U povodu izgradnje nove zgrade u Subotici za smještaj i rad ključnih institucija hrvatske zajednice u Srbiji kao i prostora za očitovanje kulturnog i društvenog života uopće, korisnim se čini sagledati povijesnu retrospektivu naziva ovakvih ili sličnih objekata, koji su imali istu svrhu. To činimo iz razloga kako bismo svestranije promislili i dobili kvalitetniju i cjelovitiju sliku o praksama imenovanja prostora za rad hrvatskih institucija i organizacija u povijesti.
Pri tomu nam je važno istaknuti da kultura bilježi uzrečicu nomen est omen (ime je znamen). Ona, naime, opisuje poklapanje imena s osobinom nositelja imena. Glede toga, vrijedi pridodati i to da u judeo-kršćanskom poimanju na osobit način ime govori o nečijoj naravi. Slična pravila važe, ne od danas, i u imenovanju društvenih institucija – ime, naime, opisuje smisao i svrhu postojanja te ukupnost sadržaja pojedine ustanove. Pri davanju naziva, to jest imena novim ustanovama nužno se vodi briga ne samo o semantičkom već isto tako i povijesnom utemeljenju. Naziv i ime, drugim riječima, mora imati vlastite razloge značenjske navezanosti na temeljno poslanje konkretne ustanove, ali i snažnu naslonjenost na povijesne nanose i zadatosti. Slično vrijedi i kada je riječ o prostoru u kojem se smještaju ove ustanove.
Na početku bijahu kasine i čitaonice
Hrvati u Vojvodini, tj. Srbiji, u procese društvene i nacionalne emancipacije uopće ulaze sredinom druge polovine XIX. stoljeća, osnivajući i organizirajući, među ostalim, i svoje društvene institucije. Većina njih, prema praksama koje su postojale u hrvatskom, ali i među narodima s kojima su živjeli – prije svega Mađarima i Srbima – u svojim nazivima imaju imena iz prostornosti (vezuju se uz stambene prostore, prostore za stanovanje ili prostore za određene namjene), koja se onda živo vežu uz društveni ili kulturni život hrvatske zajednice. Naime, elementi prostornosti u nazivima organizacija temelje se na motivu da svaki prostor okuplja i drži na okupu ljude koji imaju iste ciljeve.
Isprva, u povijesnom smislu, pojavljuju se sljedeći nazivi društvenih i kulturnih organizacija, ustanova i institucija s pojmom kasina – riječ je o talijanizmu u značenju prostora koja primarno služi za društvene aktivnosti. Sjetimo se iz povijesti organiziranosti mjesnih Hrvata, u tom smislu, Lemeške kasine (iz 1874.) ili vjerojatno najglasovitije Pučke kasine iz Subotice (iz 1878.) ili Bunjevačke kasine u Čonoplji (iz 1920.). One nisu nužno imale i prostorije za djelovanje u svojemu posjedu ili su ih, pak, osigurali znatno kasnije, kao što je slučaj s Pučkom kasinom u Subotici (Ulica Petra Drapšina br. 5).
U vremenskom smislu gotovo usporedo, slijedile su među ovdašnjim Hrvatima kulturne ustanove s imenicom čitaonica – prostorija u kojoj se čita: Pučka čitaonica u Bajmaku utemeljena je 1879., zatim Katolička čitaonica u župi sv. Jurja u Subotici 1905. ili Katolička čitaonica u župi sv. Roka u Subotici 1910.; Šokačka čitaonica počela je s radom u Monoštoru 1920., istoga naziva u Sonti 1926., a Šokačka, to jest Hrvatska u Baču 1922. Posljednje spomenute u svojem su radu veći naglasak stavljale na širenje prosvjete među hrvatskim pukom, dok su okupljanja oko kasina imala za cilj i uključivanje ovdašnjih Hrvata u društveni život i borbu za narodnosni napredak i nacionalnu ravnopravnost. I u slučaju čitaonica o kojima je riječ, kada govorimo o posjedovanju prostora za rad, imamo sličnu situaciju kao i s kasinama – nisu ih imali, a svoje su djelovanje najčešće vezali uz župne prostorije u posjedu Katoličke Crkve.
Kratka povijest hrvatskih domova u Vojvodini
Snaženjem djelovanja Hrvatske seljačke stranke i njezinim utjecajem, 30-ih godina XX. st. u Bačkoj i Srijemu raste svijest među prvacima ovdašnjeg hrvatskog puka, kako laičkog tako i unutar klera, o potrebi osiguravanja prikladnih prostora za društveni, politički, kulturni i prosvjetni rad lokalnih hrvatskih zajednica u mjestima u kojima pretežito ili u većem broju žive Hrvati. Ova zamisao se prema pravilu ostvarivala na način da su ovi građevinski objekti, gabaritno pozamašni, bili u vlasničkom posjedu hrvatskih institucija ili organizacija.
Prostori za društveni aktivizam Hrvata u lokalnim zajednicama iz ovog razdoblja gotovo listom imaju u svojemu nazivu pridjev hrvatski i imenicu dom, uz stanovite nadopune: Subotica – Hrvatski prosvjetni dom, otvoren 1930. (današnje prostorije OKUD-a Mladost, Harambašićeva br. 4); Đurđin – Hrvatski seljački prosvjetni dom, otvoren 1936.; Sombor – Hrvatski dom, kupljen 1937. (u vlasništvu HKUD-a Vladimir Nazor); Tavankut – Hrvatski seljački prosvitni dom, otvoren 1939. (danas sjedište Mjesne kancelarije); Monoštor i Bereg – započeli inicijative, no, realizaciju spriječio II. svjetski rat. I mjesne hrvatske zajednice u Srijemu također su imale svoje Hrvatske domove: Ruma (1914.); Srijemska Mitrovica (gradnja dovršena 1928.), Novi Slankamen (kupljen 1938., danas se osporava vlasništvo mjesnom HKPD-u Stjepan Radić).
Hrvatski domovi bili su žarišta društvenog života, koji je uključivao političko djelovanje i kulturni rad, i često je u njima bilo smješteno i po nekoliko hrvatskih udruga (u subotičkom Hrvatskom prosvjetnom domu pred II. svjetski rat bilo je smješteno 10-ak hrvatskih udruga, ustanova, kulturnih ili sportskih saveza). Važno je napomenuti da su svi oni bili kupljeni ili izgrađeni novčanim prilozima i/li dragovoljnim radom koji su osigurali sami Hrvati. Materijalni dokaz toga nalazi se, na primjer, u obliku spomen ploča, recimo u Hrvatskom domu u Somboru. Također ističemo da su većinu spomenutih domova – osim somborskog i slankamenskog, nove narodne vlasti oduzele hrvatskim organizacijama i ustanovama nakon Drugog svjetskog rata, koje su listom također bile ukinute, i do danas nisu vraćene.
Matica – naziv za najvažnije kulturne ustanove
Glede imenskih sadržaja iz povijesti, navest ćemo da se i u mjesnoj hrvatskoj kulturi u Vojvodini bilježi i naziv Matica. On dolazi iz preporodnih gibanja među slavenskim narodima u XIX. stoljeću te se isto registrira u Hrvata – Matica ilirska, kasnije Matica hrvatska, i u Srba – Matica srpska. Ova se imenica, dakle, pridaje najvažnijim nacionalnim institucijama koje djeluju na narodnosnom području – od kulture, koja je uključivala i informiranje, preko neformalnih oblika prosvjete puka do društvenog djelovanja u širem smislu, koje je znalo imati i političke konotacije.
Među Hrvatima u Vojvodini, tj. Srbiji, prva se s ovim imenom spominje Matica subotička, osnovana 1934. godine od strane biskupa Lajče Budanovića s ciljem stvaranja krovne kulturno-prosvjetne ustanove koja će objediniti raspršene i atomizirane aktivnosti u tim područjima društvenog života među Hrvatima u Subotici i okolici. Njezine brojne uspjehe (osnutak zavičajne knjižnice, brojna povijesna građa za ustroj arhiva te bogata muzejska građa za planirani Muzej Hrvata) radikalno je zaustavio II. svjetski rat – mađarski su okupatori odmah po dolasku u Subotici – sredinom 1941. godine, dio zapalili, dio pobacali na smeće, a dio otuđili, tako ona nije sačuvana.
U smislu povijesnog prisustva imena Matica u našim prostorima, vrijedi spomenuti i inicijativu 200-tinjak intelektualaca bačkih Hrvata za osnivanjem pododbora Matice hrvatske u Subotici koncem 60-ih godina XX. st., kao posljedica općih gibanja u okviru Hrvatskog proljeća, što je bilo osujećeno od komunističkih vlasti. Istina, ona se pretočila u osnutak Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Bunjevačko kolo 1970., s cijelim nizom kulturnih programa koji su ostali živjeti sve do danas, među kojima su najpoznatije priredbe Veliko prelo i Dužijanca, a od nemanifestativnih oblika kulturnih praksi istaknut ćemo nakladu knjiga i periodičnih publikacija, kako unutar laičkih tako i među strukturama klera, te afirmaciju dramskog i kazališnog stvaralaštva (nakladnički niz Edicije Osvit, objava kapitalnih djela i Nakladnom zavodu Matice hrvatske u Zagrebu, zatim ponovno pokretanje Subotičke Danice, komedije i drame Matije Poljakovića i Petka Vojnića Purčara s dominacijom hrvatskih glumačkih prvaka u Narodnom pozorištu u Subotici – Geza Kopunović, Katarina Bačlija, Josip Bajić, Ivica Jakočević i dr.). Na taj su način ideje matičara – narodni prosperitet te očuvanje i razvoj kulture i stvaralaštva među Hrvatima – ostali do danas trajna inspiracija, a ime Matica i dalje je u živoj uporabi.
Izvor: Hrvatska riječ (Tomislav Žigmanov)
