„Pošto ondašnjim političkim vlastima nije bio poćudan, nije mogao dobiti zaposlenje u državnoj službi nego radi kao pomoćnik kod inženjerske firme Molcer. U to vrime pok. biskup Budanović mu povjerava gradnju đurđinske crkve, što on rado prihvaća. Svom dušom se zauzima za gradnju, i za nekoliko miseci je bila gotova, na veliku radost i ponos Đurđinčana“, sjećanja su Kriste Dulić, sestre Bolte Dulića, objavljena u Subotičkoj Danici iz 1984. godine. 

Bolto Dulić, subotički je inženjer i arhitekt koji je 1933. izradio projekt đurđinske crkve, na kojoj su radovi započeli 1935., znači prije 85 godina. Ta je obljetnica bila povod Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata za priređivanje svog 66. znanstvenog kolokvija na temu „O gradnji crkve sv. Josipa Radnika i drugim sličicama iz povijesti Đurđina“, održanog 29. listopada u dvorani istoimene đurđinske župe. Značajne povijesne crtice o gradnji i spomenutom naselju iznio je ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica Stevan Mačković, prikazavši tijekom svog izlaganja foto materijal iz ’35., te ilustrativne dokumente – vrela iz subotičkog Povijesnog arhiva, poput zemljopisnih mapi i karti od 18. do 20. stoljeća, u kojima se spominje Đurđin.

Gradnja crkve sv. Josipa Radnika

Uz fotografije gradnje, koje potječu od familije Bolte Dulića, a koje je (skenirane) Povijesnom arhivu u Subotici ustupio poznati subotički kolekcionar i filatelist Ljudevit Vujković Lamić Moco, i različite dokumente koji svjedoče o ovom, osobito za Đurđinčane, veoma važnom povijesnom pothvatu, veliki broj posjetitelja kolokvija saznao je, kroz sliku i riječ, kako je tekla gradnja crkve sv. Josipa Radnika.
O tome najdetaljnije govori ovom prigodom prikazan tekst pod naslovom „Posveta đurđinske crkve“, autora S. A., objavljen u Subotičkoj Danici iz 1936., u kojem, među ostalim, piše:
„Pod pokroviteljstvom i uz veliku pomoć subotičkog biskupa preuzv. gosp. Lajče Budanovića i izdašnu pomoć g. Vece Prćića započelo je ostvarivanje te lijepe zamisli (da i Đurđin dobije crkvu). U rano proljeće 22. travnja prošle godine obavljeno je na svečan način prvo kopanje. Obavili su ga biskupski izaslanik presv. gosp. Blaško Rajić i pretsjednik subotičke općine gosp. ing. Ivan Ivković Ivandekić uz prisustvo velikog broja naroda. Iza toga se pristupilo kopanju temelja. Posveta temeljnog kamena bila je krasnog proljetnog dana 12. svibnja. Na tu svečanost došao je sam preuzv. gosp. Lajčo Budanović i izvršio posvetu kamena temeljca. Tisuće vjernika pratile su ovaj krasan obred... Toploga kolovoza crkva je već bila pod krovom, a 12. istog mj. postavljen je križ na toranj koji je bio sasvim gotov... Prva nedjelja listopada (6. 10. 1935.) bio je dan za kojim je čeznuo ne samo čitav Đurđin, nego velik dio Subotičana. Đurđinčani su sa zebnjom u srcu očekivali taj dan, jer im se imala ostvariti njihova stara želja, naime da dobiju crkvu, a varoščani su htjeli da dođu svojim salašarima u goste i da tako povećaju to slavlje... Lijepim je govorom preuzv. gosp. Biskup pozdravio prisutne vjernike, zatim je pristupio posveti zvona, koje je zajedno sa zemljištem na kojem je sagrađena crkva, darovala obitelj Jaramazovića. Iza posvete zvono je postavljeno odmah u toranj... Preuzv. gosp. Biskup uz asistenciju velikog broja svećenstva obavio je blagoslov nove crkve, iza toga je slijedila sv. Misa.“
Tu su i brojni drugi dokumenti koje je ravnatelj subotičkog Povijesnog arhiva prikupio za kolokvij. Tako u jednom od njih stoji kako su „na zboru koji je održan u župi sv. Marka u Žedniku, 1923. godine, izabrani prvi članovi buduće crkvene općine u Đurđinu i to: Lazo Dulić (predsjednik, otac Baltazara Bolte Dulića), Veco Dulić, Mate Dulić, Joso Tumbas Loketić, Joko Skenderović, Grgo Prćić, Ico Stantić, Stipan Poljaković, Bolto Ivandekić, Grgo Gabrić, Marko Horvacki, Đeno Šokčić, Marko Milodanović, Lazo Poljaković i Đula Milodanović“. Potom, tu je podatak da je 1933. inženjer Bolto Dulić izradio projekt crkve, a već s proljeća 1935. godine započeli su zemljani radovi. Također, ostalo je zapisano da je „Marijan Jaramazović za izgradnju crkve darovao jedan lanac zemlje (7.193,2 m2), Veco Prćić je dao u novcu oko 100.000 dinara, a čak je i biskup Budanović dao svoj doprinos. Naravno da su njegov primjer slijedili i drugi vjernici, svatko prema svojoj mogućnosti. Deset godina kasnije prikupilo se dovoljno novca da se s inicijalne ideje prijeđe na realizaciju“. Prikazano je i mišljenje Gradskog građevinskog odbora Grada Subotice glede izabranog zemljišta za gradnju nove rimokatoličke crkve na Đurđinu, nakon obavljenog komisijskog uviđaja na dan 22. srpnja 1934.: „Zemljište Jaramazović Blaška na Đurđinu kat. čest. broj 36.107/3 pored željezničke stanice odgovara za podizanje nove rim. kat. crkve i to iz razloga: što okolina ovog naselja je dosta gusto naseljena, a nema u blizini od 8-10 km crkve. Kod ovog zemljišta priključuju se putovi za Suboticu, Bajmok, Moravicu, Žednika, znači na raskršću više putova.“ I još jedan od brojnih napisa: „Godine 1934. arhitekt Dragutin Molcer ovjerio je tehničke planove i projekte, a ovlašteni odgovorni voditelj gradnje bio je inženjer Beno Mačković (sin Titusa Mačkovića). Predviđeno je da će vrijednost gradnje crkve biti – 432.249 dinara, župnog stana 138.306, a terase 66.042, tj. ukupno 636.598 dinara (usporedbe radi, u to je vrijeme 1 kg sv. mesa koštao 15 dinara)“.  

Iz povijesti Đurđina

„Đurđin nije tabula rasa“, riječi su kojima je ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica Stevan Mačković započeo priču o povijesti Đurđina, naselja za koje ima znatno više vrela iz XIX. i XX. stoljeća, pa je tako to razdoblje već ranije dosta obrađivano u povijesnoj, etnološkoj i drugoj literaturi.
No, kako je rekao, prvi pisani spomen o Đurđinu datira iz 1462. kada je i prvi put zapisan njegov naziv. On je podsjetio da je zemlja pripadala ugarskom kralju Matiji Korvinu koji je upravo te godine, svojoj majci, grofici Elizabeti Szilágyi dao u posjed Suboticu s okolicom, a među tim teritorijima je bio i Đurđin, pa odatle i naziv Kraljicina zemlja (o tome smo pisali u našem tjedniku u broju od 9. listopada).
Također, poznati subotički arheolog László Szekeres u svojoj knjizi Szabadkai helynevek (Subotički toponimi) 1976. piše: „Đurđin/Györgyén – naselje koje pripada Subotici, leži na jugozapadu u dolini Krivaje. S više drugih naselja spominje se u dokumentu iz 1462. godine pod nazivom Györgye. U tursko doba ovo naselje je imalo 17, zatim 26 kuća, odnosno za toliko kuća je plaćalo porez“, a u svojim napisima posebno piše o jednoj uzvisini, grebenu, koji se nalazi na desnoj obali Krivaje, nedaleko od pačirske ceste, koji mještani zovu Gradina ili Kraljicina zemlja, mjesto koje je u prošlosti služilo kao izvor za mnogo građevinskog materijala tijekom dva stoljeća. Od njega je u to vrijeme sagrađena i jedna crkva, postojalo je i groblje, ali na ovom mjestu, kako je istaknuo Mačković, još nisu završena arheološka istraživanja. 
Tu je i podatak da je Đurđin bio jedna od 12 pustara (uz: Čantavir, Verušić, Tompu, Ludaš, Zobnaticu,  Nagyfény, Vamtelek, Bajmak, Tavankut, Šebešić i  Kelebiju) koje su navedene 1743. godine u diplomi carice Marije Terezije, kojom se definiraju teritoriji koji pripadaju Szabatki (Subotici). 
Među ostalim, navedeno je i da je jedna od najstarijih mapa samoga Đurđina nastala 1789. godine, te kako je u razdoblju između dva svjetska rata bilo mnogo veleposjednika na ovim prostorima pa tako i na Đurđinu, gdje je nekadašnji gradonačelnik Subotice Lazo Mamužić posjedovao nepokretno imanje od 200 katastarskih jutara.
Prikazana je ovom prigodom i molba upravitelja željezničkih stanica iz okolice Subotice, iz 1920. godine, da se izvijeste o novim nazivima naselja pa su u odgovoru navedena nova imena: za Somsich – pustara Šomšić, za Nagyfény – Žednik, Sebesics – Šebešić, Békova – Bikovo, Veresegyháza – Šupljak, Györgyeni tanyák – Đurđinski salaši.
Još jedan zanimljiv podatak potječe iz 1926. godine, kada direkciji Pošta, gradski inženjerski ured daje podatke o broju kuća. Naselje Đurđin tada je bilo na petom mjestu (s 300 kuća), prije njega Aleksandrovo (s 320), potom Kelebija (s 470), pa Šupljak (sa 600), a najviše kuća (680) imalo je naselje Šebešić. 

Crkva završena, ali ne po prvobitnom planu

Nakon predavanja uslijedio je razgovor među sudionicima kolokvija koji su iznijeli zanimljive informacije vezane za razdoblje kada je građena đurđinska crkva. Tako se, budući da Mačković nije znao tko je fotografirao izgradnju, javio Đurđinčanin Ivan Dulić (Fratrov) s pretpostavkom da je to radio tadašnji bogati predstavnik fimilije Dulić – Matiša Dulić, koji je među rijetkima, ako ne i jedini imao fotoaparat. Također, na jednoj su fotografiji biskup Lajčo Budanović i Bolto Dulić ispred, u to vrijeme, jednog od rijetkih automobila, na što je reagirao Petar Dulić, inače djed sadašnjeg đurđinskog župnika Dražena Dulića, rekavši kako se on svojedobno vozio u njemu. 
Tijekom priče, s korisnim podacima javio se i djelatnik ZKVH-a, inače rođeni Đurđinčanin, Josip Bako, rekavši kako crkva jeste izgrađena, ali nije sve završeno kako je bilo prvobitno planirano. O tome, naime, svjedoči Subotička Danica iz 1934. godine, u kojoj je objavljena fotografija nacrta đurđinske crkve koji su izradili inženjeri Karlo Molcer i Bolto Dulić, i na kojoj je prikazano kako bi trebala izgledati crkva kada bude završena. 
„Pored crkve je župni stan i sve je uokvireno lukovima, kao što je slučaj kod samostana na moru, gdje je u sredini dvorište i u njemu bunar. Tako da postoji župna kuća, postoji bunar, ali nikad nije završen taj nastavak koji ide uz crkvu, odnosno koji bi orubio prostor oko crkve. Budući da je to trebala biti jedna cjelina, sporedna vrata koja su i danas na crkvi, trebala su biti izlaz u to dvorište. Također, u crkvi postoji oltar koji je nasuprot tih bočnih vrata, što bi se koristilo u slučaju većih blagdana kada ne bi svi vjernici mogli stati u crkvu pa bi liturgiju mogli pratiti iz dvorišta. Nakon više godina, ‘89.-’90. je izgrađena župna kuća, i to na svojedobno planiranom mjestu, ali tu se stalo. Na fotografiji se vidi da je plan napravljen po uzoru na neke građevine na Hrvatskom primorju“, pojašnjava Bako 
Ovom su prigodom spomenute i orgulje koje su dopremljene iz Zagreba i postavljene u đurđinsku crkvu u rujnu 1939. godine, a blagoslov je obavio apostolski vikar Blaško Rajić. Ubrzo je održan i crkveni koncert u okviru kojeg je nastupilo Hrvatsko pjevačko društvo sv. Cecilija iz Subotice, a na orguljama ih je pratio prof. Franjo Dugan iz Zagreba, koji je izradio i nacrt za ovaj crkveni instrument (o tome piše Subotička Danica iz 1940.).
„Ove orgulje se i danas povremeno koriste na misi, ali na moj prijedlog da se prošle godine, u povodu 80 godina od njihovog postavljanja priredi koncert, stručne osobe su rekle da one nisu dovoljno dobro naštimane za jedan takav događaj. Znači, potrebna je njihova temeljita obnova, tj. restauracija, jer se vremenom neće moći uopće više koristiti“, kaže Josip Bako.

Sat naše uzorite povijesti

„Premda je inicijativa za izgradnju crkve sv. Josipa radnika postojala desetak godina, darodavni, radišni i složni Đurđinčani su je sagradili za samo četiri mjeseca. Od temelja do krova! I to je ono što nas danas, često svladane škrtošću, lijenošću i razjedinjenošću, mora plijeniti, mora na nas djelovati potičuće, mora biti sat naše uzorite povijesti! Jer, ako iz povijesti trebamo učiti kako se narodnosni ili vjerski ciljevi imaju ostvariti – samo zajedništvom i odricanjima od komoditeta svakdanjih života – onda je to svijetli primjer izgradnje ove crkve“, rekao je na koncu predstavljanja ove povijesne priče ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov. 
Također, kako je naglasio, „ona je posljedica svjesnog nauma velikog biskupa Lajče Budanovića – planski je htio u politici izgradnje novih crkava u Apostolskoj administraturi kojom je upravljao, napraviti graditeljske poveznice s baštinom prapostojbina iz kojih su ovdašnjih Hrvati stigli. Tako je ova crkva u Đurđinu u arhitektonskom smislu, konceptom koji je uradio mjesni đurđinski sin Bolto Dulić, nastala na tragu onih u Dalmaciji – s izdvojenim zvonikom, s crkvom bez tornja, ‘gredavim’ sprodom, unutarnjom organizacijom prostora“. 
Kao takva, istaknuo je Žigmanov, jedina je u Subotičkoj biskupiji i predstavlja snažnu horizontalnu graditeljsku navezanost na dio hrvatskoga katoliciteta u Dalmaciji.

Izvor: Hrvatska riječ ( I. Petrekanić Sič)