Udruga „Urbani Šokci" iz Sombora bila je domaćin IX. međunarodnom znanstvenom simpoziju „Muka kao nepresušno nadahnuće kulture - Pasionska baština Hrvata u Podunavlju", održanom od 10. do 13. svibnja 2012. godine. Organizator ovoga skupa, koji je okupio tridesetak eminentnih izlagača iz Hrvatske i s ovog područja Vojvodine, osim „Urbanih Šokaca", bila je i Udruga „Pasionska baština" iz Zagreba, a suorganizator Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Tijekom dvodnevnog radnog dijela skupa čuli su se zanimljivi radovi iz područja teologije, filologije, povijesti, etnologije, muzikologije i povijesti umjetnosti.

Zajedništvo hrvatske kulture

Predsjednik Udruge „Pasionska baština" mr. Jozo Čikeš istaknuo je značaj ovog skupa, koji je prvi put organiziran u Srbiji.

„Drago mi je da smo ovdje. Povezuju nas ista vjera i ista kultura. Ta kultura jest europska, ali ona je prvenstveno hrvatska. Želimo biti svoji sa svojima, svoji među svojima i osjetiti zajedništvo hrvatske kulture i duše. Upravo to je osnovni razlog i motiv zbog kojega smo prihvatili poziv iz Sombora. Nije prvi put da smo među Hrvatima izvan Hrvatske, jer osjećamo potrebu međusobnog upoznavanja i izvan Hrvatske. Najprije smo otišli u Vukovar, gdje smo imali međunarodni simpozij 'Vukovar kao paradigma muke', a nakon toga smo bili u Boki, pa u Bosni u Sarajevu, Vitezu i Buškom Blatu", kazao je Čikeš.

Skriveno blago
Svečanom otvorenju znanstvenog simpozija prisustvovala je i generalna konzulica Republike Hrvatske Ljerka Alajbeg. „Drago mi je da mogu sudjelovati na ovom skupu koji se dugo pripremao zahvaljujući, prije svega, Udruzi 'Urbani Šokci' i Mariji Šeremešić, ali i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata koji vrlo aktivno prati sve kulturne aktivnosti Hrvata u Vojvodini i Srbiji i ima istančan osjećaj za kulturno blago Hrvata koje je skriveno, koje je nepoznato i koje treba iznijeti na svjetlo dana", kazala je konzulica Ljerka Alajbeg.

„Udruga građana 'Urbani Šokci' ima za cilj njegovanje baštine Hrvata Šokaca u čitavom Podunavlju iz čega proistječu međunarodni projekti. Surađujemo s Udrugom 'Šokačka grana' iz Osijeka, a evo sada i s 'Pasionskom baštinom' iz Zagreba. Organiziraju se okrugli stolovi u državama u okruženju Hrvatske gdje žive Hrvati. Ovo je prvi put da se ovakav simpozij organizira u Srbiji", kazala je predsjednica Udruge Marija Šeremešić.

U ime Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, suorganizatora skupa, o njegovu je značaju govorio ravnatelj Zavoda Tomislav Žigmanov.

„Želim iskazati radost što se ovaj skup organizira ovdje, na krajnjem istoku hrvatskog katoliciteta, tim prije što je naša mjesna povijest u mnogim segmentima kulture bogata, ali je još uvijek neistražena. Ovo je događaj kada se na planu memoriranja vlastitog trajanja i vlastitog nasljeđa čine odlučni pomaci kada je u pitanju kulturni prostor u Vojvodini. Rezultat ovog skupa u jednom dijelu bit će taj što će onaj dio naše baštine, koji se tiče pasionske baštine Hrvata u Vojvodini, biti bolje protumačen", kazao je Žigmanov.

Zanimljivi podaci

U stručnim radovima čiji su sažeci prezentirani u radnom dijelu znanstvenog skupa čulo se puno zanimljivih podataka vezanih za Hrvate s ovog područja, o poteškoćama s kojima su se nosili. Tako je Zdravka Bušić govorila o naseljavanju djece iz Hercegovine na područje Srijema, Banata i Bačke u vrijeme velike gladi tijekom Prvog svjetskog rata zahvaljujući fra Didaku Buntiću.

„Strašna suša zahvatila je Hercegovinu 1916. i 1917. godine i ljudi su doslovce umirali, a neki podaci kažu da je čak 10.000 ljudi umrlo od gladi. Dirljivo je čitati pisma koja fra Didak Buntić piše svim župama po bogatoj Slavoniji, Banatu i Bačkoj da pomognu i spasu ljude. On je uspio čak 17.000 (po nekim podacima i 23.000) djece dovesti na ovo područje. Mnogo te djece zauvijek je ostalo u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj. Neki tvrde da je ostalo 40 posto, a neki i više od tog postotka", kazala je Bušićeva i dodala da je to prekrasna priča o tome što je hrvatski narod s prostora vojvođanske ravnice učinio za svoju južnu hrvatsku braću.

Živko Mandić, hrvatski znanstvenik iz Mađarske, govorio je o muci Hrvata iz Santova u Mađarskoj koji su krajnje obespravljeni prešli u pravoslavlje, što se dogodilo potkraj XIX. stoljeća. Objašnjavajući povijesni kontekst u komu se to događalo, Mandić je pojasnio da je taj potez santovačkih Hrvata bio posljedica mađarskog šovinizma, koji je posebice bio izražen unutar granica tadašnje Mađarske.

„Krnjenje prava hrvatskoga naroda počelo je u drugoj polovici XIX. Stoljeća kada se na Herceg Santovo, nekada čisto hrvatsko selo, nadvila strašna i sustavna mađarizacija čemu se priklonila i mađarska katolička crkva zlorabeći duboku pobožnost naših katolika. Već 1876. godine mađarski je postao obvezan jezik u nastavi, a samo je vjeronauk ostao na hrvatskom jeziku. Mađarski nacionalizam išao je do te mjere da je pripadnike drugih narodnosti prisiljavao da se odreknu posljednjeg što ih je vezalo za matični narod - da pomađare svoje prezime. Godine 1897. godine katolička biskupija, pogazivši svoje prijašnje obećanje, donijela je naredbu o smanjenju hrvatskih crkvenih obreda na pola. Hrvati u tome vide grubo kršenje svojih prava, stoga nakon dvije godine, u proljeće 1899., znatan dio Hrvata prelazi u pravoslavnu vjeru. U bilješkama župnika Careva čitamo da u to vrijeme u Santovo sve češće dolaze somborski Srbi, koji na svaki način iskorištavaju nastalo stanje i Šokce nagovaraju da napuste katoličku vjeru. Pri tome im dijele letke, kalendare, a mnogima i novac. Za prijelaz su se izjasnile 924 osobe, a u pravoslavlje je konačno prešlo 897 ljudi, što je 46 posto ondašnjih Hrvata u Santovu. Učinili su to prosvjeda radi, a ne iz ljubavi prema novoj vjeri, za njih posve nepoznatoj. Iste ili iduće godine većina se vratila vjeri svojih predaka, pa je u pravoslavnoj vjeri ostalo oko 350 osoba. Zovu se Srbima, ali govore kao mi, šokački Hrvati", kazao je Mandić.

Neiščitana književna baština

Zanimljivo je bilo čuti i podatak da je autor prve knjige o povijesti slovačke glazbe dr. Josip Andrić, podrijetlom s prostora Vojvodine, o čemu je govorio Darko Žubrinić. Ravnateljica Gradske knjižnice Zagreb Ljiljana Sabljak govorila je o tomu koliko se Hrvati čitaju i poznaju u Republici Hrvatskoj i Srbiji, odnosno Vojvodini.

„Pisana hrvatska riječ na ovoj tromeđi živi već 325 godina, svjedočeći o prisutnosti Hrvata na ovom ravničarskom području između Dunava i Tise. O njihovom književnom, kulturnom i znanstvenom stvaralaštvu kao dijelu hrvatske kulture i znanosti premalo se danas zna u Hrvatskoj. Građani Zagreba prvi su se put s prekograničnom hrvatskom književnošću susreli u Gradskoj knjižnici 2005. godine putem izložbe 'Knjige bačkih Hrvata'. Sedam godina poslije nismo daleko odmakli", kazala je na simpoziju Sabljakova.

Prema njezinim riječima, s obiju strana su učinjeni veliki napori na upoznavanju književnosti vojvođanskih Hrvata.

„Mislim da je došlo vrijeme da se hrvatska književnost više ne dijeli na inozemnu, nego da se sve razumijeva kao jedan korpus hrvatske književnosti", zaključila je Sabljakova.

„Naša književna baština je neiščitana. Mi smo tek 1968. godine od Ivana Kujundžića dobili prvi predložak bibliografije naše književne baštine o kojoj često tek možemo početi govoriti, jer je elementarno neistražena. S druge strane, žalimo što nismo objekt istraživačkih napora središta iz Hrvatske", kazao je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov.

Teme iz Bačke

Katarina Čeliković, djelatnica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i članica uredništva „Subotičke Danice" osvrnula se na kalendar „Subotička Danica" koji je najstariji crkveno-narodni kalendar Hrvata u Bačkoj, pokrenut 1884. godine, a u izlaženju je imao nekoliko prekida.

„'Subotička Danica' ima neprocjenjivu ulogu u očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Hrvata u Bačkoj. Najveći broj objavljenih sadržaja odnosi se na vjerski život i kulturu hrvatskoga puka. Iako je riječ o vjerskom kalendaru, on je i narodni kalendar, a 'Subotička Danica' je prvih stotinjak godina svoga izlaženja bila zamišljena kao obiteljsko zimsko štivo. Vremenom su u sadržaj 'Danice' urednici uvrštavali radove pasionske tematike, a tekstovi su uglavnom pisani popularnim stilom prijemčivim široj publici", kazala je Čelikovićeva.

Stradanje Nijemaca
S posebnim emocijama sudionici znanstvenog skupa saslušali su Adalberta Rebića, koji je govorio o progonu bačkih Nijemaca iz Filipova, danas Bačkog Gračca. „Prije Drugog svjetskog rata u Bačkoj i Banatu živjelo je oko 500.000 Nijemaca. Veliki broj počeo se iseljavati 1944. godine kada su saznali da se približava ruska vojska. Oko 300.000 se iselilo do listopada 1944. godine. Odmah po oslobođenju Crvena armija je protjerala 30.000 podunavskih Nijemaca na prisilni rad u Ukrajinu. Kada su partizani preuzeli vlast sve bačke i banatske Nijemce otjerali su u koncentracijske logore, oduzeli im kuće, zemlju i drugo vlasništvo, kao i sva ostala građanska prava", kazao je Rebić.

Ivan Andrašić iz Sonte govorio je o Korizmi u Sonti, a Zvonimir Pelajić iz Plavne o Križnom putu i Kalvariji u Baču, Plavni, Vajskoj i Bođanima. Marija Šeremešić priredila je prikaz života i književnog djela pjesnika iz Bačkog Monoštora Stipana Bešlina. O Križnom putu u tehnici slame kazivala je Ljubica Vuković Dulić.

Ovo je samo dio izlaganja koja su se čula na znanstvenom skupu, a svi radovi bit će objavljeni u obliku zbornika. Osim radnog dijela, znanstveni simpozij bio je i prigoda da se gosti upoznaju s Bačkim Monoštorom i Đurđinom.

Financijsku potporu organizaciji simpozija dali su Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice, Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici, Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Karmelićanski samostan Sombor, Grad Sombor i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport grada Zagreba.

Tekst: Zlata Vasiljević
Fotografije: Katarina Čeliković