Profesori Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Novom Sadu dr. Snežana Besermenji i dr. Vladimir Stojanović završili su znanstveno proučavanje identitetskog i turističkog značaja etno-kuća šokačkih Hrvata Kulturni turizam u funkciji očuvanja nacionalnoga identiteta vojvođanskih Hrvata.
Znanstveni pogled na ove objekte i na pristup njihovom funkcioniranju koji primjenjuju vlasnici ili korisnici obuhvatio je etno-kuće u: Beregu (Šokačka kuća u vlasništvu HKPD Silvije Strahimir Kranjčević), Monoštoru (kuća Mali Bodrog u vlasništvu Jelisavete Bešenji, Sonti (Šokačka kuća u vlasništvu KPZH Šokadija), Baču (Didina kuća u vlasništvu Stanke i Stipana Čobana) i Vajskoj (Šokačka kuća u vlasništvu HKU Antun Sorgg). Nakon znanstvenog proučavanja, nadaju se autori, ove etno-kuće moći će se bolje pozicionirati i etablirati kao pružatelji brojnih usluga ovdašnjoj hrvatskoj zajednici i posjetiteljima.
Očuvanje i njegovanje kulturnog identiteta zajednice
Istraživači su svrstali „šokačke kuće“ u skupinu kolonističkih obiteljskih kuća, građenih na jednostavnim i uniformnim principima u vremenima velikih naseljavanja Bačke u XVIII. stoljeću. Kasnije su dobivale nešto složenije i modernije forme. U istraživanju su vlasnici nabrojali mnogobrojne funkcije etno kuća: očuvanje nacionalnog identiteta bačkih Hrvata Šokaca, čuvanje predmeta etnološke vrijednosti, turizam, održavanje događaja, mjesta sakupljanja članova, medijska promocija, suradnja s lokalnom zajednicom, edukacija... Kako unaprijediti kapacitete vlasnika kako bi sve ove funkcije uopće bile dugoročno uklopive u koncept etno-kuća? Pitali smo dr. Stojanovića koji bi bio najbolji model po kome bi ove kuće funkcionirale. „Aktivnosti koje smo vidjeli su različite, ali se stapaju u najznačajniju funkciju, zajedničku za svih pet objekata koje smo istraživali, a to je očuvanje i njegovanje kulturnog identiteta zajednice. Model po kome bi one funkcionirale mora biti postavljen na dva međusobno povezana stupa: očuvanje kulturne baštine i razvitak održivoga turizma koji razumije lokalnu zajednicu i njezine potrebe“, kaže on. Stojanović dodaje da nije dovoljno planirati rad šokačkih kuća isključivo na razini pojedinačnog objekta, već svaki od njih mora ostvarivati raznovrsne veze s lokalnim turističkim organizacijama, kulturnim udrugama, lokalnom samoupravom, turističkim agencijama, organizacijama za zaštitu nasljeđa, fakultetima i brojnim drugim ekspertima. Važan je, po njegovom mišljenju, i odnos prema stanovnicima sela, jer oni trebaju doživjeti etno-kuće kao važne promotore lokalne kulture i baštine, budući da vrlo često doniraju brojne predmete ili umjetnine. Od te suradnje ovisit će i kvaliteta kulturne i turističke ponude.
Optimizam i posvećenost vlasnika
Rezultati istraživanja, urađenog u formi intervjua s vlasnicima ovih objekata, pokazuju zavidan optimizam i posvećenost očuvanju objekata i njihovog inventara. Pitali smo našeg sugovornika kolika je razina znanja vlasnika šokačkih kuća u smislu turističkog poslovanja ovih objekata i postoje li programi obuke na koje se mogu prijaviti. On kaže da su sporadični programi obuke često dio nekog većeg i složenog projekta u kojem, na kraju, obuka ne ostvari svoj puni kapacitet. Potreban je, smatra Stojanović, kontinuitet u edukaciji, na koji su se pružatelji usluga u razvijenim turističkim destinacijama navikli. „Svaki od pet objekata se nalazi na različitim stupnjevima svog razvojnog puta. Najdulje poslovanje bilježe etno-kuće u Monoštoru (od 2008.) i Baču (od 2009). Sigurno je da su njihove vlasnice na temelju osobnog iskustva stekle znanje o tome kakva je to djelatnost turizam. U Monoštoru je mudro djelatnost povezana s pričom o zaštiti prirode u rezervatu Gornje Podunavlje. Tu je na djelu integralni pristup u stvaranju kvalitetne turističke ponude, u kojoj se čini da je doživljaj nepotpun u obilasku onog dijela Rezervata koji se nalazi u okolici Monoštora, ukoliko niste vidjeli i etno-kuću Mali Bodrog.“
Sve šokačke kuće pune su inventara. Neki od vasnika su ga aktivno sakupljali ili su ga mještani poklanjali smatrajući da će tu biti kvalitetnije čuvan. Ipak, kako i tko može objektivno i stručno valorizirati predmete i postavke u šokačkim kućama? Kome se obratiti za stručnu pomoć glede autentičnog prezentiranja i poboljšanja prezentiranja svog sadržaja? „To je najvažnije pitanje, jer se turistička ponuda uvijek povezuje s pojmovima izvorno, autohtono, jedinstveno. Problem je složeniji i po karakteru i po obujmu, te prelazi okvire lokalnih zajednica. U turizmu se često rabe prefiksi ‘eko’ i ‘etno’, a da prije toga nitko nije ispitao koliko je to opravdano. Oni koji pružaju usluge shvatili su da takvo označavanje privlači posjetitelje, ali ostaje dvojba je li ono što nude zbilja sukladno s ekološkim načelima i lokalnom etnografijom. Ne postoji tijelo ili organizacija koja bi limitirala upotrebu prefiksa ‘etno’, pod uvjetom da ustanovi kako objekt, koji je namijenjen turističkom predstavljanju nije potpuno ili djelomice autentičan. Kada bi se morali ispuniti neki kriteriji, smatram da bismo imali manje propusta u turističkoj prezentaciji etno-kuća“, kaže Stojanović. „Etno-kuće bačkih Hrvata Šokaca nisu spomenici kulture i država tu nema izričitu obvezu. Ipak, čak i osobno poznajem stručnjake u nadležnim organizacijama za zaštitu spomenika kulture koji bi bili spremni pomoći“, dodaje.
Podunavska turistička ruta?
Strukturno gledajući, poslovanje etno-kuća povezano je s lokalnim udrugama ili osobnim inicijativama. „Kao što je to obično i u životu, mora postojati inicijator i predvodnik. Mislim da su se takve osobe već pokazale. Impresivno je vidjeti kakav entuzijazam postoji u Beregu na polju prikupljanja i očuvanja kulturnog nasljeđa. Mladi čovjek, predsjednik lokalne hrvatske kulturne udruge, prikupio je artefakte na koje bi bio ponosan svaki veliki i ozbiljan muzej“, kaže Stojanović. On navodi i najčešće greške koje su zapažene u postavkama, promociji i marketingu. „To su suvremeni materijali, na primjer stolarija, u kućama koje prezentiraju način života u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća. Sve ostalo se lakše može ispraviti, uključujući tu i promociju, ali nešto što je kao ‘strano’ ugrađeno u te kuće teško da će se lako promijeniti.“
Konačno, etno-kuće se nižu uz lijevu obalu Dunava u liniji od šezdesetak kilometara te mogu činiti okosnicu „podunavske šokačke rute“. Ima li smisla razmišljati u pravcu kreiranja ovakve destinacije? „Nitko ne bi trebao sprječavati lokalnu zajednicu da radi na razvijanju takve rute i vjerojatno bi ona mogla i trebala biti zanimljiva kako domaćim turistima koji bi se mogli upoznati s vojvođanskom multikulturalnošću, tako i stranim koji, primjerice, žele upoznati UNESCO Rezervat biosfere Bačko Podunavlje. Tu ne bi trebalo pozicionirati etno-kuće kao centralni resurs, jer su one, iako specifične, podjednako interesantne, kao i drugi segmenti baštine, ali isto tako i prirode, kojoj treba pokloniti posebnu pozornost u turističkim proizvodima. Na cijelom ovom prostoru je već prisutan jedan globalno prepoznatljivi turistički brend, a to je status UNESCO rezervata biosfere. Bilo bi idealno da zajednica šokačkih Hrvata koji žive u Bačkoj pruži svoj maksimalni potencijal, sa svim ostalim zajednicama, na izgradnji nove destinacije od koje svi mi mnogo očekujemo“, kaže Vladimir Stojanović.
Projekt Kulturni turizam u funkciji očuvanja nacionalnoga identiteta vojvođanskih Hrvata financiralo je Pokrajinsko tajništvo za visoko obrazovanje i znanstveno-istraživačku djelatnost.
Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)
