Ratni vihor, koji je prošao kroz gotovo cijelu Europu do 1941., nadvio se naposljetku i nad Jugoslavijom. Ulazak mađarske vojske u Suboticu travnja 1941. je zapečatio sudbinu hrvatskom mjesnom tisku. Međutim, ništa bolje nije prošao ni mađarski mjesni tisak. Pod mađarskom okupacijom ugašen je čak i najčitaniji vojvođanski dnevnik Bácsmegyei Napló, jer se, kako su to mađarske okupatorske vlasti obrazložile, „stavio u službu srpskog okupatora i kroz 23 godine okupacije surađivao i služio srpskim interesima“ (Joso Šokčić, Sto godina štampe u Subotici).
Sudeći po ostavštini Jose Šokčića, hrvatskom čitateljstvu u okupiranoj Bačkoj je u prvo vrijeme na raspolaganju stajao mađarski mjesni i prijestolnički tisak (Magyar Nemzet, Hírlap, 8 Órai Ujság, Magyarság, Délvidék, Délvidéki Magyarság itd.). Tko je imao više mogućnosti, taj se o događajima u svijetu i zemlji obavještavao preko radio emisija Londona, Moskve i drugih stanica. Situacija se mijenja 1943., kada je somborski odvjetnik Grga Vuković pokrenuo u Somboru Naše novine. Međutim, ovaj tjednik je bio snažno ideološki obojen.
Obnova hrvatskog tiska
Obnova slobodnog novinstva u Subotici uslijedit će tek s pojavom pokreta otpora. Poznato je kako je za vrijeme okupacije daktilograf redakcije subotičkog dnevnika Délvideki Magyarság József Kiss razmnožavao na svom aparatu za umnožavanje bilten Radio vesti, ali nijedan njegov primjerak nije dostupan. Situacija se korjenito promijenila kada je Subotički partizanski odred, sastavljen uglavnom od Bunjevaca-Hrvata, 10. listopada 1944. oslobodio Suboticu. Tako su stvoreni uvjeti i za razvoj tiska na hrvatskom jeziku.
Naime, osnovan je Narodnooslobodilački odbor za Suboticu, koji je izabrao komitet za tisak. Već 16. listopada 1944. pojavio se prvi i jedini broj planiranog dnevnika Slobodna Bačka. Međutim, izišao je sa zakašnjenjem i nije zaživio. Umjesto toga, Agitprop Gradskog narodnooslobodilačkog odbora je pokrenuo 19. listopada 1944. Radio vijesti. U početku su izlazile na hrvatskom jeziku, a od 27. listopada 1944. i na srpskom. Izlazile su do 13. siječnja 1945. i tiskale se u tiskari Minerva. Od Hrvata u redakciji su radili Joso Šokčić, Ante Vojnić Purčar, Joso Kujundžić-Kejo, Joso Kujundžić, Marija Pejić i Ana Šarčević.
„’Radio vijesti’ stvarno su ispunile veliku prazninu i vršile istorijski zadatak u danima slobode i radosti. Njih su raznosili po čitavoj Bačkoj po naročitim kuririma na motociklima, a štamparija nije nikada mogla da štampa dovoljno novina. Bilo je dana kada je list štampan u deset hiljada primeraka na rotacionom stroju“, piše Joso Šokčić.
Zidne novine
Prometne prilike u ratom razorenoj Jugoslaviji bile su kaotične. Stoga se doturivanje beogradskog i novosadskog tiska u rubne dijelove države odvijalo otežano. Kako bi omogućili građanstvu da se pravovremeno obavijesti o događajima u državi, Joso Šokčić i József Kiss pokrenuli su prve zidne novine u Subotici pod naslovom Zidne Vijesti. Izlazile su do 25. siječnja 1945.
„Biće interesantno zabeležiti da su Zidne Vijesti lepljene po svim plakatnim mestima, tablama i po kafanama i javnim lokalima. Ovaj fizički rad po hladnoći od -18 vršili su takođe članovi redakcije Šokčić i Kiš, a skoro svakodnevno im je pomagala i pomoćnica u štampariji Vita Rudinski. Nema sumnje da su time ostavili istoriji subotičke štampe ne samo jedan kuriozum, već i dokaz novinarske nesebičnosti i gotovosti da se pre svega služi interesima naroda“, piše Šokčić.
Pokretanje Slobodne Vojvodine
U međuvremenu, dok su se u Subotici prilike normalizirale, a u Baranji i Srijemu odvijale borbe, u Novom Sadu je 1942. pokrenuta Slobodna Vojvodina kao glasilo Pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora za Vojvodinu.
„U prosinačkim noćima u Novom Sadu ratne 1944. moglo se čuti, i kasnije još se dugo čulo, potmulo gruvanje topova sa fronte u Srijemu i na Dunavu, a u Futoškoj ulici rotacioni stroj tiskare Uranije tiskao je dnevne listove Slobodna Vojvodina u dva izdanja, ćirilicom i latinicom, i Szabad Vajdaság“, piše László Rehák (Vojvodina 1944. – 1956.: Almanah povodom 10-godišnjice oslobođenja).
Od latiničnog izdanja Slobodne Vojvodine koja je tiskana u Subotici dostupno je svega nekoliko brojeva. Od reprezentativnijih članaka vrijedi izdvojiti onaj koji govori o delegaciji bajskih Hrvata kod maršala Josipa Broza Tita: „Hrvati iz Bajskog Trokuta traže pripojenje Jugoslaviji – Razgovor maršala Tita sa delegacijom trajao je sat i po“ (Slobodna Vojvodina od 18. siječnja 1945.).
Premještanje u Suboticu
Redakcija Slobodne Vojvodine premještena je svibnja 1945. u Suboticu u državnu tiskaru Minerva. Slobodna Vojvodina je izlazila u Subotici kao dnevni list od 31. svibnja 1945. u redakciji Dragutina Frankovića, profesora iz Zagreba. Poslije manje od tri mjeseca, 26. kolovoza 1945. promijenila je ime u Hrvatska riječ, vjerojatno zato da se pokaže da je pandan Srpskoj riječi, tjedniku Srba u Hrvatskoj. (Na spomenuti datum, 26. kolovoza, ove godine bit će jubilarnih 75 godina od pokretanja novina Hrvatska riječ!).
Prema Šokčićevim riječima, subotičku redakciju Slobodne Vojvodine je zapravo stvorio Blaško Vojnić Hajduk, književnik, ravnatelj Gradske knjižnice Subotica i aktivni suradnik lista. Ostali suradnici su bili Vladislav Kopunović, Stevan Kolar, Josip Kujundžić, Lazar Merković, Ljubomir Milin, Mileta Ognjanov, Đuro Kemenj, Ante Vojnić Purčar i Joso Šokčić. Koncem 1945. redakciji se priključio i Balint Vujkov, koji je proveo zarobljeništvo po njemačkim logorima.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)