Što je dužijanca? Što sve jest dužijanca? Što je ona danas i što je bila svih ovih 111 godina otkako se javno organizira?
Mnogoliki je ona izraz kulturne baštine Hrvata Bunjevaca, simbol i znak njihovog identiteta, jedinstveni kulturni i društveni fenomen. Dužijanca se u svim svojim izrazima razvija, obogaćuje novim sadržajima, a istovremeno na najljepši način čuva svoju neprekinutu suštinu. Ona je svakako i ogromno polje za sve koji s ljubavlju otkrivaju njene ljepote, a za znanstvene istraživače njiva zbog koje će sve drugo prodati.
Nakon više od čitavog stoljeća, dužijanca je, kao svetkovina svih ratara, ušla u genetsku strukturu Hrvata Bunjevaca u Bačkoj i postala imanentni dio njihovog kulturnog i duhovnog bića.
Kada je i kako nastala i kako je dužijanca meandrirala svih ovih godina?
Datum rođenja ove dugovječne starice ne znamo, ali znamo datum krštenja, datum kada je donesena u crkvu i prikazana Bogu.
Obiteljski život na salašima od davnina se svijao u prepoznatljivi dnevni, sezonski i godišnji ritam rada i odmora, a rad koji je osiguravao potrebno za cijelu godinu bila je žetva. Veliki je to posao, pa kad je okončan, valjalo se i počastiti i radost podijeliti. Sve tako, do 1911. godine, svatko u svojoj obitelji, za svoje potrebe. A te, 1911. godine, Gradska kuća u stilu mađarske secesije je već sagrađena, a uređuje se njena unutrašnjost, Ivan Sarić je poletio svojim zrakoplovom, u prvom subotičkom stalnom kinu gledaju se filmovi. Na čelu grada je dr. Károly Bíró, čiji je spomenik ovih dana postavljen kod Gradske kuće.
Na čelu Subotice Bíró je bio 16 godina, od 1902. do 1918., ali u životu grada nije ostavio traga samo po dužini upravljanja nego i zato što je u tom periodu Subotica dobila izgled dostojan slobodnog kraljevskog grada. Za njegovog gradonačelnikovanja podignuta je Gradska kuća po projektu Jakaba Dezsőa i Marcela Komora, ali je inicijator za podizanje Gradske kuće bio prethodni gradonačelnik Lazar Mamužić. Godine 1912., kada je svečano otvorena Gradska kuća, svečano su otvoreni i objekti na Palićkom jezeru – Velika terasa, Muzički paviljon, Ženski štrand i Vodotoranj. Subotica tih godina bilježi vrhunac u arhitektonskom, ali i društvenom pogledu. Brojila je tada nešto više od 93 tisuća stanovnika. Secesijska Subotica bila je grad mladih. Samo četvrtina stanovništva bila je 1910. godine starija od 40 godina, a mladi do 20 godina činili su gotovo polovicu stanovništva.
Uloga Katoličkog divojačkog društva
Te 1911. godine dvadesetdvogodišnja Justika Skenderović Lešina i Đula Kujundžić, u nedostatku pristojnih mjesta za okupljanja bunjevačkih djevojaka koja u mađarska društva nisu htjele ići, osjećaju potrebu za organiziranjem društva za bunjevačku žensku mladež u Subotici. Ideju su iznijele Blašku Rajiću, koji ih je potaknuo da rade u tom cilju. Katoličko divojačko društvo neformalno je počelo djelovati još iste godine, a osnivačka skupština na kojoj je za prvu predsjednicu izabrana Justika Skenderović Lešina održana je 1912. Uloga Katoličkog divojačkog društva bila je da još u začecima svoga djelovanja tijekom 1911. godine pripremi i uz pomoć župnika Blaška Rajića organizira prvu Dužijancu koja se tada iz završnog obiteljskog žetvenog slavlja, od kućne svečanosti počela razvijati u javnu, opću bunjevačku proslavu svršetka žetve, te iz privatnih prenijela u javne okvire.
Zahvalna svečanost
Budući da su mnoge članice društva radile u žetvi, bile risaruše, predloženo je da zajednički proslave dužijancu. Tako je iste godine, uz zahvalnicu u crkvi svetog Roka, bila proslavljena žetvena svečanost i priređena poslijepodnevna zabava. Bila je to opća zajednička bunjevačka proslava pa se birao bandaš između momaka, a bandašica između bunjevačkih djevojaka. Pazilo se pri izboru na izgled i ugled kao i na sudjelovanje u žetvi. Prvi bandaš bio je Ive Prćić, a bandašica Marija Prćić. Obveza bandaša i bandašice bila je dati žito (klasje) za vijenac (krunu), za ukrašavanje crkve za tu prigodu, osigurati objed i poslije podne prirediti „kolo". Tako je u slavljenju dužijance prva prekretnica ta, 1911. godina kada je župnik subotičke župe sv. Roka, mons. Blaško Rajić, u suradnji s Katoličkim divojačkim društvom priredio u crkvi slavlje Dužijance, da tako svi koji slave obiteljsku dužijancu, zajedno i u crkvi zahvale Bogu za završetak žetve i kruh svagdašnji. Ta prva dužijanca u crkvi održana je 6. kolovoza 1911. godine. O prvoj crkvenoj Dužijanci časopis Neven je objavio vijest pod naslovom Dužijanca, u rubrici Visti iz mista: „Blaž Rajić, plebanoš sv. Roke priredio je 6. o.m. (kolovoza) zahvalnu svečanost prilikom dovršetka žetve. Oko trideset konjanika su dopratili iz polja krasno pleten vinac od žita u crkvu, gdi su ga dočekale enge sa plebanošom koji je posli toga sakupljenoj gomili rekao lipu pridiku. Uveče je pak bila zabava u dvoranama Pešte, kao nastavak dužijance. Zabava je bila dosta krasna i mladež je provela vrlo dobro, ali zato je ipak pomutio veselje nemio slučaj da su u bilo obučene te iščešljane igračice isključile iz kola one, koje nisu bile tako opravljene. Na ovo su se smutili svi prisutni. Mi se tome također čudimo, jer znamo, da je baš spomenuti g. plebanoš veliki neprijatelj raskošnog odila, pa ne možemo razumiti otkuda se ovo događa baš na dužijanci" (Neven, 1911., str. 60). Ljudska je priroda vazda ista, ali je po svemu sudeći u tu prvu crkvenu dužijancu i Bog umiješao prste.
Preokret u slavlju dužijance
Taj veliki preokret u slavlju dužijance, njeno smještanje u crkvene okvire, jest inkulturacija. To znači da je ono što je živjelo u narodu obogaćeno evanđeoskom porukom. Prema p. Pedru Arrupeu, generalu Isusovačke družbe „Inkulturacija znači utjelovljenje kršćanskoga života i poruke u neko konkretno kulturalno područje tako da to iskustvo ne samo da se uspijeva izraziti kulturi vlastitim sastavnicama (što bi bila tek površna prilagodba), nego postaje nadahniteljski, normativni objedinjavajući princip koji preobražava i ponovno stvara tu kulturu započinjući zapravo neko ‘novo stvaranje’. To je iskustvo mjesne Crkve koja, propitujući prošlost, stvara budućnost u sadašnjosti". A španjolski isusovac Adolfo Nicolás SJ smatra da „utjelovljenje vjere u neku kulturu doista potiče na ozbiljno istraživanje u vlastitu dubinu te na otkrivanje vlastitoga identiteta gdje je i najdublja ljudska i duhovna srž vlastitoga naroda. Upravo tu vjera otkriva tajnovito djelovanje Duha Svetoga koje se može uočiti samo u svjetlu istoga Duha te očituje razloge postojanja određene kulture i njezina posebnoga poziva u tajni svijeta".
Proces inkulturacije je stoga dvostruk. Crkva unosi evanđelje u određeni narod s njegovom kulturom te u isto vrijeme preuzima elemente kulture pojedinoga naroda ukoliko su spojive s evanđeljem. Dužijanca tako u svojoj biti nosi istovremeno i kulturno tradicijske i duhovne vrijednosti.
Izvor: Hrvatska riječ (Nela Skenderović)