Očuvanje ikavice kao autentičnog govora našega podneblja, najvažnija je uloga „Dana Balinta Vujkova - dana hrvatske knjige i riječi". Manifestacija je ove godine održana deseti put, od 19. do 21. listopada u Subotici, u organizaciji Hrvatske čitaonice, uz suorganizaciju Gradske knjižnice u Subotici te logističku potporu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Program je obuhvaćao predstavljanje knjige iz opusa poznatoga sakupljača u okviru programa Narodna književnost u školi, književnu večer na kojoj su se predstavili književnici Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, stručni skup i multimedijalnu večer. U središtu grada otkrivena je i bista našem sakupljaču narodne književnosti.

Tristo djece pratilo predstavljanje zbirke „Bogatašovo maslo"

Zbirka izabranih pripovjedaka Balinta Vujkova pod nazivom „Bogatašovo maslo" predstavljena je 19. listopada u Velikoj vijećnici Gradske kuće u okviru programa „Narodna književnost u školi". Predstavljanje su pratila djeca hrvatskih odjela subotičkih osnovnih škola. Za ovu prigodu dramatizaciju narodnih pripovjedaka Balinta Vujkova pripremili su učenici hrvatskih odjela iz Đurđina i dječjeg vrtića „Marija Petković". Učenici Osnovne škole „Vladimir Nazor" iz Đurđina odigrali su predstavu pod nazivom 'Zlatni prag', a djeca iz vrtića „Marija Petković Sunčica", koji ove godine također slavi deseti rođendan, odigrala su predstavu „Baba s ružama i divojka".

Pripovijetke iz zbirke „Bogatašovo maslo", kojih je u knjizi 13, zapisao je i sakupio u narodu Balint Vujkov, naš najveći sakupljač narodnih umotvorina, kaže predsjednica Organizacijskog odbora „Dana Balinta Vujkova" Katarina Čeliković i dodaje da zbirka nosi i određenu poruku.

„Na žalost, kako mi znamo, ikavica odumire polako. Međutim, naše djeca će danas pokazati da čak i pripovitka iz ove knjige može biti dramatizirana. Danas gledamo predstavu 'Baba s ružamai divojka' i ona se nalazi u ovoj zbirci. A o čemu se radi? Željela sam ovim izborom pokazati djeci koja danas viđaju jako velike socijalne razlike između bogatstva i siromaštva, kada neki imaju sve, a drugi nemaju ništa, da to nije uvijek pravo stanje stvari. Ipak, željeli smo im poručiti da se ono što se zove 'hrana, kruh svagdašnji' može dobiti samo marljivim radom i trudom, to znači da moramo raditi, učiti. Nadam se da će oni koji zbirku budu čitali, upravo taj zaključak sami steći", ističe Katarina Čeliković.

Poruka je ovoga djela da je lijenost loša, a da se bogatstvo stiče isključivo vrijednim radom, dodaje Bernadica Ivanković.

Djeca koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku u osnovnim školama „Sveti Sava", „Matko Vuković", „Ivan Milutinović" iz Subotice i Male Bosne te iz Tavankuta, Đurđina i Žednika, njih 300, danas je bilo na predstavljanju zbirke, ali uz njih tu su bili i njihovi roditelji, kaže Katarina Čeliković.

„Došli su roditelji, nastavnici, bake i djedovi, tako da je za sve njih ovo jedan veliki dan. Mi kao Organizacijski odbor smo jako uzbuđeni jer to je za nas, doista najljepši dan u okviru 'Dana Balinta Vujkova', kada zapravo računamo da će naš sakupljač odnosno njegovo djelo živjeti u onima koji upravo danas dolaze na ovu predstavu. Planiramo ove predstave iskoristiti i otići malo među Šokce, ali voljeli bismo otići i u neke škole. Napravit ćemo neki plan da ovu predstavu, koju su napravila djeca iz Đurđina, pokažemo, možda i u nekoj školi izvan Subotice", dodaje Katarina Čeliković.

Pripovijetke iz zbirke bogato je ilustrirala je Ružića Miković Žigmanov, a lektorirao Zlatko Romić.

Zbirka izabranih pripovjedaka pod nazivom „Bogatašovo maslo" i CD s narodnim pripovijetkama koje je snimio Rajko Ljubič, podijeljeni su školskim knjižnicama, te će ih djeca moći posuditi u svojim školskim knjižnicama.

Istarski ogranak DHK predstavljen u Gradskoj knjižnici

Drugog dana trajanja Dana Balinta Vujkova, 20. listopada, u Čitaonici Gradske knjižnice predstavljen je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika iz Pule. Tom su prilikom trojica hrvatskih književnika i jezikoslovaca u kratkim crtama predstavila Istru u povijesno-jezičkom smislu.

Tako je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Boris Biletić, i jedno od najeminentnijih imena istarske književne scene, govorio o sličnostima Istre i Vojvodine.

„Istra je oduvijek bila, a i danas je multietnički prostor. Ipak, od Hrvata ne samo u Hrvatskoj već i na cijelome ostalom hrvatskom prostoru, ili ondje gdje su Hrvati obitavali i obitavaju danas, oni su prvi puta zabilježeni na području Istre, oko 500. godine AD. Od tada pa sve do početka 21. stoljeća, Hrvati su bili i ostali apsolutna većina istarskoga puka, i redovito se oslanjali upravo na svoj prvi hrvatski jezik, čakavštinu."

Uz njega su i prof. dr. Goran Filipi, jezikoslovac i dijalektolog, te pjesnik Danijel Načinović ukratko prikazali jezično bogatstvo Istre.

Ovim predstavljanjem su Dani hrvatske knjige i riječi dobili na kvaliteti, kako zbog upoznavanja recentne književne scene, tako i zbog povezivanja književnika iz Vojvodini i Hrvatske.

Književnom kritikom do kvalitetnijih djela

Književna kritika Hrvata u Podunavlju treba pokazati kvalitetu napisanih djela, te ih prikazati iz jednog drugog kuta, drukčijeg od onog kojim gleda sam stvaralac, rekli su, među ostalim, sudionici stručnoga skupa koji je u okviru Desetih dana Balinta Vujkova održan 21. listopada u čitaonici Gradske knjižnice. Također je predstavljen Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika iz Pule. Organizatori su i ovoga puta zahvalili učenicima hrvatskih odjela koji su bili prisutni tijekom oba dana trajanja stručnoga skupa.

Na skupu su među desetak sudionika iz Hrvatske, Mađarske, Austrije i Vojvodine, govorili književni kritičar iz Đakova Mirko Ćurić, te dr. sc. Sanja Vulić iz Zagreba.

Kada je riječ o književnoj kritici u Hrvatskoj, u posljednjih dvadeset godina odnos prema njoj se promijenio. Ona se povukla iz dnevnih novina i sada se uglavnom može pronaći u niskonakladnim izdanjima poput „Vjesnika", rekao je Mirko Ćurić.

„Imamo veliku knjišku produkciju, a o tim izdanjima se slabo piše, slabo se prati i valorizira. Osim kada se dogodi neki skandal. Onda se svi aktiviraju. Postoje ipak prostori gdje se kritika očituje, a postoje zapravo i vrlo dobri kritičari koji pišu veoma zanimljivo. Ali slabo je to uočljivo. Tako da imamo problem da pisci dobiju kritički odjek onoga što pišu."

Književne kritike se danas najviše mogu pronaći po Internetu i u časopisima, ali na taj način ne dopiru do najvećeg broja konzumenata dnevnih informacija, kaže Mirko Ćurić.

Ovom je prigodom predstavljen i drugi po redu Zbornik radova sa stručnih skupova održanih u okviru Dana Balinta Vujkova od 2006. do 2010. godine, za koji je recenziju napisala dr. sc. Sanja Vulić iz Zagreba. U Zborniku postoji pet tekstova koji su svojevrsna sinteza svake pojedine manifestacije „Dana Balinta Vujkova", tako da je budućim kroničarima olakšan posao, navela je Sanja Vulić.

„Kada je riječ o 'Danima Balinta Vujkova', neće biti problem rekonstruirati činjenice, velikim dijelom zahvaljujući i tome što imamo Zbornike. Do sada ih imamo dva, a nadam se da će ih biti i više i koji će obuhvaćati sve znanstvene skupove."

Otkrivanje spomenika Balintu Vujkovu

U središtu grada, u parku između Gradske kuće i Muzičke škole otkrivena je 21. listopada bista Balinta Vujkova, koju je uradio kipar Savo Halugin. Bista je, na inicijativu Hrvatske čitaonice, te uz zalaganje pomoćnice gradonačelnika zadužene za kulturu Ljubice Kiselički, napokon postavljena u rodnom i voljenom gradu Balinta Vujkova Dide, podsjetila je Katarina Čeliković.

„Doista sam uzbuđena jer nakon osam godina otkako je bistu Balinta Vujkova napravio subotički kipar Savo Halugin, ona je danas postavljena u, mogu ga tako nazvati, 'parku književnika'. Uz Gézu Csátha, Artura Munka i Danila Kiša, Balint Vujkov je doista dobio dostojno mjesto gdje će moći doći naši sugrađani i djeca odati mu jednu vrstu počasti za sve što je uradio za nas."

Predsjednik HNV-a dr. Slaven Bačić istaknuo je tom prilikom da ovakva gesta ima i političku konotaciju.

„Ovo smatram ne samo priznanjem Balintu Vujkovu i svim pripadnicima hrvatske zajednice u Subotici, nego i činom političke rehabilitacije čovjeka koji skoro dvadeset godina nije smio ništa objaviti samo zato jer je smatrao da su Bunjevci Hrvati. Ovaj spomenik smatram i još jednim dokazom i branom od 'rashrvaćivanja' našega govora, naše ikavice, koja se danas uporno želi predstaviti nekakvim posebnim jezikom, zaboravljajući pri tom da je ikavica najrašireniji hrvatski dijalekt kojim se i danas govori u Dalmaciji."

Šutnja i šetnja kao nadahnuće za Vojislava Sekelja

Vrijeme provedeno s dobrim prijateljem Balintom Vujkovim u tihim šetnjama gradom, pridonosile su nadahnuću pisane riječi puno više nego bilo kakav razgovor, tvrdi dobitnik ovogodišnje nagrade za životno djelo „Balint Vujkov Dida", jedno od najpoznatijih književnih imena Hrvata u Vojvodini, pjesnik i romanopisac, Vojislav Sekelj. Nagrada mu je uručena u Velikoj vijećnici Gradske kuće tijekom multimedijalne večeri, kojom su u 21. listopada navečer okončani ovogodišnji „Dani Balinta Vujkova".

Vojislav Sekelj jedan je od najčitanijih pisaca u Vojvodini na hrvatskom, jeziku na kojem piše od početka karijere. Piše pjesme, romane, eseje, poetske drame, književnu kritiku i publicistička djela.

Sekelj se prisjeća da su se on i Balint Vujkov družili više od 30 godina i da je pod njegovim utjecajem napisao i zbirku pjesama na ikavici «Rič fali».

„Ova mi je nagrada osobno veoma draga. Ipak je on bio veliki mali čovjek u našoj sredini, a i malo šire. Pišem već 40 godina i to ne samo pod Balintovim utjecajem, već i Matije Poljakovića i drugih ovdašnjih pisaca. Tako sam počeo u pisanju koristiti i ikavicu, kojom je napisana zbirka pjesama 'Rič fali'. Balint je na mene ostvario veliki utjecaj, ali ne pričom, već šutnjom. Mi smo puno šetali i šutjeli. I ta šutnja je bila nadahnjujuća, barem za mene."

„Dani Balinta Vujkova" imaju za cilj očuvati ikavicu kao jedan od još uvijek živućih autentičnih govora. Ipak, globalizacija je i ovdje umiješala prste, pa je Vojislav Sekelj skeptičan u pogledu njezina očuvanja.

„Kada danas odem u Tavankut, Đurđin ili Bikovo, i pokušam 'divaniti' ikavicom, sa mnom govore 'varošanski', gradski. Ni oni koji bi ju trebali čuvati, to ne čine. Mi u gradu je sigurno nećemo sačuvati. S druge strane, poznato je i to da je ikavica prije tridesetak godina bila govor sprdnje i prema njoj se pejorativno odnosilo."

Najmlađi imaju veliku ulogu u očuvanju materinskog jezika i stoga je njima dana riječ na početku završne večeri „Dana Balinta Vujkova". Djeca iz vrtića „Marija Petković Sunčica" su tom prigodom odigrali dramatiziranu verziju pripovijetke „Baba s ružama i divojkama", koju je zapisao Balint Vujkov.

Tijekom večeri gosti su imali prilike upoznati se ukratko s radom Vojislava Sekelja.

Prvi radovi bili su mu objavljeni u časopisu „Čik" 1964. godine. U ediciji „Osvit" časopisa „Rukovet" 1972. godine objavljena je prva njegova zbirka pjesama „Djetinjstvo".

Vojislav Sekelj u pjesmama koristi suvremeni moderni, pjesnički izraz i oblik, a jedan je od utemeljitelja cijeloga pokreta pisanja pjesama na novoštokavskoj bunjevačkoj ikavici koja mu je katkada sofisticirana do virtualnosti.

Njegova djela su prevedena na mađarski, njemački, slovački, slovenski, makedonski, albanski, rumunjski, francuski i engleski jezik.

Sekelj je početkom devedesetih bio prvi dopisnik Hine i Hrvatskog radija s ovih prostora. Od 1994. do 2000. izdavao je dvotjednik „Žig", kao glasilo Hrvata iz Subotice i Bačke. Prema riječima Milovana Mikovića, unatoč tomu što dio tekstova u „Žigu" nije uvijek bio domišljen i uobličen sukladno boljim novinarskim, uređivačkim i nakladničkim standardima, ova je tiskovina imala zapaženu ulogu u pružanju otpora režimu Slobodana Miloševića. Ovaj je list utro put i drugim vojvođanskim medijima na hrvatskom jeziku.

Deseti dani Balinta Vujkova poduprli su Grad Subotica, Ministarstvo kulture Republike Srbije, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice, Hrvatsko nacionalno vijeće i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Tekst: Siniša Jurić i Marina Kujundžić Kovačić
Fotografije: Nada Sudarević i Augustin Juriga