XXXII. znanstveni kolokvij Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na temu „Civilne žrtve među bunjevačkim Hrvatima nakon oslobođenja (1944.-1946.)“ održan je 24. travnja 2014. godine, u prostorijama Zavoda. Uvodničar je bio Stevan Mačković, arhivski savjetnik i ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica.
Najžešći udar odmazde i masovnih komunističkih zločina na ovim prostorima događao se u razdoblju vojne uprave. Tada su vršena pojedinačna i skupna ubojstva, tj. likvidacije osoba označenih za narodne neprijatelje. Stradaju u najvećem broju Mađari i Nijemci, ali i bunjevački Hrvati. O toj temi, stradanjima civila u Vojvodini u periodu nakon oslobođenja i ulaska partizanskih i ruskih vojnih jedinica, pisano je relativno mnogo. Ogromna većina te literature je na mađarskom jeziku i obrađuje u prvom redu mađarske žrtve. Tema o civilnim žrtvama toga razdoblja među bunjevačkim Hrvatima je gotovo u potpunosti neistražena, a njome se posljednjih godina počeo baviti Stevan Mačković.
Bunjevački Hrvati, nakon ulaska oslobodilačkih trupa u Suboticu 10. listopada 1944. godine, nisu bili izostavljeni iz revanšističkih postupaka novo uspostavljene poslijeratne vlasti.
„Riječ je o civilnim žrtvama, dakle nikako vojnicima ili naoružanim postrojbama ili pojedincima. Jasno se da zaključiti da je ovdje riječ o odmazdi, s obzirom na ogroman nedostatak konkretnih informacija gdje su i kako završili naši sugrađani i sunarodnjaci nakon rata“, ističe Mačković i dodaje kako je „tijekom istraživanja zabilježio 117 stradalih civilnih osoba koje su se deklarirale Hrvatima, koje su stradale u razdoblju od oslobođenja pa do 1945. i 1946. godine. Našao sam samo tri takva slučaja gdje su uz sudske presude osobe streljane. To znači da je onih ostalih više od stotinu likvidirano bez ikakvih sudskih presuda. Za njih je bilo dovoljno da su optuženi. Tek naknadno su pojedine obitelj tražile da se te osobe proglase mrtvima, kako bi mogle ostvariti nasljedna prava. To je upravo ona vrsta izvora na kojima sam temeljio ova istraživanja.“
Razlozi zbog kojih su oni stradali su u prvom redu nekakve ideološke prirode. Oni su smatrani, proglašeni ili su osumnjičeni kao državni neprijatelji, ratni zločinci i sudbina im je bila takva da su izvedeni pred streljački stroj, navodi Mačković.
O razlozima i ciljevima ovakvih postupaka Stevan Mačković kaže:
„Ta odmazda, to prolijevanje krvi i kažnjavanje civila koji su označeni kao zločinci, sve je to trebalo u prvome redu utjerati strah u kosti svima. Oni su trebali platiti za onu bolju budućnost koja je obećavana. Činjenica da je takvo mnoštvo civila bilo osuđeno bez validnih dokumenata, bez sudskih presuda, mora izazvati postavljanje pitanja 'zašto?'. Za bolju budućnost, za izgradnju onoga boljeg društva, koje je bilo na temeljima upravo ovih žrtava. Ne moramo reći da su to bile nevine žrtve, ali nema validnih sudskih presuda.“
Svi činovi odmazde provedeni su u razdoblju vojne uprave u Subotici, koja je trajala od oslobođenja, 10. listopada 1944., pa do sredine 1945. godine.
Pitanje žrtava Hrvata u Vojvodini još uvijek nije čak niti elementarno obrađena, kada govorimo o XX. stoljeću. Ove brojke nisu konačne i u budućnosti će biti dopunjene. „Neophodna su daljnja istraživanja i novi izvori, poput onih koji se nalaze u tijelima državne sigurnosti, ali i uz pomoć informacija koje se mogu prikupiti s terena, uz pomoć sjećanja svih koji imaju bilo kakva saznanja koja se odnose na stradale osobe“, kaže Stevan Mačković i zaključuje kako su ove činjenice u nekim užim krugovima bile poznate, ali šira ili povijesna obrada nije bila uobičajena, stoga je ovo svojevrsni pionirski pothvat i još nije okončan.
Tekst: Siniša Jurić
