje Leget) iz 1914. u kojoj su sudjelovali i srijemskomitrovački Hrvati kao vojnici Austro-Ugarskih postrojbi, premda je jedan dio Hrvata pravaškog uvjerenja želio slom Austro-Ugarske smatrajući to povijesnom prigodom za samostalnost Hrvatske. U ovoj bitci kod Srijemske Mitrovice zaustavljena je srbijanska ofanziva na Srijem čiji je cilj bio vezivanje što većeg broja Austro-Ugarskih postrojbi za ovo područje.
Poginuli Hrvati iz Subotice
Mr. sc. Stevan Mačković iz subotičkog Povijesnog arhiva govorio je o mogućoj procjeni broja poginulih vojnika iz korpusa zajednice bunjevačkih Hrvata s teritorija Subotice temeljem upisa lokalnog Matičnog ureda od 1914. do 1919. godine. Sa strogo danim rubrikama koje je matičar morao ispuniti, upis predstavlja značajan izvor i za sagledavanje nacionalnog, vjerskog te društvenog statusa poginulih vojnika, kao i lokacija stradanja. Kako je istaknuo Mačković, bunjevački Hrvati čine otprilike jednu trećinu (457) od ukupnog broja poginulih (1475), što odgovara postotku stanovništva koji su u to vrijeme činili na ovom teritoriju.
O Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije u Prvom svjetskom ratu govorio je prof. dr. sc. Duško Radosavljević s Fakulteta za pravne i poslovne studije iz Novog Sada. On je istaknuo kako tijekom rata dolazi do promjena u teorijskim postavkama, stavovima i političkim aktivnostima ove stranke, o načinima rješavanja nacionalnog pitanja, ujedinjenja i stvaranja zajedničke države.
Događaji i sudbine ljudi u Prvome svjetskom ratu prisutni su i u književnosti vojvođanskih Hrvata, a o toj temi je govorio ravnatelj ZKVH-a prof. Tomislav Žigmanov. Prema njegovim riječima, vojvođanski su Hrvati kao državljani Austro-Ugarske bili mobilizirani u vojne postrojbe carevine te ratovali za njezine interese, napose u frontama na istoku i sjeveroistoku – u Galiciji koja tako postaje „mitsko mjesto stradanja“.
„U matičnoj hrvatskoj književnosti Krleža već 1922. objavljuje knjigu Hrvatski bog Mars koja se bavi temama vezanim za Prvi svjetski rat. U književnosti vojvođanskih Hrvata ova se tema javlja zakašnjelo i u lirici i u prozi“, rekao je Žigmanov. Govoreći pak o sadržaju ove literature, ukazao je kako u njoj dominiraju snažni oslici stradanja, sudbinske pomirenosti ali i dragosti u slučaju povratka.
Jedan od zaključaka okruglog stola je da su teme vezane za Prvi svjetski rat u slučaju vojvođanskih Hrvata nedovoljno istražene, te da će u tom kontekstu do kraja obilježavanja obljetnice „Velikog rata“ biti priređeno još sličnih skupova.
Tekst: Hrvatska riječ (D. B. P.)
Fotografije: Hrvatska riječ (N. Sudarević)
