Povoda za razgovor s Bernadicom Ivanković ima uvijek, no ovoga puta to je bila nagrada koju je 3. ožujka 2023. godine, dobila za značajan doprinos knjižničarskoj struci i bibliotekarstvu općenito. Nagradu je dodijelila zaklada Dr. Ljerka Markić-Čučuković u kategoriji knjižnica, ustanova, udruga ili pojedinaca.

Bernadica Ivanković je od 2009. godine uposlena u Gradskoj knjižnici Subotica na poslovima bibliotekarka-informatorica na hrvatskom jeziku Dječjeg odjela s čitaonicom, fonotekom i videotekom. Zvanje više diplomirane knjižničarke dobila je 2015., a od 2021. godine i najviše zvanje u bibliotekarstvu – diplomirana knjižničarska savjetnica. Jedina je uposlena osoba u knjižnici zadužena za programe i knjigu na hrvatskom jeziku. Inicijator je i realizator mnogih programa, kvizova za poticanje čitanja, brojnih suradnji kako i Srbiji tako i u Hrvatskoj, te promicateljica uvođenja novih, suvremenih tehnologija u radu s djecom i mladima u cilju poticanja čitanja. Da u tome uspijeva i da radi pravu stvar potvrđuje i ova nagrada. Još jedna nagrada za njen trud i rad su sigurno i djeca, i to od vrtića do studenata, koji je s osmijehom i zagrljajem pozdravljaju, a koji su knjižnicu zavoljeli upravo radi njenog pristupa i rada s njima.

Svatko voli dobiti priznanje za rad, a ovo je rekla bih još značajnije budući da je priznanje struke i to izvan naše zajednice u Srbiji. Koliko Vam znači ova nagrada?

Ovo je moja prva nagrada u području knjižničarstva i samim time je za mene posebna. Izuzetno sam počastvovana i sretna. Osim toga što je struka prepoznala moj rad, još mi je draže što je nagrada stigla iz matične domovine. Budući da u knjižnici radim programe na hrvatskom jeziku, posebno me raduje da smo vidljivi i u Hrvatskoj te da se prati naš rad, aktivnosti i programi koje mi ovdje u Srbiji provodimo.

Spomenuli ste u razgovoru da su Vas na dodjeli nagrada podržale i kolege iz drugih knjižnica u Zagrebu s kojima surađujete. Možemo li reći da je i ta gesta pokazatelj da ste na pravom putu?

Često znam reći da su knjižničari jedna velika obitelj i to je doista tako. Kad god mi nešto treba u bilo kom gradu ili državi znam da se u knjižnicu uvijek mogu obratiti, i obrnuto. Tijekom proteklih godina u svom radu stekla sam sada već puno prijatelja knjižničara i oni su došli podržati me na dodjeli nagrada. To mi je bilo posebno drago, budući da su uz mene i dva studenta dobila nagradu i oni su naravno imali svoju obiteljsku pratnju, dok sam ja sama došla iz Subotice te sam mislila da će tako i ostati. No, kolege knjižničari su me ugodno iznenadili. Često se zna reći da su nagrade namještene i da nemaju više smisla. Smatram da to nije tako i da nagrada može biti pokazatelj da je nešto dobro ili bar na dobrom putu. Počastvovana sam i ponosna na ovu nagradu, a veliki broj kolega, kako iz Srbije tako i Hrvatske su mi čestitali i poticajno pisali. Ova nagrada je za mene i velika obveza nastaviti dalje te biti još bolja.

Ovu nagradu opravdava i sve ono što radite na promicanju knjige i pisane riječi. U posljednjih desetljeće i pol pokrenuti su brojni programi za poticanje čitanja. Koliko su oni bitni i uspiju li animirati djecu da uzmu knjige u ruke?

Iako je sve i individualno, moram reći da kontinuirani rad uvijek donosi rezultate. Možda oni nisu odmah vidljivi, ali svakako ne izostaju. Mnogi od ovih kvizova i programa su nam pokazali da je vrijedilo i da su se djeca vraćala u knjižnicu. Mislim da svaki učenik koji nakon nekog kviza ili programa ponovno uzme knjigu u ruke opravdava postojanje istoga. Posebice jer živimo u užurbanom svijetu gdje se sve manje čita, a i ako se čita, mladi najčešće posežu za kraćim tekstovima na internetu ili čitaju e-knjige. Način njihove komunikacije je vrlo štur, rabe nepotpune rečenice, rječnici su im oskudni... Sve je to posljedica nečitanja. Da bi netko čitao, treba ga zainteresirati i naučiti voljeti čitati. U moru literature koja postoji sigurna sam da svatko može naći nešto za sebe. Često govorim izreku: Dijete koje čita, postaje čovjek koji misli. To je doista tako. Prije 15 godina sam započela veliku većinu kvizova u knjižnici i iz njih su se iskristalizirale zainteresirane skupine djece. U početku sam radila samo s mlađim uzrastom i kada su ta djeca narasla, onda su me upravo oni motivirali i tražili da osmislim program i za njih. Tako je među ostalim nastao Čitateljski klub za tinejdžere Flâneuri, koji je istodobno i jedini čitateljski klub u Gradskoj knjižnici Subotica. Nažalost, pandemija ga je zaustavila, ali uskoro će ponovno biti aktivan. Djecu i mlade nije lako zainteresirati, ali ako im se posvetiš i pružiš zanimljiv sadržaj vraćaju stostruko. I ja mogu učiti od njih.

Tu su i aplikacije koje prate tijek čitanja. Je li to jedan vid motiviranja?

Uvijek je dobro ako aktivnosti za poticanje čitanja povežemo sa suvremenim tehnologijama jer nove generacije s time odrastaju i potrebno im je malo doskočiti. Važno je da upražnjavaju čitanje bilo ono iz knjige, s interneta ili nekog drugog medija. Uz to obvezno ih treba naučiti kako da prepoznaju lažne od istinitih objava i gdje sve mogu i trebaju tražiti informacije.

Inicirali ste i realizirali razdvajanje fonda na hrvatskom jeziku iz fonda knjiga na srpskohrvatskom jeziku i postavili ga kao zasebni treći fond u Gradskoj knjižnici Subotica na svim odjelima. Kakav, odnosno koliki je fond knjiga na hrvatskom jeziku u knjižnici?

Upravo tako. Razdijelili smo knjige, te imamo i fond na hrvatskom jeziku. Trudimo se pratiti koliko god je moguće nakladu, ali budući da se knjige nabavljaju iz inozemstva to je teško i skupo. Najčešće pribavljamo knjige putem darova pojedinaca ili Ministarstva kulture ili zahvaljujući suradnji s knjižnicama iz Hrvatske. No, ništa nemamo usustavljeno. Što se tiče lektire, tu smo solidno opskrbljeni, a značajno je i to da građani koji dolaze kod nas u knjižnicu, bilo djeca ili odrasli, ako ne nađu odgovarajuću knjigu na srpskom jeziku rado uzimaju i na hrvatskom. Nemamo veliki broj knjiga, ali se trudimo da zadovoljimo potrebe čitatelja.

Predsjednica ste Hrvatske čitaonice, koja djeluje već dva desetljeća. Poznate su manifestacije koje su u vašoj organizaciji, kao i izdavaštvo u proteklim godinama. Kakvi su planovi za novo desetljeće?

Hrvatska čitaonica je osnovana početkom 2002. godine i popunila je tada upražnjen prostor na području hrvatske književnosti i jezika. Želja nam je nastaviti i dalje s našim programima kojih imamo različitih, od onih namijenjenih djeci i mladima te široj publici i užoj znanstvenoj sceni. Veoma važan segment našeg rada je i nakladnička djelatnost te godišnje izdamo od tri do pet knjiga, na što smo veoma ponosni. Trenutno je u pripremi i 7. knjiga iz edicije Izabrana djela Balinta Vujkova, koja je poseban izdavački pothvat, a u izradi je i monografija udruge. Sve su to pisani tragovi za buduće generacije. Trudimo se pokriti i prostor dječje književnosti kojeg u zajednici nema, pa smo upravo radi toga izdali nekoliko knjiga, slikovnica, zbirki bajki, basni, pripovijedaka, zatim stripova, animiranih filmova i drugo, sve u cilju popularizacije narodne književnosti.

Jedan od, usudila bih se reći najvećih i najznačajnijih događaja koje organizirate za djecu jeste Entokamp. Od početne brojke od oko 20-30 djece, danas se uz 120 djece traži mjesto više. Što je to što čini ovaj petodnevni kamp posebnim?

Jeste, za Etnokamp možemo reći da je uz našu glavnu manifestaciju, jedna od najznačajnija bar kada su u pitanju za djecu. Mislim da je odlično osmišljen i da je dobro prihvaćen i kod roditelja i djece. Zaživio je i izvan naših granica, odnosno svake godine nam se pridruže i djeca čiji roditelji su rođeni Subotičani, ali žive u drugim državama. Razlog tome je što se u Etnokampu s djecom radi kroz igru, a pritom se vodi računa o nacionalnom identitetu, o našem naslijeđu, običajima i obvezno u korelaciji s nečim suvremenim, praktičnim. Tako djeca imaju brojne radionice od kojih su neke obvezne, a neke mogu birati. Uče se vještinama koje nemaju gdje učiti, prvenstveno onima koje su iz područja domaćinstva, te se tako u Etnokampu šiva, veze, kuha, hekla, štrika, betonira, radimo s drvetom, slamom, slikamo... U kampu se i pjeva, svira, glumi, recitira, ali i moli i igra. Njegujemo i svoju lipu bunjevačku ikavicu te hrvatsku riječ, običaje; potičemo njihov javni nastup, ohrabrujemo ih, učimo ih da budu samouvjereni, da svatko ima svoje kvalitete, da ih prepoznaju i razvijaju i da takvi različiti činimo prelijepi mozaik hrvatske zajednice. U Etnokampu s djecom, kojih sad već nekoliko godina ima uvijek po 120, radi oko 65 volontera različite dobi, od mladih do onih u trećoj dobi. I ovo zajedništvo generacija nas čini posebnim. Spoj mladosti i iskustva se pokazao kao dobar. Trudimo se svake godine volontere nagraditi za vrijeme i trud koji ulažu u Etnokamp pa smo već par puta organizirali neki izlet, druženje, odlazak na operu. Nadamo se da ćemo to moći nastaviti, raditi na našem osnaživanju kao zajednici.

Zapravo glavna manifestacija Hrvatske čitaonice i najveća književna manifestacija Hrvata u Srbiji jesu Dani hrvatske knjige i riječi – Dani Balinta Vujkova, koji su već poznati svima, no što je ono što ih čini posebnima?

Dani hrvatske knjige i riječi – Dani Balinta Vujkova su namijenjeni svim dobnim i intelektualnim skupinama. U sklopu ove četverodnevne najveće književne manifestacije Hrvata u Srbiji održava se nekoliko programa koji okupljaju književnike, znanstvenike, jezikoslovce, knjižničare, djecu vrtićke, osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, nastavnike, brojnu publiku i druge. Organiziramo znanstveno-stručni skup sudionika iz Srbije, Hrvatske i Mađarske, nakon kojeg tiskamo Zbornik radova, program za djecu naslovljen Narodna književnost u školi – u spomen na Balinta Vujkova Didu, književni salon, imamo i program za srednjoškolce, izložbu knjiške produkcije Hrvata iz Srbije između dvaju Dana, polaganje vijenaca na bistu Balinta Vujkova te multimedijalnu večer s dodjelom književnih nagrada. Velika manifestacija koja se održava u mjesecu knjige.

Nemoguće je izostaviti i Smotru recitatora na hrvatskom jeziku, koja okupi djecu iz cijele Vojvodine. Možemo li reći da je to rasadnik lijepe riječi, poticanja djece da govore svojim materinjim jezikom i dijalektima (bunjevačkom i šokačkom ikavicom)?

Smotra recitatora je zaista rasadnik lijepe liječi. Ovdje kod djece razvijamo ljubav prema poeziji i njezinom lijepom kazivanju na svom materinjem jeziku, bilo dijalektu ili standardnom književnom jeziku, što je veoma važno za razvijanje svog nacionalnog identiteta i pripadnosti. Ujedno se osnažuju kao ličnosti. Uče se javnom nastupu. Bitno je naglasiti da Smotru uvijek prati i nagradni put u Hrvatsku, najčešće Osijek, a tu dodatno gradimo zajedništvo. Za sudjelovanje djeca uvijek na dar dobivaju knjigu, te ih tako ponovno potičemo na čitanje. Trudimo se da dobiju nove, vrijedne, kvalitetne i atraktivne knjige iz Hrvatske i da ih individualizirano dijelimo kako bi knjiga bila baš pravi dar za njih, za svakog posebice.

Više od desetljeća radite kao suradnica tjednika Hrvatska riječ i podlistka za djecu Hrcko, pišete i za Katolički list Zvonik, Subotičku Danicu, članica ste uredništva Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ gdje ste i autorica rubrike Kulturno-društveni dokumentarij. Kolika je po Vašem mišljenju važnost izlaženja spomenutih izdanja?

Važnost je neprocjenjiva. Svako izdanje je u svojoj domeni od velikog značaja. Mislim da smo vrlo skromni kada su u pitanju časopisi za djecu, osobito jer je Hrcko jedini časopis koji izlazi na hrvatskom jeziku na ovim prostorima, te mu je time važnost još veća. Rubrika na koju sam jako ponosna i u kojoj veoma uživam jeste Hrckov kuhar. Kad obilazim djecu u njihovim domovima, uvijek dobivam i povratnu informaciju i to me osobito raduje. Djeca to čuvaju, izrezuju. Tako me je jedna djevojčica zamolila da joj nabavim broj koji joj je nedostajao kako bi kompletirala vlastitu kuharicu izrezanu i zalijepljenu u bilježnici. To je ono zbog čeka Hrcko i treba postojati. Osobito mi je lijepo raditi na Novoj riječi, uživam popisujući sve važne događaje iz naše zajednice u protekloj godini, tako se i ponovno prisjećam mnogih od njih. Kada ih sve posložim na jednom mjestu, još sam ponosnija što sam pripadnica hrvatske zajednice u Srbiji, vidljivo je bogatstvo programa koji se nude. U biti, ljubitelj sam kronologija, bibliografija i drugih vidova sumiranja urađenog. Nakon nekog vremena mogu biti dobar pokazatelj završenog, ali i analiza, odnosno kako dalje.

Imate više nego uspješnu suradnju s učenicima u cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku. Kako gledate na ove odjele i kolika je po Vama važnost da se djeca obrazuju na svom materinjem jeziku?

Školovanje djece na materinjem jeziku je nemjerljivo važno, mislim da to svi znamo. E, sad koriste li to svi je već neka druga tema. Osim kvalitetnog obrazovanja, ono nudi i ono drugo, po meni još važnije, a to je pripadnost zajednici, razvijanje osobnosti i nacionalnog identiteta, njegovanje tradicije i naslijeđa, osnaživanje u svakom smislu, a posebno mjesto ima i vjerski odgoj. Također, važno je da djeca znaju jezik sredine u kojoj žive jer ih to čini bogatijima i intelektualno jačima. Ono što mogu potvrditi jeste da se u nastavi na hrvatskom jeziku posebna pozornost obraća na knjigu i čitanje. Sva djeca, od vrtića pa do kraja srednje škole, svake godine posjećuju Gradsku knjižnicu Suboticu radi sudjelovanja u brojnim različitim programima. Imamo aktivnosti s onima najmanjima, za osnovce organiziramo kvizove Čitam i skitam, Čitanjem do zvijezda i Nacionalni kviz za poticanje čitanja dok srednjoškolci imaju kviz Mreža čitanja. Tu su i sati obrade lektire, kreativne radionice, Narodna književnost u školi i drugo. Knjižnica im je drago mjesto i svu djecu poznajem te znam i njihove kvalitete i interesiranja kao i na koga mogu računati. Mislim da im nastava na hrvatskom jeziku samo pomaže bolje upoznati sebe, odrastanju među svojima, ali isto tako uče i poštivati druge. To mogu i osobno potvrditi jer je i moj sin bio u cjelovitoj nastavi na hrvatskom jeziku, od vrtića pa do fakulteta.

Nije novo vidjeti Vas i na pozornici, ne samo u ulozi voditeljice, nego ste se oprobali i u amaterskoj glumi i to godinama unazad, te ste i članica Književno-teatarskog kružoka. Kako vidite današnju glumačku (amatersku) scenu u hrvatskoj zajednici?

Vidljivo je da imam puno aktivnosti i programa, ali moj odlazak u Književno-teatarski kružok, odnosno na probe, za mene je odmor. Točnije, to je mjesto gdje punim baterije. Gdje se ugodno osjećam, psihički odmorim i mislim da svatko treba imati takvo neko mjesto gdje može uživati. Pri tom mislim da svatko svoj talent treba koristiti. Volim misliti da imam neki mali talent za glumu i javni nastup. Drago mi je kada vidim da i diljem Vojvodine ima mjesta gdje su prisutne amaterske dramske skupine. Više puta sam na takvim susretima od profesionalnih glumaca čula kako amaterska scena, iako možda nema tehničke mogućnosti i nije educirana na akademijama umjetnosti, ima srce i dušu, da u stvari ljudi to žive. Mislim da je to vidljivo i kada je u pitanju naša zajednica. Osobito me raduje što tu vidim mlade koji su kao djeca bili upravo recitatori, voditelji glumci, animatori... Oni su sada pokretači novih ili već postojećih kulturnih programa, organizatori i realizatori. Nastavljaju ono što je njima pruženo, i to isto pružaju novim generacijama. To smatram izuzetno važnim. Lijepo je i ohrabrujuće vidjeti kako se kotač kotrlja dalje.

Nismo uspjeli obuhvatiti sve ono gdje ste aktivni, prosto je nemoguće. Spomenut ću i da ste članica Katoličkog društva Ivan Antunović, da ste pet godina imali autorsku emisiju Čuvari naše baštine na valovima Radio Marije Srbije gdje ste i članica Skupštine, da ste aktivni u svojoj župi, zboru, da pomažete oko izrade bunjevačke nošnje, koju i sama rado oblačite. Znam da puno toga radite i noću, pa za kraj imam jedno osobno pitanje: spavate li nekad?

Ponekad (smijeh). Istina je da ne spavam puno, jer smatram da bih to vrijeme mogla bolje iskoristiti, ali da, kako bih funkcionirala, ipak moram spavati, pa spavam kratko, ali kvalitetno. Često i tijekom noći znam raditi, kad sve utihne, što i nije dobro, ali je tako.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)