U organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Otvorenog sveučilišta u Subotici, Centra za interkulturnu komunikaciju i Nezavisnog društva novinara Vojvodine u Subotici je 24. veljače 2014. godine, održana tribina na temu „Vojvodina: zatvoreno ili otvoreno društvo?“. Tribina je organizirana u povodu izlaska iz tiska zbornika radova „Zatvoreno–otvoreno: društveni i kulturni kontekst u Vojvodini 2000–2013“, u izdanju Centra za interkulturnu komunikaciju. U ovom zborniku autori pokušavaju dati odgovore na pitanje u kojoj je mjeri Vojvodina u razdoblju poslije tzv. demokratskih promjena postala otvoreno i multikulturno društvo, a u kojoj mjeri je, posebno pod utjecajem trauma iz devedesetih godina prošlog stoljeća i dominacije nacionalizma, postala društvo nekomunikativnih entiteta, odnosno zatvoreno društvo.
Na tribini su govorili: prof. dr. Boško Kovačević, politikolog, Dinko Gruhonjić, novinar, Nedim Sejdinović, novinar, Milorad Đurić, sociolog i Tomislav Žigmanov, publicist. Moderatorica je Aleksandra Đurić Bosnić, urednica Zbornika.
U Vojvodini nije bilo ozbiljnih promjena političkog i društvenog života još od 1989. godine, te je prisutna asimilacija manjina od strane većinske nacije, kao i nedostatak spremnosti za interkulturnu komunikaciju, čulo se na tribini.
Politolog Boško Kovačević je ustvrdio da je većinska nacija kriva za getoizaciju manjina, te da trenutačni odnos pokrajinske i republičke vlasti spram reformi društvenog i političkog sustava ne može donijeti nikakve promjene još narednih 60–tak godina.
„Imamo grozničavo jurenje identiteta većinske nacije i stvara se jedno naponsko polje, u kojem političari proizvode i istodobno rješavaju te probleme. Na taj način opstaju, a mi se vrtimo u krug. Ne vjerujem da ovaj politički ansambl u Srbiji može ozbiljno iskoračiti, a ne mislim ni da su političke strukture u Vojvodini inficirane ozbiljnim reformskim rješenjima.“
Najznačajnije obilježje Vojvodine jest upravo multietnička struktura, međutim realne mogućnosti interkulturne komunikacije u svom je radu iznio sociolog Milorad Đurić. On je na temelju rezultata jednog istraživanja koje se bavilo pitanjem ima li kod manjinskih zajednica prevagu građanska opcija ili je to ipak nacionalni identitet, došao do sljedećih zaključaka:
„Veliki broj ispitanika pridaje veliki značaj nacionalnoj identifikaciji, potom kod svih je najmanja etnička distanca bila prema pripadnicima vlastite nacionalne zajednice, a svega desetak posto njih bilo je spremno na različite oblike društvenih aktivnosti. Kada sve to uzmete u obzir, može se zaključiti da postoji ozbiljan rizik od klizanja u getoizaciju i prilično niska razina spremnosti za interkulturnu komunikaciju.“
Vojvodina svake godine ostaje bez desetak tisuća stanovnika, a kod manjina je taj proces još ubrzaniji, rekao je novinar Dinko Gruhonjić. On je mišljenja da su demografski pokazatelji i rezultat etničkog i kulturnog inženjeringa, jer, kako je naveo, svaki etno–nacionalistički društveni poredak pokušava se infiltrirati na mala vrata, odnosno upravo kroz kulturu. Gruhonjić je istaknuo da se u posljednjih četvrt stoljeća događa zatvaranje nacionalnih manjina u vlastiti korpus, što je siguran recept za njihovu asimilaciju, prije svega od strane beogradskog vladajućeg režima:
„Novi Sad u velikoj mjeri više nije multietnički grad, jer je posrbljen. Smatram da je priča o upornoj potrazi za identitetom većinske nacije u Srbiji i u Vojvodini skupo stajala upravo Vojvodinu, jer je u tom smislu ona kolateralna šteta gubitka Kosova. Kroz prizmu popisa stanovništva, možemo mirne duše reći da je ovdje, minimum posljednjih 25 godina, riječ o asimilaciji nacionalnih manjina. Ta asimilacija se, prije svega, događa pod pritiskom beogradskog vladajućeg režima. Smatram da nijedna vlast u Beogradu, od raspada bivše Jugoslavije pa do danas, nije imala drukčiji odnos prema Vojvodini, te da nije bila puno drukčija ni od vlasti Slobodana Miloševića.“
Publicist Tomislav Žigmanov pokušao je odgovoriti na pitanje kako je moguće istodobno očuvati kulturni identitet i biti interkulturalan. On je, kao ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, naveo primjer rada Zavoda na izdavanju časopisa za književnost i umjetnost „Nova riječ“:
„Imamo stalne okvire otvorenosti prema drugima, te je tako u časopisu zastupljena i suvremena mađarska književnost, prijevod hrvatsko–mađarske književnosti, te pozitivni susreti hrvatsko–srbijanskih odnosa, dakle, ne zatvaramo se samo u prostor vlastitih autora.“
Međutim, Žigmanov je na koncu ukazao da ova praksa nažalost nije prisutna svugdje, te da tako, primjerice, kada je riječ o hrvatsko–srpskim odnosima glede kazališne umjetnosti, osim gostujućih predstava iz Republike Hrvatske, novosadska ili beogradska publika nema mogućnost pogledati kazališni komad na hrvatskom jeziku nekog ovdašnjeg autora.
Tekst: Marija Matković
Fotografije: Subotica.com
