Nedavno je u nakladi NIU Hrvatska riječ iz tiska izašla knjiga Dnevnik jedne cure i jednog dečka autorice Vesne Huska. Knjiga posvećena tinejdžerima jedinstvena je i posebna, jer je u pitanju prvo djelo ovdašnjih pisaca koji pišu na hrvatskom jeziku namijenjeno ovoj dobnoj skupini. To je bio i povod da razgovaramo s njenim tvorcem, inače vjeroučiteljicom (dipl. odgojiteljica i teolog-kateheta), koja dugi niz godina piše i uređuje Obiteljske stranice u katoličkom mjesečniku Zvonik i kalendaru Subotička Danica, te piše za dječji podlistak Hrvatske riječi – Hrcko. Ne manje važno (rekli bismo najvažnije) jeste da je majka osmero djece, pa ako je netko kompetentan pisati o mladima i za njih, svakako je autorica ove knjige.
Odakle ideja i želja da pišete za cure i dečke?
Ideja o pisanju o teen svijetu je prirodna posljedica mog druženja s ovim prekrasnim bićima koja, neka bojažljivo, neka oduševljeno, pružaju prve korake u mladost. Na školskim satovima, a kako su nam djeca rasla, i u našem domu, upoznavala sam svijet i život današnjih teenagera, u mnogome tako različit od naših, ali u onom ključnom – sasvim isti. Svi smo bili jednom u tom čudesnom dobu kad roditeljski i školski odgoj gotovo u potpunosti zamjenjuje odgoj „društva“ i medija, a kojem je samoodgoj (za kojim toliko žude!) tek daleki nedostižan cilj. Tu negdje ovi „teensi“ trebaju prijateljsko oko, uho, ruku, dobro odmjerenu riječ, a možda i neki „teen dnevnik“ – čisto da vide da nisu sami, jedini i da sve prođe i ima svoj kraj (osim hrenovke, koja ima dva kraja), ali i uvijek novi, prekrasan početak.
Knjiga sadrži dnevničke zapise jedne Kristine i jednog Tina, pretpostavljam izmišljene likove?
Prvo sam pisala Dnevnik Teene teenagerice (jedna sasvim osobita Valentina, čiji zapisi možda također budu objavljeni), a nju su „zamijenili“ Kristina i Tin. Usporedni dnevnik nastao je slučajno, jer se od mnogih (naravno izmišljenih!) likova nisam mogla odlučiti za jednog, pa sam oboje „pustila da pišu“: Kristina i Tin, od susjeda i drugara iz odjela koji gotovo niti ne komuniciraju, postaju pravi prijatelji, a možda i nešto više. Učinilo mi se zgodnim „pod povećalo“ staviti uvijek složene muško-ženske odnose u ovoj dobi, koji danas vrijeme boje svojim nijansama. Ovaj dnevnik ima i nastavak, koji u Hrcku upravo završava, jer Tin i Kristina odlaze u srednju školu.
Kakve su bile reakcije čitatelja Hrcka na ove zapise?
Sve ove dnevnike Hrcko je objavljivao bez potpisa autora, pa je zbilja bilo divno od učenika ili drugara naše djece čuti komentare, naravno ne znajući čije zapise komentiraju. Koliko sam čula (dugo ni naši sinovi nisu znali da ja pišem taj Teen kutak), dojmovi su bili vrlo pozitivni, dirnuli me i jako potaknuli na dalje pisanje.
Može li se reći da je ovo štivo i poučno?
Onome tko želi učiti, sve je poučno, a mislim da najviše pruža i potiče svakoga na međusobno upoznavanje.
Osim za već spomenutu rubriku, svojedobno ste, tijekom dužeg razdoblja, u Hrcku pisali za rubriku Iz narodne škrinje, a unatrag duže vrijeme, kroz kratke, zanimljive i duhovite priče upoznajete djecu s bunjevačkim riječima, koje se, nažalost, sve manje koriste. Jeste li planirali napisati knjigu i na tu temu?
Mene zanima puno toga i premda pišem već jako dugo, nisam još stigla sve niti dotaknuti, a zbirka priča Šling srca mog čeka svoj trenutak da je pažljivo izvadimo iz donje ladice dolafa, ispod bili čaršapa i prinesemo ruci, očima i srcu...
Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)
