S Katarinom Čeliković, menadžericom kulturnih aktivnosti u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, bibliografkinjom, publicisticom, aktivnom djelatnicom u kulturnom životu hrvatske zajednice, novinar tjednika „Hrvatska riječ" razgovarao je o postignućima ZKVH-a, kao i o drugim događajima na polju kulture ovdašnjih Hrvata koja su obilježila 2011. godinu.
HR: Koja ostvarenja-aktivnosti Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata smatrate najvažnijima u 2011. godini?
Lijepo je privesti kraju kalendarsku godinu i vidjeti da je puno onoga što ostaje kao trajno kulturno dobro, a što bismo mogli uzeti za kriterij valorizacije vlastitoga djelovanja. Zavod je, kao prva i za sada jedina profesionalna institucija ovdašnjih Hrvata u kulturi, kontinuirano ostvarivao tijekom godine svoju temeljnu misiju i u tom smislu radio na više područja. Upravo u tim područjima mogu navesti tek najznačajnije programe, budući da je broj programa veći od mogućnosti koje pruža ovaj prostor. U okviru znanstveno-istraživačkog programa održano je sedam znanstvenih kolokvija (s vrlo različitim, ali aktualnim temama) na kojima su predstavljena i istraživanja čiji je inicijator Zavod. Predstavljeni su rezultati terenskog istraživanja staroštokavskih govora slavonskog dijalekta u Bačkoj, te vrlo ozbiljno istraživanje baroknog slikarstva u katoličkim crkvama u Vojvodini. Veliku vrijednost vidim u objavi Godišnjaka za znanstvena istraživanja br. 2, u kojem je na 376 stranica objavljeno 12 znanstvenih i stručnih radnji, čija je glavna tema neki aspekt društvenog života Hrvata u Vojvodini. Objavljene su još dvije vrijedne publikacije, jedna etnološka a druga s tematikom likovne umjetnosti (I. Andrašić: Izgradnja kuća nabijača u Sonti u XX. stoljeću i B. Duranci, Slikar Stipan Kopilović). Važno je za nas i etnološko istraživanje Bunjevaca koje je proveo Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uz suradnike iz našega grada i okolice, te značajnu pomoć Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Kroz program institucionalizacije i povezivanja likovne i glazbene umjetnosti producirano je nekoliko izložbi akademskih umjetnika na više prostora (Šibenik, Varaždin, Zagreb, Požega), a koncert s djelima Josipa Andrića održan je u Baču. Ovo prate i stalni likovni postavi u prostorijama Zavoda. Nemoguće je zaobići i vrlo kvalitetnu suradnju koju Zavod ima s institucijama u Vojvodini (Generalni konzulat Republike Hrvatske u Subotici, Moderna galerija Likovni susret, Zavičajna galerija „Dr. Vinko Perčić", Gradski muzej i dr.), a širi se suradnja na brojne profesionalne institucije u Republici Hrvatskoj koja dobiva svoj pravni oblik potpisivanjem nekoliko ugovora o suradnji.
HR: Kojim je još inicijativama i programima ZKVH doprinosio očuvanju kulturnog identiteta ovdašnjih Hrvata?
Istaknula bih nekoliko inicijativa kojima će Zavod dati trajni doprinos u podizanju kako kadrovskog kapaciteta Hrvata u Vojvodini, tako i vlastita samopoštovanja, a tu prije svega mislim na inicijativu za besplatne doktorske studije i inicijativu za pokretanje glazbeno-scenske djelatnosti na hrvatskom jeziku u Dječjem kazalištu u Subotici, te na dodjelu priznanja predsjednika Republike Hrvatske dvjema kulturnim udrugama u Vojvodini. I naravno, možda na kraju, jer je na kraju godine i objavljen, veliki je doprinos u ovom segmentu pojava prvog kalendara hrvatske zajednice u Vojvodini u čijoj je produkciji značajno sudjelovao Zavod. Njime i njegovim izlaganjem na našim zidovima možemo ponosno svjedočiti vlastito postojanje u ovim krajevima kao narod brojnih velikana čije je djelovanje ponekad poznatije u svijetu nego kod nas.
Riječju, Zavod je bio stalno prisutan u javnosti, u segmentima kojima se drugi akteri u Hrvata u Vojvodini ne bave, kako svojim vidljivim programima (iako su brojni programi rađeni u funkciji pripreme većih projekata za kasniju realizaciju različitih drugih programa) tako i u suradnji s drugim subjektima u kulturi, a sve je bilo vrlo dobro vidljivo na internetskom portalu Zavoda, u Hrvatskoj riječi i internetskoj stranici hrvatskog uredništva Radio Subotice. Velika posjećenost Zavodova internetskog portala i često preuzimanje sadržaja svjedoči o predstavljanju kulture Hrvata u Vojvodini kao cjelovitog fenomena, što je bila i ostala trajna zadaća Zavoda.
HR: Tijekom 2011. godine potpisano je nekoliko ugovora o suradnji Zavoda i institucija u Republici Hrvatskoj. O kakvoj je suradnji riječ?
Važna je suradnja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata s kulturnim, znanstvenim i visokoškolskim institucijama kulture iz Republike Hrvatske i drugih država u kojima one postoje kako bi se moglo raditi na razmjeni znanstvenika, objavljivanju stručnih radova u publikacijama, organiziranju znanstvenih skupova i zajedničkih istraživanja. Jednostavno, namjera je bila da se stanje u tim područjima unaprijedi. Napominjem da su ovo hrvatskoj zajednici u Vojvodini prvi potpisani ugovori u suradnji ovakve vrste i nadam se da će se ostvariti maloprije naznačeni ciljevi.
HR: Koliko su naše udruge kulture prepoznale Zavod kao partnera u realizaciji raznih projekata?
To bi trebalo pitati njih, no ja skromno mogu reći kako je treća godina postojanja Zavoda pokazala veliku zainteresiranost udruga za partnerstvo u osmišljavanju i u realizaciji vlastitih programa, u čemu se izdvajaju šokačke i bunjevačke udruge. Desetak udruga redovito traži pomoć za velike projekte, u čemu Zavod pomaže sukladno svojim kadrovskim mogućnostima, a ponekad i financijski.
Početkom ove godine još smo pomagali u preregistraciji udruga, a potom smo redovito pomagali savjetima i konkretnom pomoći u velikim manifestacijama, napose kada je u pitanju hrvatski jezik. Oni koji su se jednom obratili za pomoć, tu praksu nastavljaju, u čemu Zavod postaje njihov partner. I za iduću godinu, koju već sada možemo nazvati Godinom hrvatskih velikana u Vojvodini, neke udruge rade svoje planove u suradnji sa Zavodom, u čemu smo pomogli izradom kalendara godišnjica i prijedlozima za njihovo obilježavanje. I mi se često oslanjamo na udruge i aktivne pojedince pri različitim istraživanjima te se broj ljudi s kojima surađujemo svake godine povećava. Dakle, rekla bih da je suradnja dobila intenzitet na obostrano zadovoljstvo i korist , ali da je ipak suradnja sa srijemskim udrugama zasad još nešto slabija. Čini se da još uvijek postoji određeni strah kod Hrvata u Srijemu, napose u mjestima gdje je veći broj izbjegao prije dvadesetak godina.
HR: Javnost vas vidi aktivnom u kulturnom životu hrvatske zajednice na više mjesta, osim u Zavodu. Kako ocjenjujete aktivnost mladih ljudi, ima li prostora za njih?
Ovo me pitanje doista raduje. Naš narod treba puno pojedinaca koji su spremni raditi za opće dobro, ponekad i „protiv" sebe samih. Bez entuzijazma nema amaterske a često ni takozvane visoke kulture. Dakle, opstanak hrvatske zajednice u Vojvodini, u Srbiji je na požrtvovnim pojedincima u kulturi, politici, znanosti. Novac može osigurati, primjerice, troškove tiskanja knjige, hotelski smještaj gostiju, troškove puta, ali ne može dati onu ljubav i emocije koje daju volonteri. Kada se to izgubi, sve postaje tehničko pitanje i počinju problemi. Na žalost, novac je uzrok mnogih nesporazuma i čestih zastoja u radu udruga. Svi moramo svjesno raditi na tome da i nakon nas opstaju i vrijedni programi i udruge kao takve. Zato sam i rekla da se radujem ovom pitanju kako bih mogla reći da su sretni „predsjednici" udruga koji mirno mogu predati dužnost „novom" predsjedniku i biti sigurni da će se svi programi nastaviti. Dugo sam gradila prostor za knjigu i jezik, sa željom da on bude prisutan među djecom, mladima i onima koji vole svoj jezik. Na žalost, taj je prostor najmanje popularan. Lakše ćete dobiti publiku na glazbenu i likovnu priredbu nego na književnu. Stoga danas mogu reći da sam vrlo sretna jer sam dočekala da mene naslijede vrlo sposobni mladi ljudi kojima ću uvijek biti spremna pomoći. Mladi će se ljudi angažirati ako im primjerom pokažemo i ako im ukažemo povjerenje, što svjedoče primjeri Hrvatske čitaonice i društva „Bela Gabrić", ali i nekih drugih.
HR: Jeste li kao dopredsjednica Hrvatske čitaonice, zadovoljni ostvarenim programima u ovoj godini? S kakvim ste se problemima suočavali tijekom godine?
Hrvatska čitaonica uskoro puni deset godina svojega djelovanja, što ćemo proslaviti Književnim prelom u veljači. Tijekom desetogodišnjeg rada profilirali smo se za čuvanje i njegovanje hrvatskoga književnoga jezika i govora bačkih Bunjevaca i Šokaca kroz razne vidove rada s djecom, mladima, odraslima na pokrajinskoj razini. Jako sam zadovoljna brojnošću i kvalitetom programa, kao i trajnim rezultatima: tiskane su tri knjige, tri su velike pokrajinske manifestacije održane ove godine: jubilarni, 10. dani Balinta Vujkova - dani hrvatske knjige i riječi, 10. pokrajinska smotra recitatora i 9. pokrajinski susret pučkih pjesnika „Lira naiva", održano je Književno prelo i Etno kamp za djecu. U ovome trebam naglasiti veliku angažiranost predsjednice Bernadice Ivanković koja mnogo radi s djecom u nastavi na hrvatskom jeziku. Problemi su najčešće vezani uz novac, ali ne toliko uz količinu koliko na vremensku dinamiku. Teško je bilo što planirati ako nemate bilo kakvu sigurnost i informaciju o tome kada će i koliko koja manifestacija dobiti sredstava. S istim se problemom suočavaju i ostale udruge. Zato je potrebna velika hrabrost ući u realizaciju planiranih programa.
Predsjednica ste Organizacijskog odbora Dana Balinta Vujkova od osnutka. Ove godine je proslavljen jubilej. Koliko je zahtjevno organizirati ovakav skup?
Dani Balinta Vujkova su sigurno zasluženo ušli u agendu kulturnih događaja Hrvata u Vojvodini. Kako rekoh, književno-jezična manifestacija nije najpopularnija priredba za širu publiku, zato se trudimo pripremiti raznovrsni program. Ove smo godine imali poteškoće oko postavljanja biste Balinta Vujkova, čiji troškovi još nisu podmireni. Osobno, ovo smatram jednim od najvećih uspjeha hrvatske zajednice u ovoj godini, kada je u pitanju trajno odavanje počasti našim velikanima. Vjerujem kako je najvažnije naći zanimljiv način predstavljanja književno-jezičnog blaga koristeći suvremena sredstva, što mi i činimo. Jedna je publika na programu za djecu, druga u stručno-znanstvenom skupu, a sasvim različita na multimedijalnoj večeri. Do sada smo koristili film, kazališne predstave, likovne izložbe, koncerte, a sve u svrhu promocije knjige i hrvatskoga jezika. Naravno da se obraćamo za pomoć Hrvatskome nacionalnom vijeću, Zavodu, brojnim pojedincima, i imamo njihove pozitivno odgovore. Naša je prednost što uvijek tražimo pomoć od stručnih osoba, a sve što možemo radimo sami.
HR: Jeste li zadovoljni mjerom u kojoj je oživljeno i promovirano stvaralaštvo Balinta Vujkova ovom manifestacijom?
Ako danas pitate djecu u školama u kojima se izvodi nastava na hrvatskom jeziku tko je Balint Vujkov, svi će znati odgovor, a teško je naći kuću u kojoj nema makar jedne njegove knjige koju je tiskala Hrvatska čitaonica. Djeca poznaju narodnu književnost koju je Vujkov zapisao, stručna javnost sudjeluje u skupovima a radovi su objavljeni u dva zbornika, koje, smijem reći, jesu nezaobilazne postaje u proučavanju njegova djela. Inače, nama je bio temeljni cilj - oživjeti njegovo stvaralaštvo, što smo i ostvarili. Još nedostaje kvalitetna stručna valorizacija na kojoj ćemo nastaviti raditi, napose na objavljivanju njegovih izabranih djela kojima moramo ozbiljno pristupiti, a što ipak ovisi o materijalnim sredstvima.
HR: Izgleda da su teme za znanstvene skupove koji se održavaju tijekom ove manifestacije neiscrpne. Slažete li se s takvom konstatacijom?
Naravno da se slažem, na čemu zahvaljujem ideji pokojnog Franje Vujkova, Balintova sina, koji je želio nakon početnih godina proširiti „Dane" na „dane hrvatske knjige i riječi". Na ovaj način pokušavamo našu književnost i jezik integrirati u korpus domovinske knjige i riječi, sastaviti ono što je povijest rastavila i podijelila na nekoliko država te svake godine proširujemo teme na prostor podunavskih Hrvata.
HR: Možemo li i trebamo li kao zajednica ostvariti mogućnost da naša (ovdašnja) hrvatska književnost i ostala izdanja budu na jednom mjestu? Kako to ostvariti?
Knjiga je ozbiljna ljudska tvorevina, usprkos novim trendovima koji pokazuju mogućnost da ju svi koji imaju novac mogu i izdati. Mnoge su udruge u svoj statut stavile nakladničku djelatnost želeći tako ostaviti trag svojega postojanja. To je za pohvalu. Ipak, osobno mislim kako bi bilo dobro pri tiskanju knjiga tražiti savjet od onih čija je to temeljna struka, kako bi knjiga u jezičnom, vizualnom a svakako i sadržajnom smislu bila kvalitetna. Knjige koje su od općeg značaja za hrvatsku zajednicu bi ipak trebale biti tiskane na jednom ili dva mjesta, odnosno ovisno o vrsti knjige (književnost, stručne knjige ili teme duhovnosti). Tako bi se iskoristili kadrovski potencijali i knjiga bi dobila na svom statusu unutar hrvatskog korpusa. To bi pridonijelo i boljoj prezentaciji naših knjiga kako unutar srbijanskoga kulturnoga prostora tako još i više unutar hrvatskoga, gdje smo gotovo nevidljivi.
HR: Važnost djelovanja Katoličkog instituta za kulturu povijest i duhovnost neprijeporna je, no kako gledate na sadašnji trenutak i aktivnosti u kojima i sami sudjelujete?
Institut „Ivan Antunović" je kroz dvadesetoljetno djelovanje imao važnu ulogu u očuvanju vjerskoga, kulturnog ali i nacionalnog identiteta Hrvata u Bačkoj. Nastankom brojnih udruga u međuvremenu, Institut bi mogao profilirati i svoje ustrojstvo jer je svojevremeno on bio jedini koji je mogao „pokriti" i povijest i umjetnost i duhovnost Hrvata u Bačkoj. Čini se kako bi Institut mogao ozbiljno pristupiti upravo duhovnosti, koja je sama po sebi vrlo široka tema, a kojoj se s više različitih aspekata može prići, a što je još uvijek zatomljeno unutar hrvatske kulture u Vojvodini. Moj je najveći dio rada vezan uz Bunjevačko-šokačku knjižnicu „Ivan Kujundžić" koju s ponosom gledam zbog mog predšasnika, prof. Bele Gabrića, a koja se nalazi u fazi kataložne obrade nakon renoviranja prostorija u župi sv. Roka.
HR: Inicijatorica ste i članica Upravnog odbora Hrvatskoga društva za pomoć učenicima „Bela Gabrić". Kakvi su uvjeti rada ovoga Društva i na koji način ono pomaže učenicima?
Ni jednoj udruzi humanitarnog karaktera danas nije lako djelovati. Društvo „Bela Gabrić" će 2012. godine proslaviti također desetu obljetnicu postojanja. Prošli smo razne faze, od većih donacija Grada Zagreba i fondacija iz Italije, do evo sve skromnijih sredstava Grada Subotice i Hrvatskoga nacionalnog vijeća. I ovdje je došle do smjene rukovodstva, mladi su ljudi, na čelu s predsjednikom Petrom Gakovićem, preuzeli vodstvo i počeli rad na edukaciji, planiraju oživljavanje podružnica u Somboru i Srijemskoj Mitrovici, što ulijeva veliku nadu u nastavak rada Društva.
HR: Što Vas, kao dugogodišnju suradnicu u katoličkom mjesečniku „Zvonik", skupa sa suprugom, inspirira da marljivo ustrajete u tom radu?
Vjerski tisak je u službi navještaja Radosne vijesti. „Zvonik" je po mnogo čemu jedinstven list, od sadržaja do načina rada. Svi mi, pa tako i ja sa suprugom, radimo dugi niz godina vrlo odgovorno, svjesni duhovne vrijednosti „Zvonika" za našu mjesnu Crkvu i vjernike. Svaki se broj rađa uz veliku ljubav, najčešće u noćnim satima. On je neprofitni list koji širi Božju ljubav i poruku mira.
HR: Surađujete i u pripremi crkveno-narodnog kalendara „Subotička Danica". Kakva je njegova uloga i što čitatelje očekuje u ovogodišnjoj „Danici"?
Kalendar „Subotička Danica" ima dugu tradiciju, mi smo kao uredništvo, predvođeni iskusnim urednikom mons. Stjepanom Beretićem, počašćeni što možemo sudjelovati u njegovoj izradi. „Danica" na skoro 300 stranica donosi obilje štiva, za sve dobne skupine, a dolazi u zimsko blagdansko vrijeme kada se obitelj okreće svojim članovima. Stoga će svatko imati korisno štivo, a „Danica" će svojim sadržajem posvjedočiti kako su mir i sloga najveći darovi koje nam donosi Božić. Upravo te darove želim svima koji budu čitali „Danicu" i ovaj broj „Hrvatske riječi".
Razgovor vodio: Zvonko Sarić
(Intervju je objavljen u 457. broju tjednika „Hrvatska riječ")
