Tiraže knjiga u Srbiji padaju, mnoge knjige se prodaju veoma sporo, ali postoji sve veće interesiranje za elektroničke e-knjige, a mnogi čitatelji se prijavljuju i na brojne sajtove književnih časopisa. Književni časopisi na ovim postorima imaju dugu tradiciju. Mnoga značajna književna ostvarenja u cjelini ili dijelom najprije su se pojavila u književnim časopisima.

Kriza tiskanih medija koja postoji zahvaća i književnu periodiku koja je krvotok i ovdašnje književnosti. Mnogi književni časopisi prestali su mjesečno izlaziti, pa da bi preživjeli izlaze bar jedanput godišnje i uz tu činjenicu ipak ostaju permanentna antologija onoga što je aktualno u književnom životu. To je izraz potrebe ozbiljne kulture da zabilježi svoj hod u vremenu. Književnost se ogledala i oslanjala na časopise njoj posvećene. Dakle, oni su tu, postoje, ali do kada, teško je reći. Mnogi od njih će nestati ili se preseliti u virtualni svijet. Književni časopisi su kategorija kojoj u ovoj državi neprestalno prijeti izumiranje. Izdavanje ovih časopisa ovisi o državnim subvencijama.

Književni i kulturni dokumentarij

Prvi broj časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ, u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, uz logističku potporu NIU Hrvatska riječ, pojavio se krajem lipnja 2013. godine.
Ovaj književni časopis otkriva relevantnu sliku trajne vrijednosti kulture i književnosti vojvođanskih Hrvata. Također, s jedne strane, ukazuje na unutarnje vrijednosti književnog stvaralaštva vojvođanskih Hrvata i, s druge strane, na one vrijednosti kroz koje je ova književnost u ravnoteži s univerzalnim vrijednostima. 
S urednikom časopisa Nova riječ Tomislavom Žigmanovim razgovarali smo o tome s kojom idejom je pokrenut časopis i je li kao urednik uspio sačuvati nivo i kvalitetu časopisa?
„Najprije, otvoriti prostor za mlađe i književnike koji do pojave Nove riječi nisu bili dovoljno vidljivi. Zatim, osnažiti naš književni prostor s autoreceptivnim sadržajima – od onih koji smjeraju na svestranije elaboracije književno-povijesnog naslijeđa, preko temeljitijeg književno-estetskog tematiziranja suvremene književnosti do redovite i brojčano opsežne kritičko-prikaznog seciranja recentne književne produkcije. Sve to činimo radi uvođenja stanovitoga reda u našu književnost koja je gotovo zagušena produkcijom, dok istodobno skoro tragično izostaju čak i elementarne evaluacijske prakse! Naravno, tu su sadržajni linkovi i na druge umjetnosti, prije svega glazbu i likovnost, stalna otvorenost ka književnoj sceni u Hrvatskoj te ka onim narodima s kojima živimo ovdje u Vojvodini. Ne treba zaboraviti i dragocjeni kulturni dokumentarij, u kojemu je na jednom mjestu zabilježeno sve što se vezuje uz područje kulture tijekom godine. Razina kvalitete, pak, osigurava se planskim pristupima, dobrim suradnicima i neobjavljivanjem svega što postoji na književnoj trpezi već samo onoga što je najizvrsnije.“
Sa Žigmanovim smo razgovarali i o uređivačkoj koncepciji časopisa.
»Nova riječ se obraća onome koga književnost i umjetnost zanima i tko razumije sadržaje koji su objavljeni na hrvatskome. Što se tiče uređivačke koncepcije, već sam nešto rekao o strukturi, a kada je riječ o konceptualnom pristupu, onda se držimo sljedećih načela. Prvo, recentnoj književnoj produkciji uvijek pristupamo kroz predstavljanje ne pojedinaca već širih, ne samo književnih, fenomena – recimo, žensko pismo u pjesništvu, pjesništvo na šokačkoj ikavici ili ono koje postoji u Srijemu ili Beogradu, scena kratke priče, ili ono što postoji u našem egzilnom književnom prostoru… Na taj način dostupnost za autore je daleko veća, a s druge strane, čitatelj može dobiti cjelovitiju i jasniju sliku o aktualnim procesima i konstelacijama u književnom životu. Kada je riječ o odnosu spram književne baštine, nastojimo objavljivati ne ‘prežvakane’ tekstove nego uistinu novume, bilo da je riječ o samim činjenicama bilo da je riječ o interpretacijama. Isti pristup gradimo i kada je riječ o tekstovima iz drugih umjetnosti. Odnos prema recentnoj književnoj produkciji gradimo na sustavnim prikazima i kritičkim osvrtima, pri čemu nastojimo okupiti što veći broj ljudi na ovim poslovima, napose mladih. S ponosom ističem da su to prepoznali i drugi te da je središnji dio ovogodišnjeg zbornika Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara posvećen novom i mlađem naraštaju ovdašnjih kritičarskih imena, a najveći broj njihovih priloga u Zborniku objavljen je upravo u Novoj riječi.«

„Vremena se mijenjaju“

Nekada je bio prestiž za književnike objaviti prozu ili poeziju u nekom književnom časopisu. Pitao sam Žigmanova izgleda li većina književnih časopisa u Srbiji kao mjesta uz koja više ne prolaze magistralni putovi?
„Vremena se mijenjaju, a time i određene dominantne kulturne, pa i književne prakse. Ranije sve je bilo složenije oko izdavanja – od objave knjige pa do vidljivosti književnih djela. Recimo, nije bilo društvenih mreža, koje su otvorile prostor za objavu svakome tko to hoće, a liberalizacija u nakladi knjiga također je dovela do toga da danas svatko tko ‘mrči po bilom papiru’ može ju objaviti. Usprkos tomu, književni časopisi opstaju, nalaze svoje drugačije mjesto u književnom životu i daju odgovore na one književne izazove za koje uredništvo misli da su važni za mjesni književni trenutak. Je li to sada magistralni put ili neki tavan kut književnosti i umjetnosti, ovisi o percepciji. No, i ovdje je važno ne klonuti već ustrajati.“
U razgovoru o književnoj periodici pitao sam Žigmanova je li danas časopisna kultura klonula i kako gleda na činjenicu da većina književnih časopisa u Srbiji jedva opstaje?
„Kultura je uvelike postala previše javna, masovna, nekritička spram društvene zbilje, komforna i preferira spektakl! To je main stream i to se, ne samo politikama financiranja, promovira kao poželjna. Tako što je suprotno naravi književnosti, i tu onda treba tražiti razloge zašto većina književnih časopisa u Srbiji jedva opstaje!“
Jedno od pitanja u ovome razgovoru je bilo nestaje li književna kritika u nekadašnjem smislu te riječi i jesu li znanja kritičara i književnika danas na cijeni? Žigmanov kaže da je književna kritika danas na marginama ne samo književnog života već uopće kulturne javnosti. 
„Ovo je do pojave Nove riječi izrazito vrijedilo za mjesnu hrvatsku književnost. Imali ste situacije da niste na jednom mjestu mogli naći elementarni popis onoga što se izdalo, a kamoli da se na tu knjišku produkciju kritički referiralo. Znanje kritičara je uvijek bilo na cijeni – u smislu da se uvažavalo ono što on kaže, i uvijek su bili u manjini. Stoga ih s osobitom pozornošću treba, kako odgajati tako i držati u životima.“
U razgovoru smo se osvrnuli i na elektroničke časopise.
„Važno je da postoje. Pluralnosti prostora očitovanja književnosti nikada nije dosta! To kazujem iz vizura dobnih preferencija – mlađim osobama virtualni svijet je gotovo jedini koji postoji“, kaže Žigmanov. 
I forhend i bekhend

Enes Halilović uređuje književni časopis Sent, koji se objavljuje u Novom Pazaru od 2001. godine. Jedan je od osnivača ovog časopisa koji je izdanje NVO Građanski forum. Halilović uređuje i elektronički časopis Eckermann, koji je osnovan početkom 2006. godine i koji ima za cilj uskladiti  suvremeni književni trenutak i mogućnosti koje pruža web.
„Sent izlazi kao tiskano glasilo već dvadeset godina. Objavili smo preko 600 autora i mnoge tematske brojeve posvećene određenim fenomenima ili autorima. Za mene i moju generaciju bilo je važno formiranje tog časopisa onda kada su se obnavljale književne i kulturne veze diljem Balkana. Sent je trenutačno samo na papiru, jer nam je stalo do toga da nije lako doći do Senta. Tako se više cijeni. Strategija kod Eckermanna je drugačija. On se može čitatiti na www.eckermann.org.rs i tu smo u prvih trideset brojeva objavili skoro 500 autora iz cijelog svijeta. Autor je vidljiviji kad ga objavimo na Eckermannu. Dakle, može se čitati putem interneta, ali ostala je neka misao da se tiskani časopisi više cijene – ne razmišljam o tome što je bolje. Drago mi je da sam sudjelovao u radu na ove dvije tradicije. Časopisi su otvoreni ne samo za sve narode nego i za sve poetike i generacije“, kaže Halilović i naglašava kako misli da književni časopisi nisu klonuli.
„Ima ih nekoliko dobrih u Srbiji i to je dovoljno. Različiti su časopisi, jer neki su vezani za period i praćenje svega kvalitetnog kao Polja, Povelja, Beogradski književni časopis, a neki traže dominantne teme ovog vremena kao Gradac. Sent je na pola puta između te dvije opcije. Igramo i forhendom i bekhendom.“ 
S Halilovićem smo razgovarali i o trendu elektroničkih časopisa.
„Sve privredne aktivosti prate život i realnost. I književnost prati realnost i traži da se iskaže na glinenoj ploči, na papirusu, na papiru i sada na ekranu. Elektronički časopisi su tek zagazili u svoju eru. Bog samo zna što će ih i hoće li ih i kada nešto zamijeniti“, kaže Halilović.

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)