Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca je 14. lipnja 2021. godine obilježila 50. obljetnicu smrti Justike Skenderović Lešine (1889. – 1971.), prve predsjednice Katoličkog divojačkog društva i prve organizatorice Dužijance. Udruga je sjećanje na zaslužne pojedince uvrstila u svoj program, a također je u planu napraviti popis osoba koje su s ljubavlju i zahvalnošću radile za Dužijancu. 

Sveta misa za pokojnicu služena je u vjeronaučnoj dvorani (zbog radova u crkvi) župe sv. Roka u Subotici, a slavili su je župnik spomenute župe i predsjednik UBH-a Dužijanca mons. dr. Andrija Anišić i kapelan vlč. Dražen Skenderović.

Sjećanje na teta Justiku 

Nakon misnoga slavlja, poštivaoci i rodbina Justike Skenderović posjetili su njeno vječno počivalište koje se nalazi u crkvenom dijelu groblja sv. Petra i Pavla (Bajsko groblje), a vijenac od žita, kao jedan od simbola Dužijance, kao i cvijeće na grob su prinijeli Katarina Skenderović (rođaka Justike) i lanjski bandaš Josip Šarčević. Direktor UBH-a Dužijanca Marinko Piuković govorio je o Justikinom djelovanju i radu i postavljenim temeljima za Dužijancu, dok je mons. Anišić predvodio obred blagoslova groba. 
Stihove pjesme Svi smo ednog oca dica, koju je od Justike dobio na dar, pročitao je Vlatko Vidaković, te je istaknuo kako je ona sada prvi put javno izvedena, a da je primjerak original, odnosno pisan njenom rukom. Pjesma je nastala prigodom dolaska papinog izaslanika u Suboticu i proglašenjem Subotičke biskupije 1968. godine. 
Justika Skenderović rođena je 27. ožujka 1889. godine u uglednoj obitelji Skenderović Lešinoj, od oca Ivana i majke Marge, rođene Prćić. Imala je stariju sestru Janju i mlađu Mandu, te tri brata: Julija, Antuna i Mihajla. Djetinjstvo je provela na salašu na Pavlovcu, a pučku školu je završila u Subotici, u današnjoj školi Matko Vuković koju su u njeno vrijeme zvali Rundovska. 
Kao mlada, u obitelji je naučila raditi vez – šling, a radila ga je cijeloga života. Bila je veoma nježna i krhkoga zdravlja, te ju je 1910. godine opća anemičnost odvela u Crikvenicu na oporavak.
Justika se udala za Gabora Ostrogonca i nakon deset godina braka rodilo im se dijete, koje je preminulo u ranoj dobi. 
Neposredno poslije udaje izbio je Prvi svjetski rat i bračni par je za vrijeme rata živio u Mađarskoj, u Tompi, na posjedu obitelji Ostrogonac.
O Justiki Skenderović se nije puno govorilo i pisalo, ali ovo je bio povod da o njenom životu i radu, o onome što se zna porazgovaramo s Marinkom Piukovićem, koji se posvetio istraživanju ove velike i za naš narod značajne žene. 
Uvijek kada se govori o Dužijanci, a osobito o njenoj povijesti, prva poveznica je svećenik Blaško Rajić, a Justika je nekako ostajala po strani. Brojni dokumenti i svjedočenja govore da je ona bila ta koja je imala viziju i želju za stvaranjem Dužijance kao javne proslave u crkvi.

Prva predsjednica

„Justika Skenderović Lešina bila je kulturni poslanik, kazivala je i bilježila bunjevačke narodne pjesme, a i sama ih je pisala. Od pjesama nešto je predala prof. Amaliji Kulešević, nešto je darovala Anti Sekuliću, a dio pjesama iza nje ostao je njenoj bližnjoj obitelji. Kao mlada djevojka iskazivala je veliki potencijal, svjesna potrebe za uključivanjem u nova zbivanja, tražila je organizacijski oblik koji bi ženskoj bunjevačkoj mladeži omogućio djelovanje u društvenom, a prije svega u kulturnom i javnom smislu", kaže Piuković i pojašnjava kako je Justika 1911. godine otišla kod svećenika Blaška Rajića s prijedlogom da se osnuje društvo za bunjevačku žensku mladež u Subotici. 
Njeni razlozi za osnutak su bili uvjerljivi: bunjevačka mladež nema kamo, nema mjesta za zabavu, za igru. U mađarska društva ih ne primaju, a divojke niti znaju mađarski govoriti. Župnik Blaško Rajić (uz suradnju i pomoć Matije Celatinca i Béle Mészárosa) prihvatio je prijedlog, te je 1911. godine osnovano Katoličko divojačko društvo, a prva predsjednica bila je Justika Skenderović Lešina. 
„Ona je bila žena s jasnom vizijom. Po svemu sudeći bila je aktivna vjernica, svjesna potrebe što i kako raditi s katoličkim curama. One nisu imale svoje mjesto u društvu i samim time se rodila ideja da bi se organizirano trebala voditi briga o mladim Bunjevkama. Ako se osvrnemo samo na kratko u povijest ili točnije u 1911. godinu, žene nisu imale prava koja danas imaju, i meni osobno je fascinantno kako je ona sve to izgurala u takvom okruženju. Općenito se znalo da su muškarci bili upućivani na školovanje, i to u puno većem postotku u odnosu na žene. Žene su na neki način bile zakinute, bila im je uskraćena mogućnost obrazovanja. Ali Justika je ovdje vidjela mogućnost da se te žene koje žele biti aktivistice uključe u rad i organizaciju. Pokazala je da su ipak naši ljudi bili svjesni da i žene mogu pridonijeti i u društveno-kulturnom i vjerskom pogledu. Podaci govore da je između dva svjetska rata, kada je društvo bilo u najjačoj snazi, Katoličko divojačko društvo brojalo oko 600 članica. To je zaista impozantna brojka, pa i za današnje uvjete", priča Piuković. 

„Divojački barjak" iz Austrije  

Katoličko divojačko društvo je registrirano 1912. godine, a po fotografijama možemo vidjeti da je već tada bilo veliko interesiranje za njime. Zanimljiv podatak iznio je Marinko Piuković, koji govori da je u arhivu Katoličkog divojačkog društva pronašao dokument, točnije narudžbenicu barjaka koji je bio poručen iz Austrije. Divojački barjak se i danas čuva u subotičkoj katedrali sv. Terezije Avilske i iznosi za Tijelovsku procesiju, a za njim su uvijek išle djevojke obučene u bunjevačku narodnu nošnju. Justika je u svom radu imala veliku podršku obitelji, a da su oni često bili nosioci važnih funkcija svjedoči podatak da je njena mama Marga Skenderović 1912. godine bila kuma na blagoslovu spomenutog barjaka. Tom prigodom novi barjak je nosio Justikin brat Antun Skenderović. 
Mogli bismo reći kako je 1911. godina bila prijelomna, jer iste te godine je prvi puta Dužijanca izašla iz tajnovitosti salaša, te je proslavljena u crkvi, kao veličanstvena zahvala. 
„Justika je s idejom oko proslave Dužijance došla kod Blaška Rajića i rekao bih da je to bio spoj razmišljanja dvoje mladih ljudi. Rajić kao mladi svećenik je prihvatio takvu ideju i zapravo su Dužijancu donijeli u crkvu, među ljude. To je za mene jedinstveno. Očito je da su se njih dvoje dobro poznavali i prije nego je Rajić došao u župu, jer u njegovim spisima on navodi da je ideja nastala prije nego je postao župnikom u župi sv. Roka u Subotici. Nitko nije mogao ni sanjati, a vjerujem ni ona sama, da će iz toga proisteći Dužijanca koju mi ove godine slavimo 111. puta", govori Marinko Piuković.
(nastavak slijedi)

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Vukov)