Narod koji poštuje svoje velikane, koji ne zaboravlja svoju povijest, može računati na vlastitu opstojnost i u teškim vremenima globalizacije i u manjinskom položaju, izvan prostora države matičnog naroda kojemu pripada. Hrvatska je zajednica u Vojvodini tijekom povijesti iznjedrila brojne velikane koji su svojim djelovanjem, društvenim i crkvenim, ostavili neizbrisive tragove dajući primjer drugima kako se svjedoči odanost narodu, Crkvi i profesiji. A naša se veličina mjeri po tome koliko pamtimo i znamo cijeniti one koji su nesebično ugrađivali svoje živote i svoj rad u napredak društva i razvoj naroda kojem pripadaju.

Kako velikani duha i uma ne bi ostali tek u svojim djelima koja prečesto postaju eksponati, zaboravljeni ili povremeno stavljeni pred oči javnosti, važno je među novim generacijama obnoviti svijest o potrebi učenja vlastite povijesti i upoznavanja velikog lanca ljudi koji su svojedobno doista bili cijenjeni na područjima svojega rada i djelovanja, ne samo u našoj sredini, u svom zavičaju, već su postigli i svjetsku slavu. Onodobni uspješnici, u cijelom svijetu cijenjeni i slavljeni, u našem su kraju prečesto potpuno nepoznati. Hrvati u Vojvodini, s višestoljetnom poviješću, nalaze se u povijesnom trenutku ustrojavanja svojih vlastitih institucija, što onda znači da su dosad, živeći donedavno u zajedničkoj državi (Jugoslaviji), bili bez profesionalnih institucija u kojima se čuva kolektivno sjećanje. Za razliku od drugih nacionalnih manjina (primjerice Mađara, Slovaka, Rusina, Rumunja i dr.), koje imaju razvijene institucije, Hrvati tek odnedavno počinju sustavno raditi na svom kulturnom, povijesnom i društvenom memoriranju, osnivanjem od strane države/pokrajine institucija (Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, osnovan 2008., obrazovanje na hrvatskom, 2002. ). Upravo su ovakve institucije preduvjet za izlazak iz neformalnih folkloriziranih načina bavljenja vlastitom kulturom i poviješću. Budući da su manjinske zajednice, u čemu je hrvatska kao nova manjina u lošijem položaju od svih postojećih, lišene pomoći državnih institucija, one se moraju okrenuti ustrojavanju kulturnih „mehanizama" i svojevrsnoj „prosvjetiteljskoj" akciji kojima će se približiti bogata kulturna povijest.

Kako nam se ne bi „dogodila" stara, istinita izreka, da narod koji zaboravlja prošlost nema ni svoje budućnosti i brzo nestaje u globalnoj i lokalnoj asimilaciji, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata pokrenuo je 2010. godine izradu baze s podacima o hrvatskim velikanima u Vojvodini. Ona zasad sadrži oko 150 imena, više i manje poznatih osoba, a iz koje je razvidno kako je početak 20. stoljeća bilo doba rađanja značajnog broja naših velikana. Doba dvaju svjetskih ratova nije uništilo hrvatski narod, niti kontinuitet njegova postojanja na prostorima današnje Vojvodine. Kraj 19. i početak 20. stoljeća iznjedrili su velikane čiji su povijesni doprinosi veći od ovog prostora. Cilj nam je sada obnoviti sjećanje na njih obilježavanjem godišnjica njihova rođenja, ili smrti, osvijestiti njihovu i našu zajedničku nacionalnu pripadnost - bunjevačkom i šokačkom rodu, a hrvatskom narodu. Iako je i do sada bilo obilježavanja godišnjica nekih ličnosti, često se ono odigravalo u „mjesnim", odnosno lokalnim prostorima čime smo ostali bez više nego važnog osjećaja zajedništva i pripadnosti istom narodu, istoj povijesti i kulturi.

U želji da se dostojno odužimo svojim predšasnicima, nezaobilaznima kada je u pitanju izgradnja kulturne povijesti Hrvata u Vojvodini, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata usustavljuje rad na obilježavanju obljetnica događaja i velikana s ciljem svjedočenja da smo zajednica ponosna na vlastitu povijest i velikane koji su ju obilježili. Mladim generacijama tako nudimo uzore koje mogu nasljedovati i na koje mogu biti ponosni.

Godina 2012. je godina u kojoj obilježavamo više stoljetnih obljetnica rođenja velikana knjige i riječi, umjetnosti općenito. Tako ćemo obilježiti stotu obljetnicu rođenja književnika i bibliografa Ivana Kujundžića, književnika i sakupljača narodne književnosti Balinta Vujkova, književnika Ante Jakšića, fra Stjepana Beata Bukinca, kiparice Ane Bešlić, a proći će i 150 godina od rođenja pjesnika Ante Evetovića Miroljuba.

Godine rođenja spomenutih velikana bit će izazov i dobar povod hrvatskoj zajednici za zajedničko okupljanje i pristupanje stvaranju okvira za kvalitetan pristup obilježavanju godišnjica uz što sadržajniji program, te uz sudjelovanje što većeg broja sudionika sa cijelog prostora Vojvodine.

U nastavku nudimo kratka biografska podsjećanja na najznačajnije vojvođanske Hrvate čije ćemo godišnjice proslaviti 2012. godine. Neke od biografskih bilješki ustupilo je uredništvo Leksikona podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, na čemu im zahvaljujemo.

150. obljetnica rođenja

Ante Evetović Miroljub, (Aljmaš, 12. VI. 1862. - Valpovo, 24. II. 1921.), franjevac, svećenik, pjesnik, lektor filozofije i crkvene povijesti. Otac Dano Evetović „Grujin" i majka Imerka Antunović imali su trinaestero djece, od kojih je Miroljub rođen kao šesti. Na krštenju dobiva ime Franjo, a ime Antun nosi od stupanja u franjevački red te ga zadržava i nakon prelaska u svjetovne svećenike. Njegov je brat Ivan, župnik i prepozit u Baču, bio upravitelj biskupskih dobara te zastupnik u mađarskom i jugoslavenskom parlamentu. Obitelj je bila u srodstvu s biskupom Ivanom Antunovićem, čiji je Miroljub bio štićenik.

Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu, isusovačku gimnaziju završio je u Kalači i stupio, prema preporuci biskupa Antunovića, u franjevačku provinciju sv. Ivana Kapistrana 1881. Novicijat je proveo u Beču, a nakon njega je studirao filozofiju u Vukovaru i Fedvaru (mađ. Dunaföldvár) te bogoslovlja u Baji, gdje je 1886. zaređen za svećenika. Mladu misu imao je u rodnom Aljmašu.

Kao mlad i obrazovan svećenik, najprije postaje lektor filozofije u Fedvaru, a zatim je u Baji profesor crkvenog prava i povijesti. God. 1897. izabran je za gvardijana franjevačkog samostana u Baji, ali je 1899. istupio iz franjevačkog reda te postao svjetovni svećenik Pečuške biskupije. Tako je najprije postao kapelanom u Egragu (mađ. Egerág), malenu baranjskom mjestu, a 1900. prelazi u Slavoniju. Ondje je isprva kapelan u Valpovu, sljedeće godine župnik u Veliškovcima, a od 1902. do 1912. u Harkanovcima. U Valpovo prelazi 1912., gdje je župnik do svoje smrti. Pokopan je na valpovačkom groblju.

U književnosti se javio 1884. kao bogoslov i za četrdesetak godina svojega djelovanja ostavio je dubok trag u hrvatskoj književnosti u ugarskom Podunavlju. Njegova lirika ima i preporodnu notu s obzirom na to da je i sam uočio važnost materinskoga jezika i pripadnosti hrvatskomu narodu. U tome je napose pomogao zaštitnik biskup Antunović svojom bogatom knjižnicom, u kojoj je upoznao djela hrvatskih pisaca i hrvatske novine (Obzor, Vienac i dr.). Stekao je izvrsno obrazovanje, govorio je nekoliko jezika (njemački, francuski...) i sam je sudjelovao u društvenom životu. U Osijeku je 1909. bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih književnika i umjetnika.

Pjesme je pisao hrvatskim književnim jezikom, ali je do kraja života ostao vjeran zavičajnomu govoru, ikavici, kojom je i počeo pisati. Objavljivao je pjesme u Nevenu i u kalendaru Subotička Danica, u Subotičkim novinama te u hrvatskim književnim časopisima, kao što su Vienac, Smilje, Kolo Matice hrvatske, Prosvjeta, Narodna obrana, Jeka od Osijeka, Hrvatski branik. Iako je važniji kao lirski pjesnik, napisao je i četiri epske pjesme. Pod pseudonimom Miroljub ulazi u hrvatsku preporodnu književnost, pokazujući izrazito pjesničko umijeće. Piše rodoljubnu poeziju, lirski i socijalno intoniranu, nježnu i pejzažnu, duhovnu i refleksivnu, katkad prigodnu, a najčešćim s ciljem razvijanja nacionalne svijesti među suzavičajnicima. Svojom poezijom postao je prvi pjesnik među bačkim Hrvatima koji se za života etablirao pišući hrvatskim književnim jezikom te s njime počinje suvremena povijest bunjevačke književnosti.

Klub hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku otkrio mu je 1931. spomen-ploču na župnom dvoru u Valpovu. U sklopu proslave 250. obljetnice doseljenja veće skupine Bunjevaca u Bačku u Subotici mu je 1936. podignuto poprsje, rad Ivana Meštrovića. Uklonjeno je nakon uspostave mađarske vlasti 1941., a 1996. vraćeno je na isto mjesto u park kod katedralne crkve. Od tada aljmaški Hrvati svake godine početkom lipnja priređuju Spomen-dan Miroljuba Ante Evetovića.

(Katarina Čeliković, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 7, Dž-F)

100. obljetnica rođenja

Ana Bešlić, (Bajmok, 16. III. 1912. - Beograd, 28. I. 2008.), kiparica. Kći uglednog zemljoposjednika Laze i Nine, rođ. Deák. Djetinjstvo je proživjela na obiteljskom salašu na Pustari Šara. Gimnaziju je pohađala u Zagrebu, zatim je učila jezike i studirala u Grazu i Beču. Iz Bajmoka se nakon udaje preselila u Beograd i ondje se 1939. upisala na Umjetničku akademiju. Studirala je kiparstvo kod Ilije Kolarovića te crtež i akvarel kod Koste Hakmana. Zbog rata je prekinula studij i vratila se u Bajmok. God. 1945. nastavila je studij kod profesora Sretena Stojanovića i Radete Stankovića. Diplomirala je 1947., a poslijediplomski studij u klasi Tome Rosandića završila je 1949. Od 1950. do 1955. bila je suradnica u Majstorskoj radionici svojeg profesora i slavnog skulptora.

Bila je članica skupine Prostor 8 i pripada prvoj poslijeratnoj generaciji kipara koja otvara putove novim prostornim i idejnim rješenjima. Rano se opredijelila za sintetiziran izraz s antropomorfnim asocijacijama, a od sredine šezdesetih godina oblikuje skulpture s pomoću pojednostavnjenih, sferoidnih volumena koje povremeno kolorira. Samostalno je prvi put izlagala u Gradskoj izložbenoj sali u Subotici 1954. Na skupnim izložbama predstavljala je jugoslavensku skulpturu u inozemstvu. Izlagala na Trijenalu jugoslavenske umjetnosti u Beogradu (l961., 1964., 1967. i 1970.), na bijenalima akvarela u Karlovcu, odnosno trijenalima keramike u Subotici, na Riječkim salonima i Likovnim susretima u Subotici. Sudjelovala je u radu umjetničkih kolonija, simpozijima kiparstva Beli venčac te simpoziju skulpture u Labinu. Samostalno je izlagala u zemlji i inozemstvu. Autorica je nekoliko spomenika. U zavičaju se njezini spomenici i skulpture u prostoru nalaze u Bajmoku, Aleksi Šantiću, Tavankutu, na Paliću i u Subotici. Njezini se radovi mogu naći i u Beogradu, Kragujevcu, na Zlatiboru, u Labinu, Slovenj Gradecu i drugdje.

Njezina se skulptura savršeno uklapa u prirodne i urbane ambijente. Djela joj se čuvaju u nekoliko muzeja i galerija, a legat je pohranjen u Zavičajnoj zbirci Gradskog muzeja u Subotici. Osim mnogobrojnih nagrada na izložbama i natječajima, dobila je i Listopadsku nagradu u Beogradu 1980. te nagradu Pro urbe u Subotici 1997.

(Bela Duranci, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 3, Be-Br)

100. obljetnica rođenja

Beato (Stjepan) Bukinac, (Bač, 31. VII. 1912. - Karlovac, ? 29. VI. 1945.), franjevac, povjesničar, profesor. Rodom je iz poljodjelske obitelji Grge i Marije rođ. Vorgić. Osnovnu je školu završio u Baču, a u franjevački je red stupio 1928. na Trsatu te je dobio redovničko ime Beato. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Varaždinu 1932., a iste se godine upisao na Teološki fakultet u Zagrebu. Nakon prve godine studij je nastavio u Rimu na Antonianumu, franjevačkoj visokoškolskoj ustanovi, i završio ga je 1937. U Rimu je položio svečane zavjete 1935., a tu je zaređen i za svećenika 1936. Mladu misu služio je 9. VIII. 1936. u Baču. Poslije ređenja studij nastavlja na Antonianumu te je ondje 1939. i doktorirao obranivši disertaciju posvećenu djelovanju franjevaca u seobama Bunjevaca i Šokaca u Podunavlje u 16. i 17. stoljeću. Dio disertacije objavio je poslije kao knjigu. Nakon povratka iz Rima predavao je vjeronauk u gimnazijama u Karlovcu 1940.-45. Partizanske su ga vlasti nakon zauzimanja Karlovca uhitile i prema kratkom postupku osudile na smrt pod optužbom da je prijavljivao učenike koji su simpatizirali s partizanskim pokretom. Jedan je od prvih bačkih Hrvata koji su znanstveno obrađivali povijest Hrvata u ugarskom Podunavlju.

(S. Beretić i T. Vuković, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 4, Bu)

100. obljetnica rođenja

Ante Jakšić, (Bereg, 22. IV. 1912. - Zagreb, 30. XI. 1987.), pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist. Sin je Antuna i Marije, rođ. Pivar. U rodnom je mjestu završio šestogodišnju osnovnu školu 1920.-25. Nakon što je napustio školovanje za bravarski obrt, upisao se u sjemenište u Baču. Ispite je, skupa s ostalim sjemeništarcima, polagao privatno u državnoj gimnaziji u Subotici 1925.-28. Gimnazijsko školovanje nastavio je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku 1929. te u Somboru 1930.-32., gdje ga je i završio. Studirao je hrvatski jezik i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon završetka studija 1937. radio je kao profesor hrvatskoga jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku 1937.-38., u Franjevačkoj gimnaziji na Badiji na Korčuli 1939., u državnoj gimnaziji u Tuzli 1939.-44., u Osijeku 1944.-45., u Belom Manastiru 1945.-46, u Slavonskom Brodu 1946-52., u Gospiću 1952.-53, u mješovitoj gimnaziji u Subotici 1953.-56, u osnovnoj školi u Karlovcu 1956.-57 i u srednjoj ekonomskoj školi u istom gradu 1957.-62 te u Zagrebu od 1962. kao odgojitelj u Omladinskom muškom prihvatilištu, odakle je otišao u mirovinu 1970. Posljednje dvije godine života proveo je u zagrebačkom domu za ostarjele osobe Božidar Adžija. Preminuo je u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Pokopan je 4. XII. 1987. na seoskom groblju u rodnom Beregu.

U književnosti se javlja još u gimnazijskoj dobi. Svoju je prvu pjesmu objavio 1929. u gimnazijskom listu Travničko smilje. Ubrzo nakon toga, 1930-ih godina priključuje se krugu književnika bliskih Katoličkoj crkvi, okupljenih oko časopisa s kojima tada i sam uspostavlja suradnju: Hrvatska prosvjeta (1933.-37.) i Hrvatska straža (1933.-37.). Do kraja života surađuje u mnogobrojnim, uglavnom katoličkim časopisima i periodičkim publikacijama kao što su Mladost (1930.-33.), Omladina (1930.-34.), Hrvatski list (1934.), Ilustrovani glasnik (1932.-33.), Luč (1932.-39.), Krijes (1932.-33.), Hrvatska revija (1940.-43.), Obitelj (1934.-44.), Glasnik sv. Ante (1936.-45.), Kalendar Gospine krunice (1937.-43.), Marulić (1968.-87.), Marija (1969-.84.), Danica (1967.-86.) i dr. U zavičajnoj periodici u Bačkoj suradnik je u gotovo svim časopisima: Bunjevačko kolo (1933.-34.), Klasje naših ravni (1935.-44.), Subotičke novine (1936., 1939., 1941.), Subotička Danica (1933.-41, 1946., 1971.-72., 1984.-87.), Rukovet (1960., 1963.) i Bačko klasje (1982.).

Njegov pjesnički opus obuhvaća više od tisuću pjesama razasutih u periodici i u objavljenih 12 zbirka, od kojih je većina izdana u vlastitoj nakladi. Bio je jedan od „istaknutijih pjesnika katoličke usmjerenosti" u 20. st. u hrvatskoj književnosti, a uz Aleksu Kokića bio je jedan od najvažnijih pjesnika bačkih Hrvata. Slovi za pjesnika platoničke ljubavi, romantičnih čežnja i elegičnoga svijeta zavičaja. Oblikuje i često formu soneta, iz kojih isijava nostalgija, odanost i privrženost bereškomu te općenito bačkomu zavičaju. Snažni su u njegovoj poetici i nanosi socijalnih i domoljubnih elemenata. Ipak, književna ga je kritika prije svega označivala za pjesnika autentične religioznosti, čija je lirika prožeta „dubokom kršćanskom inspiracijom". Na taj način pjesnički usmjeren, literarno se formirao i nastavio djelovati izvan modernističkih struja hrvatske književnosti, napose onih dominantnih nakon Drugoga svjetskoga rata, zbog čega je izostajala i književno-znanstvena interpretacija i valorizacija. Pjesme su mu prevođene na njemački, španjolski, slovenski i češki.

U prozi se pojavljuje 1937. sa zbirkom pripovjedaka Marija : lirska novela. Nakon toga slijedila je objava nekoliko romana, koji su bili iznimno popularni i omiljeni kod čitatelja. Prvi mu je roman Šana se udaje, koji je izlazio u nastavcima u Subotičkim novinama 1939. (br. 22-52) i 1940. (br. 1-5). Roman koji donosi slike iz šokačkoga života i neslomivu ljubav dočekao je još dva izdanja (1943. i 1980.), ali i dramatizaciju i scensko izvođenje. U svojim proznim djelima tematizira uglavnom događaje i motive iz narodnoga života rodnoga kraja, snažno se naslanjajući na tradiciju kršćanske moralne proze. Za života je objavio četiri romana, a u rukopisu su mu ostala još tri: Niz tamne stube iz 1940., Pod bičem spoznaje iz 1943. i Kći sunčanih žala iz 1944. Njegovo djelo Dječak sa žitorodnih ravni također je ostalo neobjavljeno.

Autor je i epske pjesme Marin i Stana, koja je u nastavcima izlazila u Subotičkim novinama (br. 8-14/1941.) sve dok Drugi svjetski rat nije prekinuo izlaženje toga lista te nije objavljena do kraja. Osim toga, prema zapisima Josipa Andrića, autor je i dviju drama, od kojih je jednočinka Dida Tomin jid izašla u Subotičkoj Danici za 1936., a druga je ostala u rukopisu. Preveo je roman ruske katoličke književnice Nadežde Lappo-Danilevske K sreći, koji je objavljen 1936.

Religiozno nadahnuće i uvelike religiozna tematika njegova pjesništva i proznoga stvaralaštva bili su glavni uzrok dugogodišnjega prešućivanja u hrvatskoj službenoj književnoj povijesti sve do kraja 20. st. Ako bi ga se do tada povremeno kao književnoga stvaratelja i spomenulo, bilo je to isključivo u katoličkoj periodici. Iako je uvršten u Leksikon pisaca Jugoslavije, u natuknici se navodi samo literatura za razdoblje 1934.-54., a za vrijeme nakon 1945. samo dva bibliografska podatka.

Pjesme su mu uvrštene u desetak antologija.

Bio je član Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda, Društva hrvatskih književnika i član uredništva Hrvatske književne revije Marulić od osnutka 1968. U Zagrebu jedna ulica nosi njegovo ime, a u rodnom je Beregu 4. VII. 2004. na njegovu rodnu kuću u ulici Ive Lole Ribara 23 postavljena spomen-ploča. Bilo kakvi daljnji koraci u očuvanju same kuće izostali su te je polako nagriza zub vremena. U povodu 70. obljetnice života i 50. obljetnice stvaralaštva god. 1982. u rodnom Beregu uručena mu je povelja pape Ivana Pavla II. kojom mu se odaje priznanje kao uglednom katoličkom djelatniku.

(Marina Balažev, Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, 11, J, u pripremi)

100. obljetnica rođenja

Ivan Kujundžić, (Subotica, 2. VI. 1912 - Subotica, 24. V. 1969.), svećenik, književnik, bibliograf, prevoditelj. Rođen je 2. lipnja 1912. godine u seljačkoj obitelji Grge Kujundžića i Pauline r. Stantić na salašu, na Verušiću kraj Subotice. Osnovnu školu je pohađao u Subotici, a gimnaziju u Zagrebu, Osijeku i Subotici, a završne razrede završio je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji kod isusovaca u Travniku. Bogoslovski fakultet je završio u Zagrebu. Biskup Lajčo Budanović zaredio ga je za svećenika 1934. godine. Bio je vjeroučiteljem u osnovnim školama i radio je u uredu Bačke Duhovne oblasti. Kao vjeroučitelj u muškoj gimnaziji u Subotici radio je od 1936. do 1941., kada je mobiliziran kao vojni svećenik Potiske divizije te je povlačeći se s vojskom dospio u zarobljenički logor u Doboju. Iste se godine vratio u Suboticu, gdje je već bila mađarska vojska koja ga je osudila na kućni pritvor. U listopadu 1941. otišao je u Zagreb i tamo radio kao korektor u Društvu sv. Jeronima. U Suboticu se vraća za Božić 1943. Neko vrijeme bio je gost biskupa Lajče Budanovića, a onda kratko vrijeme kapelan u Jánoshalmi u Mađarskoj.

Nakon Drugoga svjetskog rata Kujundžić je radio kao vjeroučitelj u Državnoj muškoj gimnaziji i u Učiteljskoj školi u Subotici, ali je zbog sukoba s prosvjetnim inspektorom bio otpušten. Kraće je vrijeme bio kapelanom u crkvi sv. Terezije u Subotici, do 10. rujna 1947., kada je odveden u subotički istražni zatvor pod optužbom da je bio član grupe „čiji je cilj bio borba protiv narodnooslobodilačke borbe, protiv njenih osnovnih načela, a naročito protiv bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i federativnog uređenja Jugoslavije". Svi su članovi spomenute grupe osuđeni na vremenske kazne, a Kujundžić je osuđen na „na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 13 godina" računajući od dana hapšenja 10. rujna 1947., na gubitak građanskih prava u trajanju od 5 godina nakon izdržane kazne.

Iako se u sudskoj presudi ne spominje konfiskacija imovine, njegova je privatna knjižnica konfiscirana i prenesena u subotičku Gradsku biblioteku. Ivan Kujundžić je bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici i u Nišu. Kazna mu je smanjena te se u Suboticu vraća 1954. godine kada odlazi na mjesto župnika župe sv. Roka, nakon smrti Blaška Rajića, po prijedlogu biskupa Lajče Budanovića.

Uz svoje svećeničke poslove, obavljao je odgovorne dužnosti u pojedinim upravnim i organizacijskim tijelima Subotičke biskupije za vrijeme uprave biskupa Lajče Budanovića i biskupa Matije Zvekanovića. Za svoj pregalački rad dobio je najviša crkvena odlikovanja. Ivan Kujundžić iznenada je umro 23. svibnja 1969. godine, a sahranjen je 24. svibnja u obiteljsku grobnicu na Kerskom groblju u Subotici.

Na kulturnom području Kujundžić je imao iznimno važnu ulogu. Aktivno je sudjelovao u radu Subotičke matice, od 1935. do početka rata 1941. godine. Njegov doprinos je bio u organiziranju tada veoma važne priredbe pod nazivom „Razgovor", koji se održavao svake godine početkom siječnja u čast obljetnice smrti prosvjetitelja i preporoditelja biskupa Ivana Antunovića. Bio je referent za hrvatska omladinska katolička društva i duhovnik križarskog bratstva za srednjoškolce u Subotici. Ivan Kujundžić je bio jedan od glavnih organizatora izložbe „Smotra bunjevačke prošlosti", priređene u Subotičkoj matici od 29. IX. do 2. XI. 1935. godine. Sudjelovao je kao tajnik u organizaciji najveće nacionalne manifestacije, proslave 250. godišnjice seobe jedne veće skupine Bunjevaca u Bačku, održane od 14. do 16. kolovoza 1936. godine.

Uređivao je Subotičke novine od 1935. do početka rata 1941., kada su novine prestale izlaziti. Kao izdavač i odgovorni urednik naznačen je Blaško Rajić, ali urednik je bio Ivan Kujundžić. Objavio je brojne članke o pojedinim aktualnim temama. Bio je članom Hrvatske kulturne zajednice, osnovane 1936., s ciljem ujedinjavanja i usmjeravanja rada svih hrvatskih društava u Bačkoj.

Prevodio je s francuskog jezika, a knjige su često bile umnožene šapirografom.

I. Kujundžić je pisao pripovijetke, većinu svojih pripovijesti je objavio u časopisu Obitelj (Zagreb, 1942. i 1943.), a neke u zbirci Deran s očima (1969.), čije objavljivanje nije doživio.

Iznimno je važan njegov bibliografski rad, napose knjige Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Subotička matica, 1946.) te Bunjevačko-šokačka bibliografija (Zagreb, 1969.). Istražujući dugi niz godina povijest i književne prinose, Kujundžić je skupio veoma bogat fond knjiga, časopisa i novina i osnovao 1946. godine „Bunjevačko-šokačku knjižnicu Ivana Kujundžića svećenika". Na žalost, veći dio je konfisciran za vrijeme montiranog sudskog procesa 1948. Po povratku iz zatvora, obnavlja svoju knjižnicu.

Za istraživače je osobito važna knjiga I. Kujundžića Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata (Matica hrvatska, Zagreb, 1968.). Djelo je nepotpuno, ali daje obilje izvora za proučavanje kulturne i političke povijesti bačkih Hrvata. Njegov bibliografski rad nezaobilazan je za sve istraživače kulturne povijesti bačkih Hrvata.

(Bela Gabrić i Katarina Čeliković) 

100. obljetnica rođenja

Balint Vujkov, (Subotica, 26. V. 1912. - Subotica, 23. IV. 1987.), književnik, sakupljač narodne književnosti Hrvata, kulturni djelatnik. Rođen je u siromašnoj obitelji krojača Franje Vujkova i majke Jelene, rođ. Poljaković Kovačev. Rano je ostao siroče bez oca koji je poginuo u Prvome svjetskom ratu 1915. godine. U svom rodnom gradu završio je sveukupno školovanje: osnovnu školu (1919.-23.), gimnaziju (1923.-31.) i Pravni fakultet (1931.-36.). Nakon završetka studija kao pravnik zaposlio se u jednoj banci u Subotici, a zatim radi kao odvjetnički pripravnik u više subotičkih odvjetničkih kancelarija sve do 1944. godine. Sa svojim prijateljima pokrenuo je 1932. književni časopis Bunjevačko kolo, koji je izlazio tri godine.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ilegalno surađuje s narodno-oslobodilačkim pokretom u ovom kraju. Zbog toga i zbog svojih političkih ideja uhićen je od okupatorske vlasti i poslan na prisilni rad, otuda u kažnjeničku četu, a kraj rata i oslobođenje dočekao je u jednom nacističkom logoru u Austriji. Poslije povratka u Suboticu odmah se uključio u politički i kulturni rad. Postao je urednikom subotičkog dnevnog lista Slobodna Vojvodina čije je latinično izdanje izlazilo u Subotici. Od druge polovice 1948. godine bio je glavni urednik novina Hrvatska riječ. Od veljače 1949. jedan je od vodećih ljudi i organizatora Saveza kulturno-prosvjetnih društava u Subotici, ali je dobio otkaz zbog sukoba oko uvođenja hrvatskog jezika u pojedine škole (1953.).

Od 1954. godine pbavljao je razne dužnosti kao pravnik i odvjetnik. Od 1966. do 1973. bio je sudac Okružnog suda u Subotici. Tada je u sklopu poznatih političkih zbivanja s grupom hrvatskih intelektualaca uklonjen iz javnog života. Oduzeta mu je putovnica i prije vremena je umirovljen. Nije mogao putovati i nastaviti sakupljanje narodnih pripovijedaka u susjednim zemljama (Mađarska, Rumunjska). Tako je izgubio nekoliko dragocjenih godina. Izolacija u javnosti je probijena 1986. godine objavljivanjem njegove zbirke bunjevačkih narodnih pripovijedaka Jabuka s dukatima (edicija „Osvit", NIP „Subotičke novine"). Nedugo nakon toga Balint Vujkov je iznenada umro 23. travnja 1987. u svojoj 75. godini.

Jedan je od najzaslužnijih kulturnih radnika vojvođanskih Hrvata koji su pomogli očuvati od zaborava narodno blago u vidu narodne književnosti. To je učinio sakupljanjem i objavljivanjem bunjevačkih narodnih „pripovidaka", koje je uvijek stavljao u okvir sveukupnog hrvatskog narodnog stvaralaštva. Objavio je više od 10 knjiga pripovijedaka Hrvata iz Vojvodine, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Austrije, Češke, Kosova. Osim sakupljanja bunjevačkih narodnih „pripovidaka" objavio je i cijeli niz izvornih književnih djela: S Franjom Bašićem i Blaškom H. Vojnićem objavio je zbirku pjesama Pupoljci (Subotica, 1934.). U vlastitoj nakladi objavio je bajku Cviće i kamen (Subotica, 1938.), u izdanju novina Hrvatska riječ objavljena mu je novela Dva borca (Subotica, 1947.), subotička Minerva 1953. objavljuje mu knjigu Bajka o mravljem caru izd. Minerva, Subotica, 1953., a knjigu pripovijesti Prašina po dugama objavljuje u Subotici 1971.

Njemu u čast Hrvatska čitaonica 2002. godine pokreće književnu priredbu Dane Balinta Vujkova, dane hrvatske knjige i riječi, čiji je temeljni cilj valorizacija bogate Vujkovljeve zaostavštine i očuvanje ikavice, narodnog govora bačkih i srijemskih Hrvata, te tiskanje Vujkovljevih djela namijenjenih djeci i mladima. Na višednevnoj manifestaciji tematizira se i suvremeno književno stvaralaštvo Hrvata u Podunavlju.

(Prema rukopisnoj zaostavštini Bele Gabrića)

Priredila: Katarina Čeliković