Svakodnevna tradicijska prehrana bačkih Hrvata bila je tema XXV. znanstvenog kolokvija Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, održanog 11. travnja 2013. godine u tavankutskoj osnovnoj školi. Pozdravljajući skup, menadžerica za kulturu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković predstavila je temu kolokvija, uvodničarku mag. Bojanu Poljaković i dr. sc. Milanu Černelić, profesoricu na odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te istaknula značaj projekta kojim se nastavljaju istraživanja određenih tema iz prošlosti bačkih Hrvata.
O samome projektu Katarina Čeliković je rekla kako je terensko istraživanje Hrvata Bunjevaca koje provodi Odsjek za etnologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta u suradnji sa Zavodom nastavak istraživanja koja su kod nas započela 2011. godine. Zahvaljujući profesorici dr. sc. Milani Černelić, koja je prije desetak godina započela projekt „Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca“, najprije u Senju, Lici i Dalmaciji, a prošle godine i u Mađarskoj, u nekoliko su navrata i Bunjevci u Bačkoj bili predmet istraživanja.
„Bunjevačka je tradicija bogata i kod nas još uvijek ima živih kazivača koji ju mogu prenijeti istraživačima, u čijim ćemo stručnim radovima vidjeti što je ono što povezuje sve bunjevačke grane, geografski razdvojene, ali identitetski vrlo svjesne. Raduje nas činjenica da se stručnjaci s fakulteta bave nama i da smo postali privlačna tema studentima, što do sada nije bio slučaj. Zavod se raduje i uključivanju mladih snaga u znanstvena istraživanja, napose kada su u pitanju studenti iz Vojvodine koji su tijekom studija u Hrvatskoj za svoja istraživanja uzeli zavičajne teme. U navedeno etnološko istraživanje uključila se i Subotičanka Bojana Poljaković koja je u temi prehrane napravila pionirske korake, s obzirom da do sada tradicijska prehrana nije bila tema stručnih istraživanja. Valja naglasiti kako je njezin rad još vrjedniji jer je osim Subotice i okolice u svoja istraživanja uključila Bunjevce u Lemešu, Somboru i okolici“, rekla je Katarina Čeliković.
O prehrani Hrvata-Bunjevaca odraslih na salašima u okolici Subotice i Sombora govorila je magistra etnologije i kulturne antropologije te portugalskog jezika i književnosti Bojana Poljaković, koja je svoju diplomsku radnju na studiju etnologije i kulturne antropologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, posvetila upravo ovoj temi.
Ona je tijekom 2011. godine provela samostalno terensko istraživanje kojim je bilo obuhvaćeno 27 ispitanika, dobi od 52 do 88 godina, koji su iznijeli svoja znanja, iskustva, ali i sjećanja kada je riječ o jelima koja su bila ili su još uvijek zastupljena na bunjevačkom jelovniku. Iz subotičkog okruženja kazivači su iz Starog Žednika, Novog Žednika, Đuđina, Mirgeša, Donjeg Tavankuta, Gornjeg Tavankuta, Pavlovca i Hrvatskog Majura, a iz somborskog kraja su s Nenadić salaša, Bezdanskog puta i iz Lemeša.
Cilj rada bio je na temelju prikupljenih podataka na terenu dati što detaljniji prikaz karakteristika svakodnevne tradicijske prehrane bačkih Bunjevaca, te komparacijom istaknuti sličnosti i razlike u prehrani Bunjevaca s područja Sombora i s područja Subotice od 1930-ih godina do danas. Predavačica je posebno ukazala na nastale promjene u prehrambenim navikama Bunjevaca, te naglasila koja su se svakodnevna tradicijska jela sačuvala na bunjevačkom jelovniku do današnjih dana.
No, nestankom salaša nestao je i domaći kruh, kao i još neka jela pripremana u tzv. parasničkim pećima, međutim, mnoga su se do danas zadržala u svakodnevnoj prehrani, rekla je Bojana Poljaković, navodeći koja su to tradicijska jela ostala tipična za subotički i somborski kraj:
„Prisnac i tarana najčešće su se spominjala kao tipična bunjevačka jela u oba kraja, ali navedeni su još i krumpirača, skorupača, te nasuvo s krumpirom i mesa na čorbu. Međutim, neka su se stara jela prestala pripremati, kao što su domaći kruh, lepanja i suva pogača, a vrlo se rijetko danas pripremaju i papula, p(r)okljukuša i maslica.“
Hrvati pripremali su obroke od namirnica koje su poglavito sami proizvodili, a prema ovome istraživanju, brašno i krumpir bili su najzastupljeniji sastojci u većini jela. Iako u mnogim segmentima skromna, njihova svakodnevna prehrana ne može se okarakterizirati kao jednolična, istaknula je Bojana Poljaković:
„U pripremi hrane može se uočiti kreativnost ljudi, koji su nastojali maksimalno iskoristiti sve namirnice kojima su raspolagali. Mnogi kazivači su do danas zadržali isti način pripremanja hrane, odnosno, mnogi i danas uzgajaju žitarice i stoku, te sami pripremaju zimnicu, prave tjesteninu i održavaju svinjokolje. Pravilo da se za svaki dan kuha određena vrsta hrane održalo se do danas, sezonske namirnice sada se mogu koristiti tijekom cijele godine, a zahvaljujući napretku tehnologije, puno toga više se ne mora raditi ručno.“
Na koncu svog izlaganja, Bojana Poljaković je ukazala na činjenicu da prehrana pruža neiscrpne mogućnosti istraživanja, i to ne samo tradicijskih obilježja, nego i njezine primjenjivosti u suvremenim uvjetima života.
Budući da o prehrani bačkih Bunjevaca do sada nije bilo publikacija, dio diplomske radnje Bojane Poljaković, vezan uz bunjevačke prehrambene navike, koji je objavljen u najnovijem, četvrtom broju Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, pružit će detaljni prikaz ove zanimljive teme vezane uz svakodnevicu i običaje ovdašnjeg hrvatskog življa.
Priređeno prema tekstu Marije Matković i Ivice Dulića
