Večer uoči blagdana sv. Ivana Krstitelja, 23. lipnja, priskakala se Ivanjska vatra u Đurđinu i Tavankutu. Na oživljavanju ovog skoro zaboravljenog običaja bunjevačkih Hrvata godinama unazad radi Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, te Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta.
I mladi i stari
U Đurđinu je Priskakanje vatre održano u dvorištu župe sv. Josipa Radnika. Direktor UBH Dužijanca Marinko Piuković kaže da je ovo osma godina kako je ovaj događaj uvršten u program Dužijance i objašnjava da im je kao organizatorima želja bila uvrstiti svu kulturnu baštinu bunjevačkih Hrvata u program manifestacije, kako bi se sačuvala od zaborava i prenijela na mlađe naraštaje. Da u tome uspijevaju svjedočili su brojni mladi iz Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo, koji su došli iz Subotice i Žednika te mladi iz Đurđina odjeveni u bunjevačke nošnje koji su i ove godine „priskakali“ vatru baš kao njihovi roditelji nekada na salašima.
Osim mladih, vatru su „priskakali“ i malo stariji, a bilo je i onih koji više to ne mogu raditi, ali dođu kako bi se prisjetili onoga što su radili u mladosti. Među njima je i Antun Juhas iz Mirgeša. Juhas se
sjeća kako se u njihovom kraju gotovo ispred svakoga salaša tri večeri uoči Petrova „priskakala“ vatra. Kaže i kako se uvijek rado odazove na događaje poput ovoga jer voli gledati kako ih djeca uče i oživljavaju.
Organizator Priskakanja vatre u Tavankutu, koje je održano ispred Etno salaša Balažević, je HKPD Matija Gubec, a osim Tavankućana, ovaj atraktivan događaj privukao je i goste iz okolnih mjesta kao i iz Preloga (Hrvatska).
Adet
Vatru su prema adetu (običaju) trebali preskočiti barem tri puta kako bi bili ljepši i zdraviji. Ovo tumačenje, kao i ostala u vezi s ovim običajem, od potpunog zaborava na temelju vlastitih iskustava sačuvao je Alojzije Stantić. Kako je Stantić zabilježio, sve do pred Drugi svjetski rat poštivao se 24. lipnja, Ivanje ili Sveti Ivan Cvitnjak (Svitnjak), odnosno blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja kada su bunjevački Hrvati tri dana zaredom navečer palili i preskakali vatru. Kasnije su gar (pepeo) od ivanjske vatre rasuli po njivi da ju zaštite od vremenskih nepogoda.
Ovom prigodom su djevojke pravile i vijence za glavu od ivanjskog cvijeća. Kako je Stantić zapisao, vijenac od sv. Ivana Cvitnjaka djevojke su bacale na krov kuće ili salaša, objesile ga na zid kod ulaznih vrata ili na zabat kuće gdje je visio do drugog Cvitnjaka, da sačuva kuću od groma ili vatre. One su bacale vijenac i na dud, za što se vežu razna gatanja oko udaje djevojaka.
Izvor: Hrvatska riječ (I. D. / J. D. B.)
