U sklopu obilježavanja 300. obljetnice franjevačke rezidencije sv. Mihovila u Subotici predavanje na temu Franjevci i Subotica od predturskih vremena do 1717. godine održao je u petak, 2. lipnja 2017., u Gradskoj knjižnici predsjednik Hrvatskog dokumentacijsko-istraživačkog centra mr. Bela Tonković.
Ovim predavanjem, kojim je ujedno najavljen i znanstveni skup u listopadu u organizaciji Hrvatskog dokumentacijsko-istraživačkog centra, predstavljeni su odnosi Subotičana i franjevaca daleko u prošlost, kako je rekao Tonković, „koliko god je to moguće“.
Dušobrižnici – franjevci segedinskog samostana
Da su franjevci kao dušobrižnici u Subotici i okolici djelovali još u predtursko doba iz franjevačkog samostana u Segedinu, govorio je Tonković naglašavajući da se kao najstarija veza između franjevaca i Subotice tijekom istraživanja pokazao otac Valentin Subotički.
„Otac Valentin je rođen sigurno prije 1526., tj. prije Mohačke bitke te je on, u neku ruku, i svjedok svih događaja: velikog pohoda Sulejmana I. i cijele pljačke što je tad bilo i potpuno devastiranje područja“, rekao je Tonković i dodao da je i kasnije bio tijesan odnos franjevaca s narodom. „Za ovo naše područje, početkom XVI. stoljeća dušobrižnički su djelovali segedinski franjevci. Vremenom se demografska slika pučanstva mijenjala, te je početkom 30-tih godina XVII. stoljeća ovdje već toliko bilo Dalmatina – Hrvata da se moralo uvesti posebno dušobrižništvo za njih, jer se dotadašnji dušobrižnici zbog jezične razlike nisu mogli brinuti o svima u svom dušobrižničkom radu. Tako je 1637. godine provincijalni kapitul imenovao prvog propovjednika – dušobrižnika za Dalmatine u Segedinu i okolici. Bio je to o. Franjo Banjalučanin. U skoro neprekinutom nizu do 1717. bilo je 44 propovjednika i ispovjednika za Dalmatine u segedinskom samostanu. Bili su to prvi službeni dušobrižnici za Dalmatine na ovome području“, rekao je Tonković.
On je kazao i da su franjevci bili u narodu vrlo ugledni i voljeni, te da su bili štićeni i pred Turcima i da nema zabilježenog nasilja na terenu nad njima u ovom razdoblju. Objasnio je i zašto su franjevci na gotovo čitavom okupiranom teritoriju pod turskom vlašću bili skoro jedini dušobrižnici:
„Treba razumjeti da turska vlast nije trpjela nikoga tko je priznavao neku vlast izvan turskog carstva. Apsolutna teokratska suverenost je vladala u Turskoj. Turska vlast je apsolutna vlast i u građanskim i u vjerskim i u svim drugim predmetima. I upravo zato biskupi nisu mogli ostati ovdje, jer kao dijecezanski kler su oni bili izravno podređeni Papi. To ne znači da franjevci nisu priznavali Papu, ali oni su imali određenu samoupravu – imali su provincije i unutar provincija svoje kapitule – skupštine gdje su birali svoje poglavare i s tim su Turci bili zadovoljni. A biskupi su stalno bili u vezi s Rimom, pa ih se zato nije trpjelo. S obzirom na to da su Turci trpjeli samo franjevce, Sveta je stolica za ova područja imenovala biskupe samo iz redova franjevaca. Ova područja su redovito posjećivali i apostolski vizitatori – biskupi, koji su dijelili sakramente krizme i redili svećenike. Ostale sakramente dijelili su franjevci. Rezidencijalni biskupi nisu mogli biti prisutni u svojim sjedištima pa su imenovali svoje generalne vikare. Za čanadsku biskupiju generalni vikar je bio dugo gvardijan franjevačkog samostana u Segedinu. Od vizitatora je najpoznatiji o. Marin Ibrišimović, franjevac, beogradski biskup i apostolski vizitator ugarskih biskupija pod turskom vlašću. On je i krizmao u Martonošu, Bajmaku, Miljkutu...“
Kako kaže Tonković, osim franjevaca bio je i po koji svećenik. Poznat je Šimun Matković, koji je djelovao u Podunavlju i na području istočne Slavonije, te isusovci u Temišvaru, Pečuhu i Beogradu.
Prvi intelektualci
„Franjevci su na ovim područjima bili jedini intelektualci. Uz njih su djelovali i njihovi malobrojni pastoralni asistenti – laici, tzv. licencijati, koji su imali nešto teološke izobrazbe i koji su živjeli u većim mjestima, držali vjeronauk i širili Riječ Božju“, rekao je Tonković uz komentar da nije bilo jednostavno tada biti kršćanin, naročito ne eksponirani kršćanin te da je nasilje, koje danas doživljava Europa od ekstremnog islama tada bila redovita pojava.
Govorio je i da su kršćani za vrijeme Turaka morali biti na određeni način odjeveni:
„Svi su morali nositi sivo-crna odijela i po tim jednostavnim odijelima su bili vrlo prepoznatljivi.“
Baveći se znanstvenim proučavanjem odnosa franjevaca i Subotice, Tonković je zaključio da taj odnos nije bio toliko glasan koliko je bio egzistencijalan te da su naši preci znali da u franjevcima uvijek mogu tražiti utočište i pomoć.
„Ogromni trud su franjevci uložili u naše pretke i u nas. Posebno se sjećamo onih koji su radili za nas kada nam je bilo najteže: o. Aleksandra Španika, o. Josipa Kovača, o. Bartola Benjovića i o. Jeronima Guganovića. Danas tim franjevcima ni groba ne znamo, ali ih se sa zahvalnošću sjećamo – mi, potomci onih za koje su se žrtvovali. Oni nisu zaboravljeni“, završio je Tonković.
Hrvatski dokumentacijsko-istraživački centar
Iako Tonković kaže da je znanstveno posvećen povijesnom istraživanju gotovo cijeli život, posljednjih nekoliko godina djeluje i izučava je unutar Hrvatskog dokumentacijsko-istraživačkog centra kojemu je cilj, kako kaže, istraživanje povijesti hrvatskog naroda na području koje se danas zove Autonomna Pokrajina Vojvodina i okolici te dokumentiranje sadašnjeg načina života kao nešto na što će se kao autentičan izvor buduće generacije moći pozvati.
„Ovo je naša obiteljska zaklada i u nju se može uključiti tko god želi i tko je spreman raditi za naše ciljeve i sukladno našim ciljevima. Mi smo neprofitna organizacija za entuzijaste“, rekao je Tonković.
Zaklada je osnovana 2008. godine, a do sada su njezini članovi držali predavanja u Austriji, Mađarskoj i Hrvatskoj.
„To su predavanja iz razdoblja XVI., XVII. i XVIII. stoljeća na teme koje su se mogle obraditi na temelju izvornih autentičnih dokumenata“, rekao je Tonković.
Iako Zaklada ima nekoliko znanstvenih radova, Tonković kao nešto najvrjednije što posjeduju izdvaja fond autentične izvorne arhivske građe. Samo za ovaj rad Tonković je istraživao u arhivima Beča, Segedina, Zagreba i Subotice te je tom prigodom u rukama držao razne vrijedne dokumente, između ostaloga, i Radni dnevnik Eugena Savojskoga. Tonković upozorava i da je jako malo istraženo o hrvatskoj zajednici na ovim područjima te da je uopće malo entuzijazma za autentična istraživanja.
O svojim planovima za neka buduća istraživanja Tonković nije htio govoriti jer još nije završio ono što je započeo, a u svezi istraživanja odnosa franjevaca i Subotice kaže:
„Sada je primarni cilj završiti znanstveni skup u listopadu i izdati zbirku radova. Do nove godine želimo izdati i našu najstariju Maticu krštenih iz 1717. godine koja se čuva u župi sv. Terezije Avilske, a vodili su je franjevci. Ako se to ostvari, bit će to veliki uspjeh.“
Kako organizator skupa Tonković navodi, tom prigodom, osim Matice krštenih, govorit će se i o gradnji crkve i samostana, umjetnosti i knjižnici u samostanu, o humanitarnoj djelatnosti franjevaca te o počecima školstva i glazbenog života u samostanu, odnosno gradu.
Generalni pokrovitelji obljetnice su Ministarstvo kulture Srbije, Središnji ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstvo Hrvatske u Srbiji te Grad Subotica.
Duhovni i kulturni centar
Odlukom provincijalnog kapitula od 4. srpnja 1717. franjevci osnivaju svoju rezidenciju u Subotici, tj. za stalno se naseljavaju. To je vrijeme smirivanja situacije poslije velikih ratova protiv Turskoga carstva i tzv. Rákoczijeve bune i vrijeme sveopće obnove. Da su franjevci u Subotici bili promotori i središte te obnove govorio je gvardijan samostana fra Zdenko Gruber:
„Franjevački samostan je važan duhovni i kulturni centar grada Subotice i okolice. U njemu je bila prva škola u gradu, prva gimnazija, održana je prva kazališna predstava, a to je i najstarija crkva u gradu. Tu su korijeni našega grada.“
Izvor: Hrvatska riječ (J. Dulić Bako)