Pjesnik, pripovjedač, romanopisac i novelist inspiraciju je crpio tražeći smisao ljudskog postojanja u kršćanskoj slici svijeta te supripadnoj simbolici. Napuštanje zavičaja u mladosti učinilo je Jakšića pjesnikom snažno vezanim za vrijeme i prostor svojega djetinjstva.
Književnik inspiriran zavičajem i kršćanskom slikom svijeta
Ante Jakšić je rođen u Beregu 22. travnja 1912. od oca Antuna Jakšića i majke Marije (rođ. Pivar). U rodnom je mjestu završio šestorazrednu osnovnu školu (1920. - 1925.) te, ubrzo nakon napuštanja naučavanja bravarskog zanata, upisuje gimnaziju koju pohađa u Subotici (1925. - 1928.) i Travniku (1929.), te u Somboru (1930. - 1932.) gdje je i završava. Studirao je hrvatski jezik i romanistiku u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, a po završetku studija (1937.) radi kao profesor hrvatskoga jezika u više mjesta: u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku, u Franjevačkoj gimnaziji na Badiji na otoku Korčuli, u državnoj gimnaziji u Tuzli, u Osijeku, Belom Manastiru, Slavonskom Brodu, Gospiću i Subotici, potom u karlovačkoj osnovnoj i srednjoj školi i, na koncu, u Zagrebu kao odgojitelj u Omladinskome muškom prihvatilištu, gdje je i umirovljen 1970. godine.
Prvi radovi
Bio je književnik, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, novelist, a u književnosti se javlja još u gimnazijskoj dobi - svoju je prvu pjesmu, koja nije sačuvana, objavio 1929. u gimnazijskom listu „Travničko smilje". Ubrzo nakon toga, tridesetih godina XX. stoljeća, priključuje se krugu književnika bliskih Katoličkoj crkvi, okupljenih oko hrvatskih časopisa s kojima uspostavlja tijesnu suradnju: „Hrvatska prosvjeta" (1933. -1937.) i „Hrvatska straža" (1933. - 1937.). Do konca života surađuje u brojnim, uglavnom katoličkim, časopisima i periodičnim publikacijama, kao što su: „Mladost" (1930. - 1933.), „Omladina" (1930. - 1934.), „Hrvatski list" (1934.), „Ilustrovani glasnik" (1932. - 1933.), „Luč" (1932. - 1939.), „Krijes" (1932. - 1933.), „Hrvatska revija" (1940. - 1943.), „Obitelj" (1934. - 1944.), „Glasnik sv. Ante" (1936. - 1945.), „Kalendar Gospine krunice" (1937. - 1943.), „Marulić" (1968. - 1981.), „Marija" (1969. - 1984.), „Danica" (1967. - 1986.) i dr.
U zavičajnoj je periodici u Bačkoj suradnik u gotovo svim časopisima: „Bunjevačko kolo" (1933. - 1934.), „Klasje naših ravni" (1935. - 1944.), „Subotičke novine" (1936., 1939., 1941.), „Subotička Danica" (1933. - 1944., 1971. - 1972., 1984. - 1993.), „Rukovet" (1960., 1963.) i „Bačko klasje" (1982.).
Prešućivan u doba socijalizma
Iako aktivan i plodan pjesnik, u doba socijalizma bio je prešućivan, a razlog tomu katolički je svjetonazor kojega je javno očitovao u životu i svome pjesništvu. Bio je jedan je od „istaknutijih pjesnika katoličke usmjerenosti" u XX. stoljeću u hrvatskoj književnosti, a u kontekstu bačkih pjesnika često se, uz Aleksu Kokića, navodi kao jedan od najznačajnijih pjesnika bačkih Hrvata. Njegov pjesnički opus broji više stotina pjesama razasutih u periodici i u objavljenih 12 zbirki pjesama, od kojih je većina bila izdana u vlastitoj nakladi. Slovi za pjesnika platonske ljubavi, romantičnih čežnji i elegičnog svijeta zavičaja, koje često uvija u čistu formu soneta, iz kojih isijava nostalgija, odanost i privrženost bereškom i, uopće, bačkom zavičaju. U njegovoj su poetici također snažni i nanosi socijalnih i domoljubnih elemenata. Pa ipak, književna ga je kritika prije svega označavala kao pjesnika autentične religioznosti, čija je lirika prožeta „dubokom kršćanskom inspiracijom". Na taj način pjesnički usmjeren, literarno se formirao i nastavio djelovati izvan modernističkih strujanja u hrvatskoj književnosti, napose onih dominantnih nakon Drugog svjetskog rata, pa je, razumljivo, izostajala i književno-znanstvena recepcija i valorizacija. Pjesme su mu prevođenje na njemački, španjolski, slovenski i češki jezik. Inače, govorio je francuski i ruski jezik.
Epovi, drame, prijevod
Manje je poznato da je Jakšić autor epske pjesme „Marin i Stana" koja je u nastavcima izlazila u „Subotičkim novinama" sve dok Drugi svjetski rat nije prekinuo izlaženje, pa je ostala nedovršena. Osim toga, prema zapisima dr. Josipa Andrića, autor je i dviju drama od kojih je jedna objavljena u „Subotičkoj Danici", a druga ostala u rukopisu. Da je u svom radu bio uistinu svestran pokazuje i prijevod romana ruske katoličke spisateljice Lidije Lapp Danilevske „K sreći", iz 1936. godine.
Prozno stvaralaštvo
U prozi se javlja 1937. godine sa zbirkom pripovijedaka „Marija. Lirska novela" nakon čega slijede romani koji su bili iznimno omiljeni. Kao dugogodišnji suradnik Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima upravo se u jeronimskoj „Obitelji" najprije i javlja kao romanopisac s romanom „Šana se udaje", 1939. godine. Roman je to koji donosi slike iz šokačkog života i priču o nesalomljivoj ljubavi, a doživio je još dva izdanja, ali i dramatizaciju i scensku izvedbu.
Jakšić i u drugim svojim romanima tematizira događaje iz rodnoga kraja, a objavio ih je ukupno četiri te još jednu knjigu pripovijedaka pored spomenute „Marije".
Napisao je više proznih djela. Njegove pripovijetke su: „Marija. Lirska novela" (Zagreb 1937.), „Povratak u djetinjstvo" (Zagreb 1968), a romani: „Šana se udaje" (Subotica 1939., Zagreb 1943., Zagreb 1980.), „Maturant - Roman samoprijegora i ljubavi" (Osijek 1944.), „Pod teretom ljubavi. Roman iz života bačkih Hrvata" (Osijek 1944.), „Neugasivi plamen" (Zagreb 1969.).
U rukopisu su mu ostala i tri romana: „Niz tamne stube" iz 1940. godine, „Pod bičem spoznaje" iz 1943. i „Kći sunčanih žala" iz 1944. godine. Njegovo djelo „Dječak sa žitorodnih ravni" također je dosada ostao neobjavljen.
Pjesništvo
Iako je popularnost među bačkim čitateljima stekao romanima, Ante Jakšić je prije svega pjesnik koji se, kako smo već naveli, u književnom stvaralaštvu nadahnjivao filozofijsko-teologijskim idejama kršćanstva. Stoga ne iznenađuje da ga se i danas, iako od većine čitateljske publike pomalo zaboravljenog, sjeća kao pjesnika koji je svoju inspiraciju crpio tražeći smisao ljudskog postojanja u kršćanskoj slici svijeta te supripadnoj simbolici.
Zbirke pjesama: „Biserni đerdan" (Sombor 1931.), „U dolini zaborava" (Zagreb 1936.), „Zov proljeća i mladosti" (Travnik 1938.), „Pod sapetim krilima", (Tuzla 1941.), „Elegije" (Subotica 1954.), „Hod pod zvijezdama" (Subotica 1955.), „Osamljeni mostovi" (Zagreb 1962.), „Pred vratima tišine" (Zagreb 1963.), „Pjesme o Sinu čovječjemu" (Zagreb 1965.), „Pod pješčanim satom" (Zagreb 1975.), „Molitve pod zvijezdama" (Zagreb 1979.), „Prema drugoj obali" (Đakovački selci 1987.).
U knjizi „Poezija i pjesnička proza" iz 2007. godine, koju je priredio Nedjeljko Mihanović u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti, današnji čitatelj ima prilike upoznati se s nekolicinom Jakšićevih pjesama iz različitih zbirki. Također, nedavno je u povodu 100. obljetnice njegova rođenja objavljena zbirka zavičajne poezije naziva „Duše zemlje", u sunakladi Zavoda za kuturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ" iz Subotice.
Zavičajna tematika
Neraskidiva veza djetinjstva, koje se odvijalo pomalo idilično u hrvatsko-šokačkoj obitelji uz snažno osobno iskušavanje života na selu i pratećih krajolika, pjesnika Jakšića predodređuje za pravo bogatstvo ruralnih motiva, kojih danas gotovo da nema. Upravo ta slika, takva krajolika neće nestati iz njegova pjesništva, ali će vremenom gubiti snagu i postati slikom iz sjećanja, koja će buditi tek nostalgiju uz elegične osjećaje. Stoga se može reći kako su zavičajni motivi i zavičajna tematika zapravo stalne sadržajne sastavnice Jakšićevog pjesništva u cjelini.
Neprežaljeno napuštanje zavičaja u mladosti učinilo je Jakšića pjesnikom snažno vezanim za vrijeme i prostor svojega djetinjstva. To je za njega bilo razdoblje nepatvorene radosti i otkrivanja života i svijeta u kojem se on događao, što je putem sjećanja uspješno pretakao u svoje pjesme. Motivi poput sunca na klasovima žita, miris zemlje, lastavice, šuma uz rub sela, zvuk zvona sa zvonika, katkada možda i istrošeni, čest su motiv u njegovim pjesmama, što je i razumljivo budući da su snažan dio složene mreže identiteta, koja u sebi sabire ne samo pjesnikovo osobno iskustvo, nego je sastavni dio kolektivnog identiteta šokačkih Hrvata u tom malom bačkom selu.
Papina povelja
Povodom 70. godine života i 50. obljetnice stvaralaštva, 1982. godine mu je u rodnom Beregu uručena povelja Svetog Oca Ivana Pavla II. kojom mu se odaje priznanje kao uglednom katoličkom djelatniku.
Bez medijskog odjeka
Nakon Drugog svjetskog rata, sve do smrti, objavljivao je u književnoj reviji Marulić, uglavnom bez medijskog odjeka i bez popratne književno-znanstvene recepcije. Ako se, povremeno, Jakšića kao pjesnika spomenulo, bilo je to isključivo u katoličkoj periodici. Uvršten je u „Leksikon pisaca Jugoslavije" gdje se navodi njegova biografija, literatura o njemu i bibliografija, no važno je napomenuti da se navodi literatura samo za razdoblje od 1934. do 1954. godine, a za razdoblje nakon 1945. godine navode se tek dva bibliografska podatka.
Posljednje dvije godine života proveo je, zbog slabog zdravlja, u zagrebačkom domu za ostarjele osobe „Božidar Adžija". Stvara od rane mladosti, a nakon više od pet desetljeća plodnog rada umire u Zagrebu 30. studenoga 1987. u bolnici Sestara milosrdnica.
Pokopan je 4. prosinca 1987. godine na seoskom groblju u rodnom mjestu.
Bio je član Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda, Društva hrvatskih književnika, član Uredništva književne revije Marulić, suradnik u mnogim listovima i časopisima pa ipak, čini se, da ni do danas nije dobio priznanje kakvo zaslužuje. U Zagrebu jedna ulica nosi njegovo ime, a u rodnom Beregu je 4. srpnja 2004. godine postavljena na njegovu rodnu kuću, u ulici I. L. Ribara 23, spomen ploča s natpisom „U ovoj kući je rođen književnik Ante Jakšić".
Sudbina pomalo zaboravljenoga pisca koja ga je pratila za života polako se mijenja te će neki budući čitatelji ipak imati prilike čuti za Jakšića i upoznati se s njegovim djelima.
Tekst je objavljen u tjedniku „Hrvatska riječ", broj 473 od 20. travnja 2012. godine povodom 100 godina od rođenja Ante Jakšića
Izvor: Hrvatska riječ (Marina Balažev)
Fotografije: Hrvatska riječ
