Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata organizirao je 8. studenoga 2012. godine u Subotici znanstveni kolokvij na temu „Hrvatski govori u Vojvodini“. Kolokvij je održan u Velikoj vijećnici Gradske kuće, a uvodničar je bio prof. dr. sc. Josip Lisac s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru.
U uvodnom dijelu svoga izlaganja prof. Josip Lisac govorio je kratko o nastanku i razvitku hrvatskog jezika, te o prvim knjigama tiskanim na ovom jeziku. Profesor je također podsjetio kako Hrvati idiomima materinskoga jezika, osim u Hrvatskoj, govore još u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji (prvenstveno u Vojvodini), Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji te mnogim drugim državama diljem svijeta.
Govoreći o hrvatskim govorima u Vojvodini, prof. Lisac je istaknuo kako postoje ikavci novoštokavci bunjevačkog roda, arhaični štokavci šokačkog roda, ekavci novoštokavci vojvođanskog tipa, te kajkavci turopoljsko-posavskog tipa.
Ikavski novoštokavski dijalekt onaj je organski idiom kojim Hrvati govore u najvećem broju. Njime se govori u zapadnoj Hercegovini i mnogim predjelima drugdje u BiH, u Hrvatskoj od Opuzena i Metkovića prema sjeverozapadu do Omiša, u Šibeniku i oko njega, cijeloj Dalmatinskoj zagori, podvelebitskom i njemu bliskom području, u pojedinim mjestima na otocima Korčula, Hvar, Brač i Šolta, znatnom dijelu Like i senjskog zaleđa, u Gorskom kotaru, u nekoliko sela u Slavoniji, a dominira i u Splitu. U Italiji (Molise) ikavski su novoštokavski govori u Kruču, Stifiliću i u Mundimitru. Na području Pertha u Zapadnoj Australiji nalazimo dijasporu moliško-hrvatske dijaspore koja je tamo naseljena u XX. stoljeću. Značajan broj ikavaca novoštokavaca živi u Bačkoj (Srbija i Mađarska) oko Subotice, Sombora i Baje, a ima ih još ponegdje.
Idiom današnjih ikavaca novoštokavaca u Bačkoj formiran je u Hercegovini, odakle je u seobama preko sjeverne Dalmacije i Like stigao u Bačku, budući da je glavnina Bunjevaca stigla je u Bačku u XVII. stoljeću, većinom 1687., kazao je prof. Lisac, naglasivši kako je posebno pitanje njihova sociolingvističkoga položaja u prošlosti i danas.
„O toj prošlosti danas se već mnogo zna, a nova situacija nastala potkraj XX. i na početku XXI. stoljeća puna je teškoća, izazova i nade. Svakako bi bilo racionalno da se među Bunjevcima koji su Hrvati i među onima koji to nisu nađe prihvatljivo rješenje, a ono mnogo ovisi i o odnosima Hrvata i Srba općenito, Hrvatske i Srbije. U Mađarskoj je situacija za Bunjevce hrvatske nacionalnosti u nekom smislu sigurno bolja nego u Srbiji. Tamo se Bunjevci ne drže nacijom, kako je to Mađarska akademija znanosti i umjetnosti ne jednom nedvojbeno zaključila“, kazao je prof. Lisac.
Šokački govori u zapadnoj Bačkoj pripadaju arhaičnom slavonskom dijalektu, a svrstavaju se u baranjsko-bački poddijalekt slavonskog dijalekta. Riječ je o govorima Šokaca od Berega do Plavne. Tu je i arhaična akcentuacija na sjeveru, od Santova u Mađarskoj do Bačkog Monoštora, novija oko Vajske, Bača itd. na jugu. Literatura govori o doseljavanju Šokaca u Bačku iz Slavonije i iz Bosne – područje Usore i Soli, ali šokački idiomi pokazuju da je prevladala populacija slavonskoga tipa i njihovi govori.
„Šokački idiomi također se sve slabije čuvaju, kao i bunjevački, ali se počinju planski proučavati. I među Bunjevcima trebalo bi prići obradbi govora, jednoga po jednoga, ili barem snimanju tamo gdje se još u dobroj mjeru čuvaju. Šokci nemaju većih problema s nacionalnim izjašnjavanjem kao što ih imaju Bunjevci, iako su govori jednima i drugima sasvim nesumnjivo hrvatske fizionomije“, ocijenio je prof. Lisac.
Srijemski su govori novoštokavski ekavski, dosta ujednačeni, a među njima ima i primjera zapadne boje tzv. zakonitih ikavizama, primjerice u Golubincima.
„Hrvati u Srijemu imali su uglavnom govore slavonskoga tipa, ali su ih u novije vrijeme napustili primajući idiome susjednih Srba. Slično je i u Banatu i u Bačkoj gdje danas govore ekavski novoštokavski. Albanci katoličke vjere doseljeni u XVIII. stoljeću u Hrtkovce i Nikince integrirali su se u hrvatsku naciju“, naveo je profesor.
Kajkavci su došli u Banat uglavnom 1801., nakon što su posjedi zagrebačkoga biskupa i turopoljskoga plemstva ustupljeni austrougarskoj vojnoj upravi. Naselili su niz mjesta sačuvavši do danas tek donekle svoj govor u dva-tri mjesta. Osjetan je broj Hrvata u Stračevu gdje je Ivan Brabec ipak zabilježio nešto njihovih šćakavizama, drugim riječima do prije nekoliko desetljeća nisu u potpunosti usvojili govor većinskog stanovništva.
„Ti su govori još neproučeni, s time da je nejasno je li još moguće pronaći koliko-toliko dobroga govornika kajkavskih idioma u Boki ili u Neuzini“, kazao je Lisac.
Na kraju izlaganja prof. Josip Lisac je zaključio kako su hrvatski organski idiomi u Vojvodini u uvjetima suvremenog života izrazito ugroženi.
„U Vojvodini veliki broj Hrvata govori ekavicom, velikom većinom u Srijemu, ali i drugamo su primili većinom idiome vojvođanskih Srba. Međutim, usprkos tomu, situacija se može popraviti zahvaljujući književnim izdanjima, školi, tečajevima. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata tu igra značajnu ulogu. Istodobno je usvajanje hrvatskoga standardnog jezika u Bačkoj izrazito poraslo u posljednje doba, s vrlo velikim rezultatima u znanosti i u kulturnom životu uopće“, dodao je on.
Nestajanje autentičnih hrvatskih govora ne događa se samo pod plaštem prirodnoga utapanja u okolno jezično područje, mišljenja je ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata profesor Tomislav Žigmanov.
„Postoje stanovita nastojanja od pojedinih konzervativnih znanstvenih i političkih krugova u Srbiji da se govori Hrvata otuđe i da se jednom vrstom politike spram izgradnje pojedinih jezika u posljednjih petnaest godina oni onda od hrvatskoga kulturnog i prije svega jezičnog nasljeđa i trajno odvoje.“
Kada je riječ o istraživanju jezika, na profesora Josipa Lisca posebnog je traga ostavio Ante Sekulić, bunjevački Hrvat i intelektualac, koji mu je bio profesor u zagrebačkoj gimnaziji. Sekulić je govorio o jezičnim pitanjima ovoga područja, što je trajno ostalo u profesoru Liscu.
Studij kroatistike i filozofije prof. Josip Lisac završio je na Zadarskom sveučilištu, a doktorirao je na temu o goranskim kajkavskim govorima. Od 2004. je član-suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), objavio je više od tisuću bibliografskih jedinica, među kojima i dvadesetak knjiga. Dobitnik je većeg broja nagrada, među kojima i od HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značaja za Republiku Hrvatsku u području filoloških znanosti.
Znanstvenom kolokviju u Subotici, između ostalih, nazočili su i predstavnici hrvatske diplomacije u Republici Srbiji na čelu s veleposlanikom Željkom Kuprešakom.
Priređeno prema tekstovima: Davora Bašića Palkovića i Siniše Jurića
Fotografije: Hrvatska riječ i ZKVH
