U organizaciji Fakulteta hrvatskih studija u zagrebačkom Studentskom centru, 22. i 23. studenog, održana je Znanstveno-kulturna manifestacija „Hrvatsko proljeće i hrvatska država“, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Kako su naveli organizatori, „cilj je manifestacije evocirati i interdisciplinarnim pristupom rasvijetliti povijesna zbivanja i posebice ulogu hrvatskih sveučilištaraca o 50. obljetnici proglašenja studentskoga štrajka te rasvijetliti poveznicu Hrvatskoga proljeća i procesa uspostavljanja hrvatske države“.
Nakon otvorenja izložbe o Hrvatskom proljeću te pozdravnih riječi uzvanika – rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, novog predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana, ravnatelja Studentskog centra Mirka Bošnjaka – premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film „Hrvatsko proljeće i hrvatska država“ redatelja Jakova Sedlara. U znanstvenom dijelu skupa sudjelovalo je 53 znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva, među kojima je bio i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov.
Njegova je radnja naslovljena „Hrvatsko proljeće i Hrvati u Bačkoj“ te je u izlaganju predstavio najvažnije povijesne procese i događaje koji su bili na djelu od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina 20. st. prije svega u Subotici, među ovdašnjim Hrvatima – Bunjevcima i Šokcima, ponajprije u području kulture. Žigmanov je ukazao na naslijeđenu višestoljetnu bogatu kulturnu baštinu te raširenu živu svijest o događajima od prije Drugoga svjetskog rata (nakladništvo, novinstvo, razvijen književni život, prvo značajnije masovno memoriranje – npr. obilježavanje 250 godina od doseljenja Bunjevaca u Bačku, začeci muzejske, arhivske i knjiške građe) i vremenu neposredno nakon istoga (dnevnik/tjednik Hrvatska riječ, Hrvatsko narodno kazalište, časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet). Dodatno je postojala mnogovrsna navezanost na kulturne krugove u Zagrebu i drugim središtima u Hrvatskoj, pa su nanovo okupljeni hrvatski intelektualci iz Subotice nakon Brijunskoga plenuma 1966. i početka liberalizacije pokrenuli cijeli niz aktivnosti na planu afirmacije mjesnog hrvatskog kulturnog nasljeđa i prezentacije njihova kulturnog stvaralaštva. Istaknuo je proslavu prve Dužijance izvan Crkve 1968. i održavanje Velikog prela 1970., osnutak Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Bunjevačko kolo“ 1970., izdavanje nekoliko kapitalnih književnih i književno-povijesnih djela u Zagrebu (Ivan Kujundžić, Juraj Lončarević, Geza Kikić, Balint Vujkov, Ante Sekulić), otkrivanje poprsja Ambrozije Boze Šarčevića u središtu grada, rad glasovitog kipara Ivana Meštrovića, snimanje humoristične serije Televizije Zagreb „Boltine zgode i nezgode“ Matije Poljakovića u režiji Petra Šarčevića, oživljavanje likovne scene te afirmaciju umjetnosti u tehnici slame (izložbe i film Ive Škrabala „Slamarke divojke“). No, uspjesi i postignuća nisu dugo trajali, istaknuo je u izlaganju Žigmanov – slomom Hrvatskog proljeća u Hrvatskoj slomljeni su i njegovi odrazi u Bačkoj s tragičnim ishodima: zabrane javnog djelovanje za više od stotinu intelektualaca, uzništvo za četvoricu i stalni nadzor i kontrola tajne policije nad cjelinom kulturnog života ovdašnjih Hrvata. Posljedice ovoga „loma“ vidljive su i nakon 50 godina – elita Hrvata nema kontinuitet u trajanju, kulturni procesi nisu završeni u izgradnji primjerenih institucija i prezentaciji suvremenog umjetničkog stvaralaštva, napose kada je riječ o usustavljivanju znanosti i suradnji s kulturnim i znanstvenim institucijama u Hrvatskoj i pratećim procesima integracija, institucionalni okvir je i danas nedovoljno razvijen.
