Krajem lipnja ove godine objavili smo tekst o svečanom otvorenju obnovljenog Franjevačkog samostana u Baču i muzejske zbirke. Projekt je to čija je realizacija trajala nekoliko godina. Obnova samostana provedena je kroz donaciju EU i iz sredstava Ministarstva kulture Srbije, a zajednička vrijednost iznosi više od milijun eura. Završetak radova obilježen je uz nazočnost visokih uzvanika, od onih iz Europske komisije, Republike, Pokrajine, do lokalne razine, pa i samog provincijala franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilije Vrdoljaka.

Nazočio je ovom službenom završetku obnove i pater Franjevačkog samostana u Baču fra Josip Špehar. Godinama vjerni i jedini čuvar Franjevačkog samostana. Vratio se u samostan i nakon fizičkog napada veljače 2016. godine. Od njega se tog dana nije mogla čuti niti riječ. Izbjegavao je i novinare i bilo kakvo očitovanje o obnovi „njegove kuće“. Tog dana u Baču nije bilo ni zvaničnika hrvatske zajednice, jer nisu bili ni pozvani.

Od tada su prošla četiri mjeseca, a mi smo sada odlučili obići Franjevački samostan u Baču.

Pater u ulozi kustosa i vodiča

Što to može vidjeti i čuti običan turist? Htjeli smo to provjeriti u Turističkoj organizaciji općine Bač, ali smo odatle upućeni na samostan i fra Špehara, koji je domaćin i vodič posjetiteljima samostana. Posjet je dogovoren jednim telefonskim pozivom, a na isti način posjete mogu dogovoriti svi koji žele pogledati samostan i muzejsku postavku. A razlog posjeta je da čujemo što četiri mjeseca nakon otvorenja obnovljenog samostana i otvorenja muzejske postavke o svemu tome misli fra Špehar. Na sreću, ovoga puta mnogo razgovorljiviji. Dočekuje nas na samom ulasku u samostan: 
„Htjeli su namjestiti svojeg kustosa, ali to ne može tako. Prema našim statutima i pravilima to nije moguće. Očekivalo se od mene da govorim na otvorenju, očekivalo se tada da se od mene čuju pohvale, ali ja imam toliko kritika, tako da na toj svečanosti nisam htio ni govoriti.“
A ono što se prvo vidi kada se zakorači u samostan je predvorje na ulasku u kome je postavljena arheološka izložba. Pater nam pozornost skreće na osvjetljenje duž stropa, postavljeno ne metalnim nosačima, koje po njegovom sudu odudaraju od samostanskog ambijenta koji je na ovakav način izgubio dio svoje autentičnosti. Nije zadovoljan ni kako je rekonstruiran pod, jer su stare kamene pločice naslagane i fugovane tako da se vezivna masa sada nogama raznosi po crkvi i samostanu. „Staru zgradu prilagođavati novom muzeju. Umjesto da je bilo obratno, da se muzej prilagodio i uklopio u samu zgradu. Postavljen je suvremeni sustav grijanja i hlađenja i sada dobivam tri računa za struju i dva za vodu. Iako za sada Općina pokriva najveći račun za struju. Griju se dijelovi samostana gdje je postavka, ali ne i crkva u koju dolazi narod i prostorije na katu, gdje ja živim“, kaže fra Špehar, koji je u samostanu četiri desetljeća. 
I dok prolazimo holom kroz arheološki dio postavke priču nastavljamo o posjetiteljima. Kaže naš domaćin da su grupne posjete rijetke, a i kada dolaze grupe to su vjernici – Hrvati i Mađari. Školskih ekskurzija skoro da nije ni bilo. Nastavljamo razgovor u prostranom samostanskom dvorištu gdje naš domaćin i vodič iznosi niz primjedbi na građevinske radove, kojima nije zadovoljan.

Negiranje hrvatstva

Jedno od bogatstava samostana je slika Radosne Gospe, koju Hrvati u Baču posebno štuju, jer je ta slika u Bač stigla tijekom njihovog dolaska na prostore Bača iz okolice Tuzle kada su zajedno došli s gradovrškim franjevcima. Pokazuje pater Radosnu Gospu i lijevo od nje fresku iz XIII. stoljeća i podsjeća da su prije osam godina, kada je freska otkrivena prilikom radova bez prethodne provjere u javnost iznijete tvrdnje da je freska bizantskog i istočnog podrijetla, ali je stručna analiza rađena na Mađarskoj likovnoj akademiji utvrdila da je freska zapadnjačka. To će pater i kazati svakom posjetitelju kome pozornost privuče zidna freska u kutu prizemnog hola, prema ulazu u crkvu. Interesiraju nas u nastavku ovog obilaska i muzejske postavke. Smještene su u nekoliko tematskih prostorija. Rezignirano fra Špehar pokazuje staklene vitrine u kojima su izloženi eksponati, nazivajući ih tetarijima. 
„Što znače ovi savijeni predmeti? Ispadnu obične krpe, što se tu može vidjeti? Kakvi su to uvjeti kada se na drvenom dijelu kalupa za sječenje hostije pojavila trulež. Vidite? Nisu izložena najstarija svećenička odijela koja imamo, već ona iz XVIII. stoljeća, ali bez reastauracije. Kandilo je izloženo položeno, a treba da visi“, iznosi dio svojih primjedbi fra Špehar u odjelu u kome je sakralna postavka. Natpisi na srpskom, čak i tamo gdje u srpskom jeziku nema odgovarajućih riječi za pojedine izložene litrurgijske predmete. Sljedeći dio je tekstilno pokućstvo. Iščitavamo na samom ulazu u taj prostor tekst o tekstilnoj radinosti. I ovdje na srpskom jeziku, sa srpskim nazivima i latiničnom pismu (uz natpise na engleskom). Ni ovdje, ali ni na bilo kom drugom mjestu nema niti jednog natpisa na hrvatskom jeziku niti se na bilo koji način spominje hrvatska odrednica u bilo kom dijelu postavke. Čak je izbjegnuto da se kao odrednica rođenja fra Špehara napiše Hrvatska već da je za mjesto Križ (oko 40 kilometara od Zagreba), gdje je pater rođen navedeno Slavonija. Uporno se koristi subetnička odrednica Šokac, što u svjetlu potpore dekroatizaciji Bunjevaca izaziva bojazan da se i na ovakav način pokušava negirati prisustvo Hrvata na ovim prostorima. 
„Franjevački samostan i crkvu Uznesenja Marijina Hrvati u Srbiji smatraju jednim od najvažnijih objekata vlastitog sakralnog materijalnog kulturnog naslijeđa tako da je očitovanje našeg interesa za njihovu sudbinu posve očekivano. U tom smislu, od početka rada Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata nastojali smo pratiti što se sve događa na planu zaštite i rekonstrukcije samostana, no na žalost uvijek kao isključena strana, u smislu da legitimni predstavnici hrvatske zajednice nisu bili ni na koji način uključeni ni u procese upravljanja obnove niti u sam proces obnove, premda smo to u nekoliko navrata izričito zahtijevali. Pri tomu smo se pozivali na pozitivna iskustva u identičnim situacijama Srba u Hrvatskoj te na preporuku broj 16. Međuvladinog mješovitog odbora za zaštitu nacionalnih manjina između Hrvatske i Srbije, u kojoj eksplicite stoji da se aktivnosti zaštite materijalnog kulturnog naslijeđa „provode u suradnji s legitimnim predstavnicima nacionalnih manjina“. Međutim, u tim našim nastojanjima nismo uspjeli“, kaže ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov. 

Izvor: Hrvatska riječ ( Z. V. )