Najčešće igre koje su se uglavnom očuvale do danas su „žmure“, „vije“, „erberečke/berberečke“, „kvadrat“, „kasalisica“, „sigra zlatnih imena“, „zanimljiva geografija“, „oduzimanje zemalja“, rekle su studentice Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju i kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu Anita Crnčić i Romana Pavliša, na XXX. znanstvenom kolokviju u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata na temu „Dječje igre i igračke bačkih Hrvata Bunjevaca“ održanog 13. ožujka 2014. godine.
To su preliminarni podaci njihovog prvog terenskog etnološkog istraživanja bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, tijekom prošle i ove godine, koje su ove dvije studentice iznijele na kolokviju, a nakon obrade podataka i završetka znanstvene radnje, ona će biti objavljena u Zborniku Zavoda u lipnju.
Od 53 kazivača, koliko su ih imale na terenu, najstariji je bio 1925. godište pa do rođenih 60–tih godina, rekla je Anita Crnčić.
„Htjeli smo provjeriti koliko se igara zadržalo od tada, od vremena najstarijeg kazivača kojeg smo mogli dobiti, do neke mlađe generacije, na primjer 50–tih i 60–tih godina. Generacije rođene 50–tih i 60–tih su, na primjer, čule za neke igre, ali se nisu toga igrali ili uopće za te igre nisu čuli. Tako smo i potvrdili svoju teoriju da su neke igre jednostavno nestale, za njih se zna, ali ih se ne igraju“.
Današnja djeca još znaju za „erberečke“, „trule kobile“, „žmure“, „vije“, međutim za igru „diljak“ ili „klisanje“, mlađa generacija je čula, ali nisu znali kako se igra, kaže Anita Crnčić.
„Neke od igara o kojima smo dobili informacije su 'vija', 'žmure', 'žmurke', 'diljak', 'ide maca oko tebe', 'erberečke' ili 'berberečke', 'kasalisica', 'šuturle', 'priskakanje štrange', 'oduzimanje zemalja', 'pecelguza', 'kolariću paniću', 'sigra zlatnih imena', 'zanimljive geografije', 'pogađanje na prvo i zadnje slovo', 'klisanje', 'peglanje', stvarno puno. Da sad počnem sve nabrajati, to bi trajalo i trajalo“, kaže Anita i dodaje da su se neki kazivači mogli sjetiti imena neke igre, ali nisu znali opisati kako se to igralo. Neke od tih igara su opisane u literaturi, a neke i nisu, te istraživanje toga čeka nove istraživače.
Romana Pavliša kaže da su odabrale temu igara, igranja kod bunjevačke djece, jer nema dovoljno literature o toj temi, a htjeli su dopuniti Sekulićevo istraživanje te su zato uzeli kazivače s ovog područja – iz Subotice, Lemeša, Đurđina, Žednika, Tavankuta, Male Bosne, Ljutova i Sombora. „Ova tema nam je bila jako zanimljiva“, kazala je Romana Pavliša.
„Ovo nam je posebno bilo zanimljivo zato što je sama tema zanimljiva, znači vječno igranje, stalno se osjećate kao dijete. Isprobale smo puno igara, a meni je posebno zanimljiva bila sama izrada igračaka, čime smo se isto pozabavile. Ja sam osobno glazbenica pa su mi zanimljive te frulice i to me posebno interesira i mislim da ćemo to još malo istražiti, jer nismo imali dovoljno vremena za to. Druga zanimljiva stvar je to da svaki dan saznate nešto apsolutno novo“.
Postoje razlike u načinu igranja nekih igara, kaže Romana Pavliša. Na primjer, u igri „klisanje“ postoji razlika u brojanju bodova. Na jednom mjestu su brojali bodove isključivo po tome koliko daleko „klis“ padne, a na drugom mjestu su brojali i okretaje u zraku pa su to bili bodovi, kaže Romana Pavliša.
„Ima nekih igara u kojima već između Žednika i Đurđina postoji razlika. Neke igre u Žedniku uopće nisu poznavali ili su u Žedniku neku određenu igru igrali samo dječaci, a u Somboru je bilo i nekih drugačijih igara“.
Istraživanje je realizirano u suradnji Odsjeka i Zavoda, pod mentorskim vodstvom profesorice dr. sc. Milane Černelić.
Tekst: Nela Skenderović