„Lavor nije stojo tako, bio je naslonjen na zid“; „Gledaj u Mudrace, njima se obraćaš, a ne samoj sebi“; „Ko kaže ‘stop’? Jedino redatelj. Kad on kaže da je dobro, onda je dobro“...
Ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje... Strpljenje, strpljenje... I upijanje svakog detalja, temeljne su značajke koje su pratile ovogodišnji rad filmske radionice Kad se male ruke slože, a koja je od 18. do 22. lipnja održana na Etno salašu Balažević u Tavankutu.
Iako je bila predviđena za petnaestoro polaznika, radionicu je ove godine pohađalo dvadesetoro djece (četiri više nego li prošle godine) iz Tavankuta i Subotice, koji su od ponedjeljka do petka učili teorijske i praktične osnove filma. Jedan od mentora i inicijator pokretanja radionice, zagrebački redatelj Branko Ištvančić kaže kako su djeca u procesu „medijskog opismenjavanja“ prva dva dana teorijski učila osnove filmskog jezika (scena, kadar, svjetlo, ton...), a preostala tri posvetili su praktičnoj nastavi, odnosno snimanju kratkog igranog filma Tri mudraca koji je za ovu prigodu pripremio i adaptirao subotički redatelj Zoltán Siflis, također jedan od mentora radionice.
„Većina polaznika, njih oko tri četvrtine, i prošle su godine bili polaznici radionice tako da su se ove dobrim dijelom podsjetili onoga što su već naučili. Ono što bih posebno istaknuo svakako je činjenica da su pokazali veliku zainteresiranost prema filmu, što se najbolje vidi po njihovom pristupu i odnosu prema radu u radionici, a što je rezultiralo i uspješnim završetkom kratkog igranog filma“, kaže Ištvančić za Hrvatsku riječ.
Kao što su djeca sama odabrala jednu od tri ponuđene im priče za snimanje filma, tako su se i opredijelila tko će što raditi.
Dario Vojnić Hajduk iz Mirgeša, koji će od jeseni krenuti u osmi razred Osnovne škole Matija Gubec, i ove je, kao i prošle, godine bio snimatelj. Kaže kako je veoma zadovoljan onime što je do sada naučio, a rezultati takvoga rada uočljivi su i izvan trajanja radionice:
„Snimam sva značajnija događanja u Tavankutu, poput školskih priredbi, Dužijance, ali i za svoju dušu. Koristim svoju kameru, a potrebnu opremu za montiranje dobijem u školi. Ipak, najznačajnije mi je to što sam upravo na radionici naučio osnove kako koristiti kameru, kao i to koja je razlika u snimanju dokumentarnog u odnosu na igrani film.“
Ulogu Kćeri u priči o tri mudraca tumačila je Barbara Piuković, koja će od rujna krenuti u šesti razred Osnovne škole Matko Vuković u Subotici. Iako se na prvi pogled uočava njezina samouvjerenost i tečna gluma pred kamerom, kaže kako snimanje nije nimalo lak posao:
„Iako sam i ranije išla na dramsku sekciju i igrala u školskim predstavama, tek sam sad vidjela koliko je tu posla, jer se samo jedna scena radi po dva-tri sata. Ipak, i pored toga nije mi dosadno, jer je atmosfera u radionici zaista dobra.“
I Dejan Nimčević iz Tavankuta od jeseni će u šesti. Na radionici je prvi puta i ima iste dojmove kao i prethodnici mu:
„Super je. Snimamo film i usput se i zabavljamo, a u podne idemo i na ručak. Tu sam vidio kako se snima ton u filmu; dosta je da se čuje zvuk traktora ili pijetla ili da netko govori tijekom snimanja, pa da se to mora ponoviti. Samo je malo teško držati mikrofon iznad kamere da se ne vidi.“
I tako... Osim značajki navedenih na početku teksta, svakako je bitno istaknuti još poneku. Primjerice, sve troje sugovornika ističu kako sada posve drugim očima gledaju (na) film, ne samo stoga što su se uvjerili kako tijekom snimanja treba voditi računa o svakom detalju (od glume do toga radi li rekviziter svoj posao) nego i stoga što lakše uočavaju kadar, svjetlo ili ton, posebno ukoliko se pojavi greška. To bi zacijelo potvrdili i ostali polaznici radionice, baš kao što se i na prvi pogled dalo uočiti s koliko ljubavi, toliko karakteristične dječje bezbrižnosti, opuštenosti i posvećenosti sudjeluju u radu radionice. Ono o čemu ova djeca ne razmišljaju svakako je nedostatak institucije poput nekadašnje Narodne tehnike ili bar foto-kino sekcija u školama, gdje bi bar jednom tjedno mogla (na)učiti ono što čekaju godinu dana i što ovisi od entuzijazma njihovih mentora: Irene Škorić, te već spomenutih Branka Ištvančića i Zoltána Siflisa. Ali, to je svakako tema za razmišljanje odraslih, a ne djece.
Na kraju recimo da su filmsku radionicu i ove godine organizirali Udruga za audiovizualno stvaralaštvo Artizana iz Zagreba i Udruga Inovativna mreža iz Subotice uz potporu Središnjeg ureda za Hrvate izvan Hrvatske i Društva hrvatskih filmskih redatelja, u suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem, Hrvatskim kulturno-prosvjetnim društvom Matija Gubec i istoimenom osnovnom školom iz Tavankuta.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. R.)
