U srijemskom mjestu Erdevik, smještenom između Srijemske Mitrovice i Šida, pored jednog od najljepših drvoreda u Vojvodini nalazi se prelijepa rimokatolička crkva svetog Mihaela koja ima vrlo zanimljivu i bogatu povijest. U crkvi je posebno naglašen „njemački duh“, jer je prije Prvog svjetskog rata Erdevik bio manja varošica koja je pretežno bila naseljena njemačkim i mađarskim stanovništvom. Zbog toga i sama crkva odiše njemačkom kulturom. Sve postaje koje se nalaze u crkvi, kao i natpisi, ispisani su na njemačkom jeziku. Poslije Drugog svjetskog rata Nijemci masovno odlaze iz Erdevika i u njemu ostaju Mađari, a potom se polako doseljavaju Hrvati iz Slavonije i okolnih mjesta tako da se poslije Drugog svjetskog rata u crkvi pretežno okuplja hrvatsko i mađarsko stanovništvo.
Za vrijeme raspada Jugoslavije, devedesetih godina, iz Erdevika odlaze Hrvati, a Mađari u međuvremenu također napuštaju to mjesto, tako da je danas nakon masovnih iseljavanja koja su trajala preko pedeset godina, što zbog ratova što zbog ekonomskih prilika, zajednica u Erdeviku vrlo mala i čini je tek oko 60 pretežno hrvatskih kućanstava. No, simbol naroda koji je prošlog stoljeća živio na tim prostorima upravo je crkva svetog Mihaela, koja svojom monumentalnošću mami posjetitelje iz raznih krajeva.
Obnovljena zahvaljujući donatorima
Tijekom ratnih devedesetih godina crkva svetog Mihaela u Erdeviku je stradala. Zahvaljujući donacijama iz Njemačke, crkvi je danas vraćen stari sjaj.
„Crkva je stradala 1993. godine, kada je zapaljena. Uslijed požara bio joj je urušen toranj i dugo vremena je tako ruinirana i stajala. Tijekom vremena oštećeni su i krov i strop. Ali 2003. godine na inicijativu Nijemaca, koji su rodom iz Erdevika, a koji su nakon Drugog svjetskog rata morali otići u Njemačku, sakupljena je donacija uz pomoć koje je crkva obnovljena. Izgrađen je novi toranj, nova fasada i jednim dijelom je urađen i enterijer crkve. Tijekom požara najviše su stradali kipovi i oltar koji je predivan, ali je zbog velike količine dima pocrnio. Mi smo ga malo uspjeli obnoviti. Nismo uspjeli više, jer je u Erdeviku zajednica toliko mala da nismo uspjeli prikupiti dovoljno financija kako bi oltar zasvijetlio u onom sjaju koji je imao u početku“, kaže župnik u Erdeviku vlč. Mario Paradžik.
Mjesto s tri tornja
Inače posebnu draž Erdeviku daju upravo tri crkve: pravoslavna, slovačka i rimokatolička, pa se Erdevičani često vole pohvaliti da je nacionalna raznolikost njihovo najveće bogatstvo. Crkva svetog Mihaela u Erdeviku je neogotička građevina izgrađena 1890. godine po projektu Hermana Bollea. Prozori su ukrašeni vitražima, oltar je rad nepoznatog majstora, izrađen po uzoru na one iz tirolskih crkava. Kao takva, crkva predstavlja spomenik kulture od velikog značaja.
„Meni je uvijek drago kad dolazim u Erdevik i vidim ta tri tornja, jer je to znak da ovo mjesto odiše kršćanstvom. Ovo mjesto je primjer da ljudi bez obzira na male različitosti mogu živjeti, raditi i stvarati skupa. I to bi trebao biti poziv ljudima, ne samo na ovim prostorima nego i općenito, da samo stvaranjem i napretkom možemo imati opstanak na ovim područjima. U drugom slučaju, malo po malo, narod će se odseliti jer nema uvjeta za život“, kaže župnik Paradžik, dodajući:
„Ovo je crkva koja govori o slavi koja je prošla, ali govori i o jednoj bogatoj povijesti, o kulturi jednoga naroda, stanovništva koje je živjelo na ovom području, skupa sa Slovacima i sa Srbima pravoslavcima. Jedan doista pravi spomenik kulture i mislim da se Erdevik može doista pohvaliti kako kulturom tako i sa svim potencijalima koje ima. Ja vjerujem da će se jednoga dana to sve pokrenuti i zaživjeti. Vjerujem da će ne samo katolička, nego i ostale crkve u Erdeviku biti popunjene vjernicima. Jer, ovo mjesto je danas palo na ispod 3.000 stanovnika, a donedavno je imalo preko 5.000 i bilo je jedna jaka varoš“, kaže vlč. Paradžik.
Malobrojni vjernici
A da je lijepo živjeti u Erdeviku, potvrdio nam je i zvonar iz Erdevika Lacika Vali, koji je 20 godina posvećen toj dužnosti i, kako s ponosom kaže, moralnoj obvezi prema svojoj crkvi. Sa sjetom se sjeća vremena kada je crkva bila puna vjernika.
„Kada sam bio dijete, više je naroda dolazilo u našu crkvu. Danas ih dolazi jako mali broj. Stariji ljudi su redoviti, dok mladi slabo dolaze. Kada je blagdan svetog Antuna, dođu ljudi iz Dalmacije, ali i ostali naši mještani koji ga štuju. Samo tada i na Božić bude puna crkva“, kaže Vali, ističući da je suživot s ljudima drugih vjeroispovijesti u Erdeviku dobar.
„Ovdje nitko nikog ne dira. Izmiješano je stanovništvo. Tu žive Slovaci, Mađari, Srbi, Hrvati... Devedesetih godina desio se požar u crkvi kada je netko iz obližnjeg kafića pucao na zvonik, uslijed čega je došlo do paljenja crkve. Na našu radost, danas je crkva, zahvaljujući dobronamjernim ljudima, ponovo obnovljena. S velikim zadovoljstvom mogu reći da nam često u obilazak crkve, osim naših vjernika, dođu i Slovaci iz Bačkog Petrovca, ali i drugi turisti, putnici namjernici. Kada dođu u Erdevik, interesiraju se da ju pogledaju zbog njene bogate povijesti. Ja sam ponosan na moju crkvu i obilazit ću je i čuvati dokle god budem mogao“, kaže nam na kraju razgovora zvonar Vali, dodajući da mu je jedino žao što će sadašnji župnik s kojim su, kako navodi, imali izuzetnu suradnju, otići uskoro iz župe.
Izvor: Hrvatska riječ (S. Darabašić)
