Umjetnost u tehnici slame koja se početkom '60-ih godina prošloga stoljeća počela razvijati zahvaljujući nekolicini kreativnih žena spretnih ruku i preciznih prstiju i danas je, nakon šest desetljeća, nešto po čemu je sjever Bačke poznat i prepoznat ne samo u zemljama u okruženju, već i u Europi, pa i na drugim kontinentima. Slikanje vlatima žita koje su započele Ana Milodanović, Marija Ivković Ivandekić, Kata Rogić, Marga Stipić, Anica Balažević..., sve članice HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta, nastavile su nove generacije slamarki prakticirajući, njegujući i promovirajući ovu umjetnost veoma uspješno i to velikim dijelom zahvaljujući i dugogodišnjoj voditeljici slamarskog odjela ovog društva Jozefini Skenderović. Nedavno je tu ulogu prepustila mlađim generacijama, no i dalje je prisutna i aktivna, a ono po čemu je prepoznatljiva i na čemu radi s ogromnom ljubavlju jesu krune od slame. Ove ih je godine napravila tri – za tavankutsku Dužijancu, za onu u Novom Sadu, dok će treća biti prinesena na oltar i blagoslovljena, na svetoj misi u katedrali-bazilici sv. Terezije Avilske u povodu središnje proslave najveće žetvene svečanosti bunjevačkih Hrvata u Subotici.
Jozefina Skenderović rođena je 1952. godine u Donjem Tavankutu, gdje je i završila osnovnu školu. Kemijsko-tehnološki školski centar Lazar Nešić, smjer – kemijski tehničar pohađala je u Subotici, gdje je potom završila i Višu pedagošku školu, u grupi fizika/kemija. Godine 1979. počela je raditi u OŠ Matija Gubec u Tavankutu, gdje je dvije i pol godine predavala tehničko, potom je pola godine radila u Đurđinu, a nakon toga, od '82. pa sve do mirovine, 2009. godine, u OŠ Ivan Milutinović u Subotici bila je nastavnica fizike, potom kemije, a pri kraju i matematike.
Kada se dogodio Vaš prvi susret sa slamom i kada je počeo Vaš profesionalni angažman kada je u pitanju umjetnost u tehnici slame?
Moja prijateljica, nažalost pokojna, Marija Matkovć je '70-ih godina bila aktivna članica HKPD-a Matija Gubec u Tavankutu i Stipan Šabić, koji je bio voditelj ondašnje likovne grupe me je zvao, ali me to tada nije zanimalo. Prvi susret sa slamom dogodio se kada sam počela raditi u tavankutskoj školi i te '79. kolegica Ana Crnković, koja je bila i voditeljica slamarske sekcije Gupca, pozvala me je da im se priključim i tada sam prvi put uzela slamu u ruke. Bilo je dosta zainteresirane djece u toj sekciji pa smo se nas dvije podijelile u radu s njima. Kroz taj rad sam se vremenom sama usavršavala, isprobavala nove tehnike. Kad se to zalijepilo za mene, onda je to već išlo. Pravi moj napredak što se samog rada sa slamom tiče bio je kada je 1986. počela s radom prvotno Jugoslovenska slamarska likovna kolonija, a potom Prva kolonija naive u tehnici slame. Susret s umjetnicima kiparima je bio presudan. Te '86. smo bili gosti najveće kolonije kipara naivaca Jugoslavije, koja se održavala u Ernestinovu, u Hrvatskoj. Pozvali su nas da tijekom kolonije, koja inače traje 15 dana, organiziramo izložbu, izrađivali smo tamo i slike, a to je onda bio poticaj da i mi, uz njihovu pomoć i suradnju, počnemo kod nas s organiziranjem prve kolonije naive u tehnici slame.
Jeste li imali nekog uzora i koji su bili Vaši prvi radovi?
U početku mi je uzor bila prijateljica Marija Matković, udana Tikvicki, koja je bila članica Gupca i koju sam, prije no što sam se i sama počela baviti slamom, dugo promatrala kako radi. U to vrijeme smo krenule obilaziti stare slamarke – Maru Ivković Ivandekić, sestre Milodanović (Anu, Tezu i Đulu) koje su se povukle '70-ih godina kada je bio Maspok (Hrvatsko proljeće), zbog čega nije bilo nikakvih aktivnosti u Gupcu. Sve je to ponovno zaživjelo kada su se one vratile i kada je održan Prvi saziv kolonije. Tada nas je bilo osam slamarki. Te stare slamarke su jako puno znale što se rada sa slamom tiče, a teta Mara je bila voljna dosta toga i pokazati nam. Bila je jako dobar kritičar i to je znala iznijeti tako da te ne povrijedi. Svi smo krenuli sa salašima i, sjećam se, kad sam napravila jednu sliku na kojoj sam željela da se svašta nađe uz taj salaš i kad ju je ona vidjela, rekla je: „A jeeee, tako si se zdravo tušta naradila, lipo si mogla dvi slike od ovog napravit". Ipak sam završila to nekakvo svoje obrazovanje, ali likovno obrazovanje nisam imala. No, kada su gosti na koloniji bili slikari i kipari iz svih dijelova Jugoslavije, slikar iz Lukavca (BiH) Ernest Piljić koji je nekoliko puta bio gost, davao nam je neke osnovne upute o slikarstvu, kako bi ta slika, odnosno kompozicija trebala izgledati. Ti savjeti su mi, nakon što mi je dosadilo raditi salaše, i kada sam počela raditi Bunjevke u nošnji, jako puno pomogli. Sada sam se zasitila i tih nošnji. Već duže vrijeme jako volim raditi krune, a velika mi je želja raditi i nakit od slame i to prije svega ogrlice. Napravim ja i sada sliku, ali nije više to s nekim guštom i to se i vidi da ta slika nema dušu. Zato ne želim više raditi slike, želim početi izrađivati nakit.
Dugi niz godina „specijalnost" su Vam krune od slame. Od 1995. izrađujete ih za tavankutsku Dužijancu, a od 2007. za subotičku kao i one gostujuće, koje su do sada održane u Zagrebu, Baji i Novom Sadu. Što za Vas znači kruna? Kako se odlučujete za njen izgled i što će predstavljati kruna ovogodišnje subotičke Dužijance?
U Tavankutu sam u početku za Dužijancu radila krunu sliku, a prvu krunu baš u tom obliku napravila sam '97. kada je bila Godina Duha Svetoga. Pravi izazov u tom smislu dogodio se 2007. Naime, kada je 2006. u 88. godini preminula teta Mara Ivković Ivandekić, koja je godinama s Katom Rogić, a potom sama izgrađivala krune za subotičku Dužijancu, pozvao me je vlč. Andrija Kopilović da ja nastavim s tim. Neke savjete što se samih kruna tiče, nažalost, nisam od nje pokupila, a ono što sam naučila bilo je samo gledajući njene krune. Osjećala sam prema tome veliko strahopoštovanje, a ujedno i strah jesam li dostojna i sposobna uraditi tako dobru krunu kako su je radile stare slamarke. Na svakoj Dužijanci ja sam jako ponosna, jer s tim što sam napravila mi svi zahvaljujemo Bogu za kruh. Veliko mi je priznanje što sam dobila mogućnost to raditi i to mi je sada preokupacija. Ove godine će za gradsku Dužijancu biti 16. po redu moja kruna, a za tavankutsku je bila 27. računajući i krune slike, što znači da sam ih do sada napravila 43. Teme kruna nekad znam unaprijed, nekad ne. Obično Sveti Otac proglasi godinu nečeg, što nije učinio za ovu, a trebalo je napraviti tri krune (Tavankut, Novi Sad i Subotica). Za tavankutsku sam do sada već napravila sve što je vezano za župu, no pala mi je na pamet krunica, što mi je bila glavna tema. Tema za novosadsku mi je bila sat kula na Petrovaradinskoj tvrđavi i novosadski mostovi, a sad za subotičku me je inspirirala propovijed vlč. Dražena Skenderovića na Dužijanci u Tavankutu gdje je govorio o potrebi i važnosti molitve pa će tako tema biti iz Očenaša – Kruh naš svagdanji daj nam danas. Bit će opet krunica kao simbol molitve, potom križ, snop žita i možda će biti i kruh.
Od 1993. godine voditeljica ste slamarskog odjela pri HKPD-u Matija Gubec u Tavankutu. Tu ste ulogu nedavno prepustili mlađima, ali ste i dalje aktivni u radu ove sekcije. Zahvaljujući Vama, odnosno aktivnostima ovog odjela, Tavankut je danas, osim po jabuci i čuvenom pisku, prepoznatljiv i poznat, ne samo u okruženju, već i u Europi pa i na drugim kontinentima upravo po slamarskoj umjetnosti i radovima od slame. Kako je izgledao put do toga?
Ne smijemo zaboraviti nekadašnje slamarke koje su '60-ih godina kroz Gubec utemeljile slikanje slamom – sestre Milodanović (Ana kao najpoznatija, potom Teza i Đula) iz Žednika, dalje Kata Rogić i Marija Ivković Ivandekić iz Đurđina te Anica Balažević i Marga Stipić iz Tavankuta. Zanimljivo je što se kaže tavankutske slamarke, a zapravo ih je najmanje iz Tavankuta, ali od samog početka je tako. Kad je 1961. osnovana čuvena likovna grupa u Tavankutu Grupa šestorice, na čelu s pedagogom i slikarom Stipanom Šabićem i likovnim pedagogom, slikarom i keramičarom Ivanom Jandrićem, što je bilo vrijeme nastanka naive u bivšoj Jugoslaviji, pozvali su žene iz Tavankuta, Đurđina i drugih mjesta koje su znale lijepo slikati. Tada su počele raditi Cilika Dulić-Kasiba, Nina Poljaković, Marga Stipić, koja je bila poznata i kao slikarica. Onda se netko sjetio, budući da se znalo da su tu i slamarke koje su angažirane oko Dužijance, da se na susrete i njihova druženja pozovu i one. Tako su se uz slikare našle i slamarke sa svojim radovima i tako je i nastala prva slika od slame Rit, koju je izradila Ana Milodanović, koja je inače do tada radila samo krune. Ta je slika prvi put pokazana 1962. godine na izložbi priređenoj u Bunjevki u Tavankutu. Nakon toga su i druge slamarke počele izrađivati slike. Slučajno se dogodilo da ja postanem voditeljica slamarskog odjela Gupca. Naime, dotadašnja voditeljica Ana Crnković, koja je u toj ulozi bila 16 godina, otišla je u mirovina, a uslijed nekog sukoba, osnovala je novo udruženje u Subotici Lusa, u koje je povukla sve tavankutske slamarke. Tadašnji predsjednik HKPD-a Matija Gubec Branko Horvat nije se s tim mogao pomiriti, pogotovo što je slamarkama rečeno da u Gupcu više ni ne postoji ta sekcija, što nije bilo točno, te smo se u razgovoru s nekim slamarkama dogovorile da nećemo ostaviti Gubec. Krenulo je tako da smo dobili poziv da se organizira izložba u Baji. To je bilo negdje '92.-'93., u vrijeme embarga, kada su došli subotički povjesničar umjetnosti Bela Duranci i Đuro Molnar koji je u općini bio zadužen za kulturu, izabrali slike i izložba je organizirana. Mislilo se da je to nemoguće, ali ja sam se tu našla, izložba je održana. Duranci ju je otvorio, dobili smo milijun pohvala s one strane kako smo ju uspjeli realizirati usprkos embargu. Tamo je bio i direktor Muzeja manjina u Pečuhu Mišo Šarošac, na čiju inicijativu je ova izložba odmah preseljena u Pečuh gdje je bila postavljena pola godine, potom je bila po Hrvatskoj i, ne znam ni ja kako, ali vrata su se sama otvarala. Toliko je bilo tih izložbi, tada sam imala 40 godina, bila sam puna energije, voljela sam to, vodila sam sekciju u Tavankutu, radila i s djecom. Pokojni tamošnji župnik Antun Gabrić je znao reći: „Je Joce, pa to kod tebe, to niki pokret". Djece k'o u priči. A što se tiče slamarki, krenuli smo otpočetka i ponovno ih počeli zvati kod nas. Neke su ostale u Lusi, neke su rekle da će biti i tu i tamo, a neke su se vratile u Tavankut. Čak su nakon određenog vremena, slamarke koje su se prvo učlanile u Lusu, prešle u Gubec. U jednom trenutku nas je bilo oko 35 slamarki na koloniji. Ono što je isto jako važno što se dogodilo jest izložba koju je hrvatski konzulat organizirao u Budimpešti i tamo smo uspostavile suradnju s osobama iz jedne mađarske asocijacije koja se bavi slamom, a koje su potom 2000. godine u Törökszentmiklósu organizirale prvi Svjetski kongres slame, na kojem su sudjelovale i naše slamarke. Zahvaljujući suradnji s njima, našle smo se u svjetskoj javnosti, stupile u kontakt s ljudima iz drugih zemalja koji rade sa slamom i tako 2014. organizirale i mi VI. Svjetski kongres slame u Tavankutu.
Zahvaljujući bavljenju ovom umjetnošću, proputovali ste pola svijeta. Kako su prihvaćeni naši radovi od slame u mjestima gdje ova umjetnost nije toliko poznata ili je potpuno nepoznata i kako drugi narodi gledaju na ovo umijeće?
Uz naš rad, suradnju i poznanstva shvatili smo da se sa slamom radi u cijelom svijetu, naravno na različite načine i s različitim značenjem. Oni koji se bave ovom umjetnošću, kad vide nešto novo i drugačije, uvijek su oduševljeni pa se tako oduševljavaju i s našim radovima. Ovdje bih istaknula priču kada smo 1999. imali izložbu u Beču. Otvorio ju je direktor njihovog Etnografskog muzeja koji je tom prigodom najviše bio fasciniran činjenicom da to rade žene, jer kod njih u Austriji, kako je tada rekao, slamu rade samo u zatvoru. On je bio svjestan koliko je to sporo i koliko vremena treba za to, a tako puno slobodnog vremena se ima samo u zatvoru. Pitao je kako se s tim može baviti netko tko još ima toliko drugih poslova i obveza. On je u stvari jedini shvatio zahtjevnost ovog rada kada je vrijeme u pitanju. Bila sam također na Svjetskim kongresima slame u Poljskoj i Litvi, potom na svjetskoj izložbi u Milanu. Puno slika, minijatura, čestitki, radili smo po narudžbi za Veliku Britaniju, Kanadu, a tražili su ih ljudi rodom odavde ili za sebe ili nekom za dar. Ima naših kruna i u Rimu, Kaliforniji itd.
Spomenuli ste Stipana Šabića, Belu Durancija, bilo je tu još dosta poznatih imena iz područja umjetnosti, slikarstva. Čiju ste podršku imali u svemu tome i tko je posebno cijenio Vaš rad?
Osim navedenih, imali smo veliku podršku tadašnje direktorice Likovnog susreta u Subotici Olge Šram koja nam je puno pomogla kod organizacije kolonija, tiskanja kataloga i u to vrijeme se podrazumijevalo da će ona otvoriti našu izložbu. Dobru suradnju smo imali i s tadašnjom direktoricom Gradskog muzeja Subotica Milkom Mikuška. Mogu reći da smo podršku imali od mnogih, a koliko se cijenilo/cijeni sve to, mislim da povjesničari umjetnosti još uvijek ne znaju što će s nama, odnosno gdje bi nas smjestili. Ima tu i umjetnosti, ima i naive, ima i kiča, ima tu svega, kao uostalom u svemu. Kod pojedinaca vlada mišljenje da likovni kritičari i neki stručnjaci ne žele i da se nisu dovoljno posvetili ovoj umjetnosti i da bi je trebali više protežirati. Možda to i jest tako, ali bez obzira na to mi smo se same nametnule svojim radom.
Kako vidite budućnost umjetnosti u tehnici slame? Ima li je?
Iskreno, ja sam zabrinuta. Mi koje dobro radimo smo sve starije. Stotine mladih smo naučile raditi sa slamom, upoznati su s tehnikom, ali gotovo da ih nema među nama. Naša najmlađa slamarka ima 16 godina, ide u gimnaziju, i ja se samo bojim kad će kazati da više neće doći. Zaposleni ljudi ne mogu raditi, nemaju vremena za ovo, jedino da se sa slamom počne baviti netko tko ode u mirovinu. Sve nas je manje i sve smo starije. Imamo i sad mladih, i sad ih obučavamo, ništa to nije prestalo, ali bojim se kako će to u budućnosti izgledati. Vođenje slamarske sekcije pri Gupcu prepustila sam nedavno dugogodišnjoj našoj članici Mariji Rukavina-Prćić, no ja sam i dalje aktivna i prisutna. Jako sam sretna što sam našla osobu kojoj ću prepustiti, prije svega poslove oko organizacije. Sad mi je ostalo više vremena za sam rad. Slamu jako volim, čula sam i naučila o njoj od mnogih, puno znam o njoj i imam čak i želju napisati neku knjigu, a možda i neku knjižicu o krunama. Radit ću sa slamom dok god mi Bog da zdravlja.
Izvor: Hrvatska riječ Ivana Petrekanić Sič