U organizaciji Literarnog odjela HKUPD-a „Matoš“ 29. studenoga 2012. godine u dvorani Vatrogasnog doma u Plavni održana je književna večer Mirka Kopunovića, književnika iz Subotice. O književnom stvaralaštvu ovog suvremenog liričara s posebnim osvrtom na njegovu novu, četvrtu po redu, knjigu „Ljestve za panonsko nebo: impresije i refleksije svakodnevlja“ govorili su predstavnik „Matoša“ Zvonimir Pelajić, književnik, publicist i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov te i sam autor.

Mirka Kopunovića poznaju mnogi mještani Plavne i okolnih mjesta. On je svoju prvu književnu večer u ovome mjestu održao 2008. godine, u prvoj godini djelovanja plavanjske kulturne udruge „Matoš“. Na osnovi predstavljanja njegovih prvih dviju knjiga „U iskrama nade“ i „Pod slapovima sna“ zaključeno je da je to „pjesnik istančanoga senzibiliteta“. Kopunović je najsentimentalniji pjesnik među vojvođanskim Hrvatima, s posebnim žigom panonske osjećajnosti, napisala je Snežana Ilić, jedna od recenzentica njegove nove knjige. Mirko je više puta boravio u ovome kraju, a njegova treća knjiga „Nad raspuklinom ćutnje“ predstavljena je i u Vajskoj.

Ljubitelji Kopunovićeve lirike, koja se može okarakterizirati i kao egzistencijalističko pjesništvo vojvođanskih Hrvata, jedva su dočekali njegovu četvrtu knjigu od koje su očekivali svojevrsni crescendo u njegovu književnom stvaralaštvu. To se nedavno i ostvarilo. U nakladi Hrvatskog akademskog društva sredinom listopada 2012. godine objavljena je Kopunovićeva nova knjiga, u kojoj pjesnik svojoj lirici dodaje očekivanu duhovnu vertikalu. Zbirku čini 87 pjesama u prozi, u kojima Kopunović lirski obrađuje životno važna iskustva čovjeka današnjice te brojna teška životna stanja, od kojih čovjek ne može pobjeći (strepnja, strah, osamljenost, nada, čežnja). Knjiga je podijeljena u tri zaokružene cjeline: „Iskrzani krajolici duše“, „Monolozi u (bes)konačnosti“ te „Brazde Sage o Bunjevcima“, koja predstavlja autorove refleksije na knjigu T. Žigmanova „Prid svitom: saga o svitu koji nestaje“.

U svom izlaganju Zvonimir Pelajić je istaknuo da „Kopunovićev poetski svijet ima sve odlike suvremenoga pjesništva vojvođanskih Hrvata, a iščitavajući njegove pjesme u prozi i crtice u formi poetskih refleksivnih zabilješki, možemo zaključiti da nam ovaj pjesnik želi pokazati put k vječnosti, a to je: smisleni život u ljubavi, vjeri i nadi. Jer, riječi koje često rabi u svojim zabilješkama: mir, pomirenost, šutnja, čekanje, gotovo mistično svladavaju bol, nemoć, kušnju, koje svakodnevno pritišću suvremenog čovjeka. Osobito vrijednim Kopunovićevo pjesništvo čine njegove poetske crtice u kojima on vrlo vješto donosi stihovne minijature mjesnih i bačkih krajolika (Dunav, salaši, njive, ravnica). Dakle, 'Ljestve za panonsko nebo' predstavljaju Kopunovićev književni put od panonskog liričara do pjesnika egzistencijalističke filozofije“, zaključio je Pelajić.

U svom obraćanju publici Tomislav Žigmanov govorio je o novoj knjizi Kopunovića, njegovu usponu u književnom radu, ali i potrebi čitanja i očuvanja identiteta upoznavanjem prošlosti i suvremene književne produkcije hrvatskih autora u Vojvodini. U svom osvrtu na aktualnu knjigu i njezinog autora Žigmanov je, među ostalim, rekao:

„Mirko Kopunović je više nego zahvalna osoba za komunikaciju, zato što je svijet njegovih pjesama nama iznimno blizak, zato što govori vrlo zanimljivo o onome što suvremenog čovjeka dotiče. Odgovori koje nam on daje na sve situacije, nama su bliski i prepoznatljivi, a sve to on priopćuje na jedan vrlo lagan i prihvatljiv način. U tom smislu, prva značajnija stvar koju moram reći o ovoj knjizi je, da je to poziv na razgovor sa samim sobom u svijetu Panonije, koju prepoznajemo kao svoj svijet ravnice, svijet monotonije, svijet dugih zimskih noći, svijet u kome nema velikih udara, svijet u kojem je čovjek predodređen kulturnim matricama, gdje on mahom pomirbeno prihvaća izazove sudbine. Drugim riječima, to je svijet koji prepoznajemo kao visoko svoj. U tom se svijetu pozicioniraju naši životi koji često nisu iskomunicirani, ali ih sve povezuje određena vrst redoslijeda, koji ide dalje k vrhu. U tom smislu odlično poentira naslov ove knjige 'Ljestve za panonsko nebo' i, zapravo, je odgovor na tu vrstu izazova pred kojim se svaki čovjek nalazi. Ono što je gore, često je uzvišeno i u tim slikama svijeta ono što je gore jest i bolje, to je sveto, to je prostor stanovanja Boga. Mirkove su crtice prečage koje nude neku vrst hoda prema gore, k onom uzvišenijem, k nekom prostoru rješavanja vlastitih nedoumica, promišljanja vlastitih krivih odgovora, stranputica, pogrešaka, što tako često znademo iskušavati. Mirkova poezija je za svakog od nas kreativni komunikacijski prostor za davanje odgovora nama samima. I dok vi to čitate, vrlo često možete sebe prepoznati i onda vidite, zapravo, da sve to postoji i kod drugih. To je onda potvrda da niste sami, da vi s vašim ljestvama, u hodu k nebu, zapravo imate sugovornika, osobu koja u ocrtavanju tih pitanja i problema oslikava ono što vi također prepoznajete kao svoje: ravnica, salaš, Dunav... gotovo sve vaše. Mirko nam u svojim 87 prečaga poručuje da valja u životu zastajati. Valja doživljaju i impresiji dati da žive u vlastitoj svijesti, u prostoru vlastitog mišljenja. Mirkova poezija demistificira velikost nekakvih odgovora u životu, jer život se ostvaruje uvijek u svakodnevici: i zato tko uzme knjigu M. Kopunovića 'Ljestve za panonsko nebo', i ako je pročita, njegov će hod u životu biti bogatiji. Knjiga će, drugim riječima, osnažiti prostore vašeg izbava, da iz onoga što je iz zemlje, blatnjavo, crno, tegobno, u hodu će se, prečagu po prečagu nadomjestiti te će se prostor uzvišenosti, prostor neba, na neki način i osvojiti“, ustvrdio je Žigmanov.

Publici se obratio i sam autor koji se i ovom prigodom prisjetio svojega prvog boravka u Plavni, koja mu je uvijek, kao što je rekao, bila posebno nadahnuće.

„Teško je poslije ovakvih lijepih i pohvalnih riječi na nogama stajati. Potrebno je nakon ovakvih govora koji nas uzdižu i čine možda boljim nego što jesmo, okrenuti se sebi, razmišljati o sebi i biti svoj. Pjesnike je Bog možda i kaznio osjetljivošću, ali ih je i obdario da mogu to svoje što osjećaju i izreći. Zato se mi koji pišemo i koji smo se osmjelili to pred vama kazati, trebamo preispitati, naša djela valorizirati i s vama razgovarati. Moj je cilj da svoje pisanje podijelim s vama i sretan sam kad netko od vas bar za jednu pjesmu kaže, da mu je bliska i da je rado čita“, kazao je Kopunović.

Mirko Kopunović je zahvalio svima koji su pridonijeli da ova večer bude ugodna i lijepa, a osobito je naglasio da mu je uvijek drago doći u Plavnu u kojoj sada ima već mnogo poznanika i prijatelja i u nju se uvijek rado vraća.

Valja istaknuti kako je ovom kulturnom događaju nazočilo pedesetak osoba, među kojima su bili i tajnik HNV-a Željko Pakledinac, ravnateljica škole u Plavni Svetlana Nedimović, predstavnici hrvatskih kulturnih udruga iz susjednih mjesta, župnik Josip Štefković, predstavnice udruge žena iz Plavne te predsjednik MO DSHV-a iz Odžaka mr. Ivan Majić.

Tijekom večeri stihove iz nove knjige Mirka Kopunovića kazivali su članovi Literarnog odjela „Matoša“ Tonka Šimić, Siniša Bartulov, Marina Marijanov i Kata Pelajić, a za vrijeme njihovih nastupa, po prvi puta tiho se emitirala glazba s CD-a Uvertire za operetu „Na vrbi svirala“ Josipa Andrića. Time je estetski doživljaj poezije upotpunjen glazbom panonskog podneblja, što je i bila tema književne večeri i kasnijeg druženja u dvorani, koja je upravo i namijenjena za ovakve svrhe.

Tekst: Zvonimir Pelajić