U nastavku našeg putovanja kroz tradiciju vodimo vas u Donji Tavankut i Monoštor, bačka mjesta u kojima se naši sugovornici već oko jednog desetljeća uspješno bave etno turizmom i to, prije svega, zahvaljujući autentičnosti, prepoznatljivosti u ponudi i posvećenosti toj djelatnosti, što su, kako je navedeno u prvom dijelu ovog tekstu, tajne uspjeha bavljenja ovim poslom. Tako vam na listu mjesta koja možete/trebate posjetiti ovog ljeta, dodajemo jedan etno salaš i jednu etno kuću.
Etno salaš Balažević u Donjem Tavankutu
Priča o etno turizmu u Tavankutu počela je 2011. godine kada je ovo selo na sjeveru Bačke odabrano za jedno od deset najturističkijih sela Vojvodine, među 45 kandidiranih. Koncem iste godine, bivša članica tavankutskog HKPD Matija Gubec Jasna Balažević je, vidjevši što sve pojedini članovi Društva rade na polju očuvanja kulturne baštine i razvoja seoskog turizma, a nakon što je teško oboljela, odlučila svoje obiteljsko gospodarstvo darovati ovom društvu.
Predsjednik Gupca, vlasnika ovog salaša sagrađenog početkom 20. stoljeća (1909. godine), Ladislav Suknović pojašnjava kako su uspjeli osigurati samoodrživu priču, koja se pokazala kao veoma atraktivna, zanimljiva, u jednom autohtonom ambijentu:
„Mislim da smo uspjeli napraviti izuzetno dobar spoj – očuvali smo tradicionalnu arhitekturu odnosno sam enterijer, tako što smo se trudili da sve stvari koje su nekada bile na ovom salašu tu i ostanu, a s druge strane smo unijeli malu dozu komercijalizacije, smatrajući da je to jedini mogući način samoodržive priče, jer bi se salaš sam po sebi teško mogao održati. Na taj način smo kasnije, zahvaljujući brojnim donatorima i sredstvima osiguranim putem projekata, u gornjem dijelu napravili sobe, kao smještajne kapacitete, ali bez da smo poremetili tradicionalnu arhitekturu. Kako se priča razvijala, uvidjeli smo da imamo manjak prostora kada nam dođe veći broj gostiju ili turista. Zato smo dogradili, u prvoj varijanti, ljetnu terasu koja je bila zamišljena da se koristi samo u ljetnom razdoblju. Kasnije se pokazalo da nam je taj prostor potreban i u ostalim danima u godini pa smo ga zatvorili. Budući da već gotovo jedno desetljeće nemamo Dom kulture, došli smo na ideju na prostranom dijelu iza salaša napraviti ljetnu pozornicu na kojoj se sada izvode gotovo svi kulturni programi. Na Etno salašu se počela održavati i turističko-gospodarska manifestacija Tavankutski festival voća koja je donedavno održavana na različitim lokacijama“, priča Suknović.
Turista je, kaže, iz godine u godinu sve više. U početku ih je najviše bilo iz Hrvatske, a sada dolaze i iz Slovenije, Mađarske, a povremeno imaju posjete i turista koji dolaze u Suboticu pa ih bude i iz drugih zemalja, primjerice prošle godine iz Kine.
„Turisti dolaze jer osjete da mi ovu priču ne radimo, mi je živimo i oni dolaskom u Tavankut osjete tu domaćinsku atmosferu i srdačnost koju im pružamo. Dolaze nam i zbog gastronomije i trudimo se kroz pružanje kvalitetne ponude animirati dobavljače na teritoriju sela da svoje poljoprivredne proizvode imaju gdje plasirati i da kada nam dođe gost kuša sve što je domaće i što je ovdje uzgojeno. Mislim da su gosti to primijetili, da to osjete i vole. Naravno, neizostavni su tamburaši i to je ono što je autentično i što je vezano za našu ukupnu ponudu.“
Podsjetimo, Etno salaš Balažević je na natječaju Najboljih 99 u Srbiji koji je prošle godine u rujnu raspisalo Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija Republike Srbije u suradnji s Udruženjem za razvoj turizma i ekologiju, ocijenjen kao najbolji u kategoriji seoskih kućanstava – salaša. U ovoj kategoriji sudjelovalo je ukupno sedam salaša s teritorija Srbije, a tavankutski je zauzeo uvjerljivo prvo mjesto, zahvaljujući njegovoj ukupnoj ponudi i manifestacijama koje se organiziraju na njemu tijekom cijele godine.
Na pitanje zbog čega je baš tavankutski salaš zaslužio prvo mjesto, Suknović kaže da je glavni razlog taj što se salaš nalazi u autentičnom, ambijentalnom prostoru.
„Dakle to nije neka salašarska novotvorevina ili novoizgrađeni objekt nazvan salašem, nego doista predstavlja jednu autentičnu priču. S druge strane, salaš nije vezan isključivo za bavljenje gastronomijom, tj. ugostiteljskom djelatnošću, već je on prvenstveno zamišljen da bude, na neki način, centar okupljanja svega onoga što jeste kulturna baština, a s druge strane da pokušamo tu kulturnu baštinu upakirati i prezentirati je kao turistički proizvod.“
Ovo nije jedino priznanje koje je osvojio Etno salaš Balažević. Naime, 2012. godine na Sajmu turizma u Beogradu dobio je specijalno priznanje za donatorstvo u turizmu vezano za odluku Jasne Balažević koja je ovaj salaš donirala udruzi, jer je inače prava rijetkost da je objekt u vlasnišvu udruge ili skupine ljudi, već je on uglavnom u privatnom vlasništvu.
Etno kuća Mali Bodrog u Monoštoru
U Monoštoru, pretežno hrvatsko-šokačkom naselju koje pripada Općini Sombor nalazi se etno kuća Mali Bodrog. Radi se o originalnoj šokačkoj kući staroj 200 godina koja je pripadala precima Jelisavete Eržike Bešenji, koja ju je 2008. godine otvorila za turiste. U kući su ostali zemljani zidovi i podovi, krov od trske i zemlje, a sadrži četiri prostorije u kojima se čuvaju stvari stare oko 100 godina. Tu je tzv. pridnja – čista soba za goste, kuhinja, trpezarija i zadnja spavaća soba za domaćine, a danas za turiste. U velikom dvorištu nalazi se mala dvorana u etno stilu, koja može primiti oko 20 gostiju, ljetnikovac, a u izgradnji je dvorana za 50-ak osoba.
„Posjetiteljima pričam o kući, njenoj izgradnji, stvarima u njoj koje su pripadale mojim precima (slamarica, klupa okretuša, prekrivači za krevet, posteljina), šokačkoj nošnji (ima lutka odjevena u nošnju), starinskom cvijeću. Ovdje se može i ručati (monoštorska jela i pića), a ima i pet kreveta za spavanje. Postoji mogućnost organiziranja manjih svadbi, godišnjica mature i drugih slavlja za do 50 osoba, kao i kampiranja“, kaže domaćica šokačke kuće Bešenji.
U proljeće kuću posjećuju učenici u okviru ekskurzija, tijekom godine članovi raznih vojvođanskih udruženja građana, kulturno-umjetničkih društava, a dolaze i gosti iz regije, najviše iz Mađarske i Hrvatske, ali i iz Slovenije, Italije, Njemačke, Švicarske, Kanade, SAD-a.
Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)