Srpski jezik pisan latiničnim pismom najviše je zastupljen oblik javne komunikacije u Subotici, slijedi u manjoj mjeri mađarski, a hrvatski jezik je tek u tragovima. U najkraćem je to rezultat istraživanja koje je početkom 2011. godine proveo doc. dr. sc. Petar Vuković i predstavio ga na XXI. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanski Hrvata održanom 31. listopada 2012. godine. Riječ je zapravo o jezičnom krajobrazu ili slici jezične zastupljenosti na javnim natpisima u jednoj sredini, koja se znanstveno proučava u svijetu.

Uloga jezičnog krajobraza osim što je informativna, odnosno putem javnih natpisa pruža se informacija o tome na kojim jezicima se može komunicirati u određenoj sredini, ima i drugu, simboličku funkciju koja pokazuje status i vrijednost nekog jezika u toj sredini.

„Ako je neki jezik zastupljen u javnim natpisima onda je to jasan pokazatelj da se on u toj zajednici vrednuje kao važan, kao simbolički bitan dio kulturne tradicije zajednice. I sami govornici tog jezika, ako ga vide u javnim natpisima, zapravo imaju pozitivnije stavove prema svojem jeziku i spremniji su ga koristiti, komunicirati, i to ne samo u javnim komunikacijama nego čak i u privatnim situacijama. Ključno u tim istraživanjima jezičnog krajobraza je što nam javni natpisi pomažu da konstruiramo sustav vrijednosti, sustav stavova prema jezicima koji se govore u zajednici u kojoj se nalazimo“, kaže Petar Vuković, docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Tijekom predavanja Vuković je istaknuo kako je istraživanje jezičnog krajolika počelo je krajem 90-ih godina u Belgiji i Kanadi. U Belgiji je ono povezano s činjenicom da je riječ o dvojezičnoj zemlji u kojoj se govori francuski i nizozemski, ali su regije u kojima se ti jezici govore vrlo oštro odijeljene, te je zapravo riječ o dvjema jednojezičnim zemljama i osim Bruxellesa nema dvojezičnih područja. Tu se i pojavila upotreba termina jezičnog krajolika ili krajobraza, jer kad se iz jedne regije prijeđe u drugu najedanput se uočava potpuno drugi svijet javnih natpisa.

Vuković je naglasio da se u jezičnom krajobrazu razlikuju dva osnovna tipa znakova: znakovi „od gore“, odnosno javni natpisi koje postavljaju vlasti i u kojima se reflektira službena jezična politika, te brojniji tzv. znakovi „od dolje“ koje u javnom prostoru postavljaju privatni poduzetnici, vlasnici različitih prodavaonica, ljudi kao pojedinci, i u kojima se odražavaju stvarne komunikacijske prakse i shvaćanja koja imaju stvarni stanovnici koji žive u određenom gradu ili regiji.

Vuković je svoje istraživanje u Subotici proveo prije godinu i pol dana u Ulici Dimitrija Tucovića, pri čemu se, kako ističe, služio najčešćim oblikom istraživanja jezičnog krajolika prema kojemu se kao uzorak obično izabere ulica u kojoj je skoncentrirana najveća komercijalna aktivnost.

„Ovdje ogromnu većinu, čak 61 posto čine jednojezični natpisi i to uglavnom na srpskom jeziku latinični, i zapravo je razmjerno malo natpisa na kojima se pojavljuje ćirilica, a najmanje je onih na kojima se ćirilica pojavljuje izolirano. Drugu skupinu čine dvojezični srpsko-mađarski natpisi, i opet je tu ćirilica jako slabo zastupljena. Najmanje, samo tri natpisa su trojezična i sva tri pripadaju službenim institucijama iza kojih stoje gradski autoriteti, i na njima se jedino pojavljuje hrvatski jezik“, kazao je Vuković.

Kada je riječ o tipičnim službenim natpisima koji odražavaju službenu jezičnu politiku lokalnih vlasti, prema redoslijedu kao prvi jezik pojavljuje se službeni srpski jezik koji je zapisan ćirilicom, nakon toga mađarski kao jezik najveće manjinske zajednice, a potom hrvatski kao drugi manjinski jezik koji pripada manje brojnoj i manje utjecajnoj zajednici.

Za razliku od ovih trojezičnih natpisa na najvišoj razini koji su izrazito formalne naravi, već malo neformalnija razina na kojoj je manje naglašena simbolička važnost jezika a više informacijska, prestaje biti trojezična. Takav je primjer pozivnice na izložbu koja je dvojezična, na mađarskom jeziku i na srpskom latinicom. Postoje, međutim, i trojezični natpisi s redoslijedom po kojem se poslije srpskog jezika ćirilicom pojavljuje natpis na hrvatskom i potom na mađarskom. Vuković ističe kako je takav drugačiji redoslijed posljedica prakse koja je postojala prije nego što je hrvatski uveden kao službeni jezik, kada su natpisi u Subotici bili dvojezični, ali tako da je srpskohrvatski bio na prvom mjestu, najprije ćirilicom a onda latinicom, i nakon toga mađarski.

„Dakle, iz ovoga vidimo da je hrvatski uveden na mjesto na kojem je nekad bila srpskohrvatska latinica, ali pri tome nije reflektiran položaj koji hrvatska jezična zajednica ima u cijelom području, dakle, nije uzeto u obzir da je posrijedi manjinska zajednica koja je ipak i po broju, po statusu i utjecaju u institucijama, slabija od mađarske. To je jedan od pokazatelja u kojem se vidi da jezična politika koju provodi lokalna vlast zapravo nije do kraja promišljena i dosljedna“, smatra Vuković.

On navodi dalje da će najprovizorniji natpis, koji donosi samo trenutačnu informaciju, najčešće biti napisan samo srpski latinicom, što pokazuje da je zastupljenost manjinskih jezika u javnim natpisima manja ukoliko je potrebno brže reagirati.

Kada je pak riječ o znakovima „od dolje“, u natpisima koje postavljaju privatne osobe, poduzetnici, hrvatskog jezika uopće nema. Natpisi su najčešće srpsko-mađarski pri čemu je srpski dominantno latinični.

„Puno su rjeđi natpisi na kojima se pojavljuje ćirilica, zapravo u cijelom jezičnom krajobrazu razmjerno je slabo zastupljena i po tome se Subotica bitno razlikuje od drugih gradova u Srbiji, pa čak i u Vojvodini. Silno sam se trudio naći jedan privatni natpis u kojem se pojavljuje hrvatski i našao sam ga, ali to je vrlo usamljeni primjer. Što su natpisi tradicionalniji, zastupljenost mađarskog je viša, ali što su noviji, zastupljenost mađarskog je niža i dominantno su jednojezični sa srpskim latiničnim pismom. Vrlo su rijetki jednojezični ćirilični natpisi“, kazao je Petar Vuković.

On je u svojoj analizi zapazio i kako je u jezičnom krajoliku Subotice engleskog jezika jako malo za razliku od do sada provedenih istraživanja u svijetu koja su pokazala da je engleski izrazito zastupljen kao jezik globalizacije, te je osobito u zapadnom svijetu dominantan.

„Mislim da je danas engleskog malo više nego kad sam radio ovo istraživanje prije godinu i pol dana. U to vrijeme nisam toga bio svjestan, ali kad sam uspoređivao rezultate u Subotici s rezultatima do kojih su dolazili drugi istraživači u, recimo, španjolskoj Galiciji, ili u nizozemskoj Friziji, ili u Izraelu, engleski je bio izrazito slabo zastupljen što govori o, rekao bih, velikoj izoliranosti ovog društva u odnosu na globalizacijske procese“, smatra Vuković.

On navodi kako se iz ovog istraživanja može zaključiti da je položaj hrvatskog u jezičnom krajoliku Subotice izrazito slab, te postoji samo u natpisima „od gore“ i odražava službenu jezičnu politiku da je hrvatski službeni u Subotici.

„Zapravo, rekao bih da ni lokalne vlasti u tu politiku ne vjeruju do kraja. Slaba zastupljenost odražava činjenicu da velik broj građana Subotice uopće sumnja u potrebu da se hrvatski pojavljuje kao službeni jezik, ne samo u jezičnom krajobrazu nego i općenito, jer zašto bi se na taj način promicao jezik koji je sa srpskim uzajamno razumljiv. Mađarski je razmjerno čvrsto zastupljen, ali, ako pogledate privatne natpise, onda vidite zapravo kako veliki broj privatnika također ne smatra da je mađarski jako potreban jezik, jer većina Mađara razumije srpski, pa zašto biste se njima obraćali na poseban način ako možemo do njih doći na tom dominantnom jeziku. Srpski je naravno dominantan, ali ono što je zanimljivo jest zapravo da je dominantan u latiničnoj verziji, što se s jedne strane može tumačiti kao neki oblik veće otvorenosti prema ne-Srbima, ali ja mislim da to nije jedina interpretacija i da postoji neka druga koja odražava jednu drugu ideologiju. I na samom kraju vidimo kako mjesne vlasti zastupaju jezičnu politiku trojezičnosti, ali da to čine nereflektirano, dakle ne znaju što to znači, nisu do kraja osvijestili u čemu je zapravo važnost hrvatskoga. U privatnoj sferi je situacija potpuno drukčija. Privatni sektor je onaj koji i inače teži što je moguće jednostavnijoj, izravnijoj komunikaciji, i zapravo ne drži do nekakvih simboličkih obzira nego komunicira na način na koji je najjednostavnije doći do ciljanih klijenata, i to je de facto srpski jezik latinica u Subotici“, navodi Petar Vuković, te dodaje kako s jedne strane javni natpisi služe uspješnoj komunikaciji te je onda cilj što jednostavnija po mogućnosti jednojezična komunikacija, ali s druge strane sociopsihološka istraživanja upućuju da je javni jezični krajobraz „izrazito moćno sredstvo za to da se promijeni i da se poveća ili smanji etnojezična vitalnost manjinskih zajednica“.

„Upravo je u interesu svih manjinskih zajednica, koje žele povećati svoju etnojezičnu vitalnost, povećati zastupljenost svojeg jezika u jezičnom krajobrazu područja u kojem žive. U tom smislu mi se čini da je i za hrvatsku zajednicu u Subotici u interesu da razmisli o položaju svog jezika u javnim natpisima, jer položaj koji njihov jezik ima može imati itekako važnu povratnu spregu s onim kako sami percipiramo sebe kao zajednicu, i s našom spremnošću da se hrvatskim koristimo i izvan javnih natpisa. S tim je u uskoj vezi i poimanje vlastita identiteta“, zaključio je Petar Vuković.

Termin „jezični krajobraz (krajolik)“ ili engleski „linguistic landscape“ pojavio se u jezikoslovlju potkraj XX. stoljeća kao oznaka za jezičnu uporabu na javnim i komercijalnim natpisima na nekom području. Pozornost sociolingvista privlače pritom u prvom redu jezični krajobrazi višejezičnih naselja i regija, koji informiraju o etno-lingvističkom sastavu mjesnoga stanovništva, ali kao što je već rečeno, i upućuju na položaj pojedinih etno-lingvističkih zajednica i njihove međusobne odnose.

Dodajmo ovome i da su na znanstveni kolokvij Zavoda bili pozvani i dionici lokalne vlasti koji su neposredno mjerodavni za ovo područje, ali se nisu odazvali, kao uostalom niti oni koji u su okviru javne uprave uključeni u provedbu jezične politike, ali niti predstavnici nacionalnih vijeća čija su predstavništva u Subotici.

Priređeno prema tekstovima
Slavice Mamužić i Siniše Jurića

Napis o ovoj temi objavljen je i u dnevnom listu Danas, 05. 11. 2012.. godine. Možete ga pročitati ovdje.