O Hrvatima iz Banata ne pišemo često u Hrvatskoj riječi. Zamjerka je to na naš račun i nastojat ćemo to popraviti. Za početak pričom o Hrvatima u Opovu. Tamo smo otišli na poziv Gorana Kaurića, predsjednika Udruge banatskih Hrvata koji nas je pozvao na otvorenje renoviranih prostorija župnog dvora crkve sv. Elizabete u Opovu. Po službenom popisu, Hrvata je u tom mjestu 156 i najbrojnija su manjinska zajednica, ali iz razgovora s ljudima doznajemo da ih je i više od te brojke, jer, kako kažu, između 100 i 120 je kuća koje svećenik posvećuje na početku godine.

Zajednicu čini zajedništvo

Crkva sv. Elizabete izgrađena je 1776. godine i posvećena je Elizabeti Ugarskoj. Uz crkvu je župni dvor koji je jedan od najstarijih objekata u Opovu i pod zaštitom je kao spomenik kulture. Dio tog objekta obnovljen je uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Općine Opovo. Završetak radova bio je povod da se okupe vjernici i gosti i tako obilježe za njih značajan projekt, jer su adaptacijom ovih prostorija dobili prostor za okupljanje i susrete. Domaćin je bio Željko Horvat, aktivni član lokalne zajednice. 
„Drago mi je vidjeti da i ovdje u južnom Banatu Hrvati počinju aktivno djelovati, da se vidi da Hrvati žive i izvan Subotice, na čitavom teritoriju Vojvodine, pa i šire. Imat ćete podršku da ovo što ste započeli i završite", kazao je opunomoćeni ministar Veleposlanstva Hrvatske u Beogradu Stjepan Glas.
„Željko Horvat je zajednicu katolika Hrvata u Opovu organizirao tako da su uspjeli prostorije koje su vlasništvo župe privesti uporabi. Uz to, čestitka i Udruzi banatskih Hrvata i Goranu Kauriću koji je uspio sve veće hrvatske lokalne zajednice, raspršene po cijelom Banatu, okupiti i u svakoj od njih inicirati određenu vrstu aktivnosti. Bez okupljanja, prostora, koji ste vi sada dobili, nema ni zajednice. Hvala i lokalnoj samoupravi koja je učinila ključni iskorak kada je riječ o integraciji hrvatskog življa u ovu lokalnu zajednicu. Hrvati u Vojvodini i Srbiji mogu puno toga ako se organiziramo, jasno iskažemo što hoćemo, ako budemo poduprti od naših institucija, lokalnih samouprava Vlade APV, Srbije i Hrvatske", kazao je predsjednik DSHV-a Tomislav Žigmanov i dodao da je za dvije godine osposobljeno i uređeno više prostora nego što je to urađeno za prijašnjih 15 godina. Predsjednik IO HNV-a Lazar Cvijin obećao je potporu za izradu elaborata kompletnog uređenja župnog dvora crkve u Opovu, uz zahvalu Hrvatima iz tog dijela Banata koji su sudjelovali u akciji prikupljanja pomoći području Hrvatske koje je stradalo u potresu.
Raštrkanu banatsku zajednicu Hrvata potaknula je na aktivnost Udruga banatskih Hrvata. 
„Počeli smo prije nekoliko godina želeći pokazati da je hrvatska zajednica u ovom dijelu Vojvodine autohtona zajednica, koja je dala mnogo velikana koji su se utkali u povijest ove zemlje. Za hrvatsku zajednicu i uopće za povijest ovih prostora bio bi veliki gubitak kada bi to sve otišlo u zaborav. Danas smo načinili prvi korak u adaptaciji župnog dvora. Veliki problem Hrvata u Banatu je prostor. Sada ovdje imamo prostor i možemo djelovati. Zajednicu čini zajedništvo. Moramo se upoznavati i mi stariji moramo stvarati ambijent da mlađi ljudi ovdje prvo ostanu, da nalaze sebe unutar zajednice i da se ponose time što su Hrvati, da ne taje svoje ime. Moramo s ponosom reći, a popis nam je blizu, da se svi Hrvati trebaju očitovati kao Hrvati. Samo tako sačuvat ćemo svoje ime i dobiti zasluženi položaj u društvu u kome živimo", kazao je Goran Kaurić.
Barba iz Makarske u Banatu

Naš prvi dolazak u Opovo bio je i prilika za susrete i razgovor s ljudima. Onim običnim svijetom koji u Opovu živi stoljećima, ali na naše čuđenje i s onima koji su u Opovo došli, recimo iz Dalmacije.
Blaženka Horvat već na prvi pogled djelovala je presretno zbog uređenja dijela župnog dvora. Kaže, sama je pozivala vjernike da se okupe na ovoj svečanosti, kad već nemaju redovite mise svakog tjedna. „Na misi bude nas oko 40. Svećenik nam dolazi dva puta mjesečno iz Pančeva, a kada smo imali našeg župnika mise su bile svake nedjelje, za svaki svetac. Sada je svećenik samo naš gost i mi želimo našeg župnika koji bi bio ovdje u mjestu, kome bismo uvijek mogli kucnuti na vrata da nešto pitamo, ispovjedimo se. Zornice, križni put, svibanjske pobožnosti mi sada održavamo sami, a drugačije je kada je tu pastir koji nas vodi", iznosi najveći problem Hrvata i općenito katoličkih vjernika u Opovu Blaženka Horvat kojoj je želja da Hrvate okupi na isti način na koji su to uradili u Surčinu. 
A upravo je Katica Naglić iz Surčina, koja je u Opovo dovela studente Filozofskog fakulteta iz Zagreba na terensko istraživanje, potaknula opovske Hrvate da se organiziraju, okupe, stvore uvjete za rad.
„Ljudi se ovdje uglavnom bave poljoprivredom. Oko 50 posto čisti su poljoprivrednici, dok je ostalima poljoprivreda dopuna uz mirovinu ili plaću. Uz ratarstvo bavimo se i povrtlarstvom i prodajom na tržnici, a jedno od tržišta je Beograd", kaže Zlatomir Kirhner, čija se obitelj bavi uzgojem povrća.
„Opovo je mala općina i ovdje nitko nema problema zbog svoje nacionalnosti", priča Pavle Humbal, čija obitelj po ocu vodi podrijetlo iz Češke, a majčina iz Novog Slankamena. 
Njegov zet Zoran Matijašević, rođeni je Dalmatinac, uz to još pomorac, ali je ono Jadransko more zamijenio banatskom ravnicom. 
„Supruga mi je iz Opova, a upoznao sam je u Makarskoj. Živjeli smo ovdje, pa u Makarskoj, i sada smo opet u Opovu. Kupili smo ovdje i kuću i tu nam je sada dom", kaže Matijašević i otkriva da je dio svog zavičaja donio u Opovo – sliku crkve u Bastu, njegovom rodnom  mjestu.
Veronika Jeminović vodi podrijetlo s Plitvičkih jezera. U Beograd su se doselili njezini roditelji zbog posla. Tu je rođena Biserka i njenih četvero braće i sestara. Ratnih 90-ih roditelji su morali napustiti Beograd i odseliti se u Zagreb. Biserka je već tada bila udana u Opovu i tu je i ostala. 
„Kada sam otišla u mirovinu, priključila sam se zajednici vjernika u Opovu. Divni su to ljudi, brinemo jedni od drugima, znamo kada je tko otputovao, zašto nije došao na misu. Od ovih starijih žena mnogo toga sam naučila, ili bolje reći podsjetila se onoga što me o vjeri učio otac", kaže Veronika.
Ovo je samo dio zanimljivih ljudskih priča koje smo zabilježili u Opovu. Onih neispričanih priča, ljudskih sudbina, inicijativa, gospodarskih pothvata ostalo je još kao i poziva da ponovo budemo gosti ovim dragim ljudima. Obećali smo ponovo doći, a obećavamo i da ćemo obećanje ispuniti.
A od ovog broja u Opovu će se redovito čitati Hrvatska riječ. Za početak 40 primjeraka. 

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)