U ribrici Naši po svijetu pišemo o ljudima koji su iz različitih razloga kao djeca, učenici, studenti ili već ostvareni u svom poslu otišli s ovih prostora u Hrvatsku, zapadnu Europu, Ameriku, Australiju… I postali uspješni poduzetnici, liječnici, znanstvenici, novinari. U ovotjednom broju jedna malo običnija priča, ako se preseljenje i snalaženje u novoj sredini može nazvati običnijim životom. A upravo je takva životna priča učiteljice Marije Martinović. Radila je u Jameni, Sotu, Gibarcu, a nakon preseljenja u Hrvatsku u Antunovcu.
Brojne generacije šidske općine, a kasnije i Čepina, rado se sjećaju svoje učiteljice Marije Martinović koja je cijeli svoj radni vijek od 43 godine provela u prosvjeti. Marija Martinović, djevojački Šajvan, rođena je 4. srpnja 1955. godine u Sotu, u zemljoradničkoj obitelji od roditelja Ane i Stjepana. Prije nje rođen je njen brat Josip. Živjeli su s roditeljima njenog oca, djedom Dragutinom i bakom Katom. Osnovnu školu završila je u Sotu s odličnim uspjehom, gimnaziju u Šidu, a Pedagošku akademiju u Beogradu gdje je stekla zvanje nastavnik razredne nastave.
Susjeda kao uzor
Kao dijete pratila je sve što njen brat uči u školi. Zavirivala je u njegove knjige i naučila čitati prije škole. Djed je uvijek bio kod kuće i često je učio kako se pišu prave i kose crte, kako se pišu slova i to prvo olovkom, a kasnije štilom i perom.
‚‚Imala sam susjede, jedan divni bračni par učitelja, Anku i Branka Rankova. Uvijek sam se divila kad učiteljica lijepo spremljena krene u školu. Više puta sam od njih dobila poneku knjigu, a kada je učiteljica otišla u mirovinu, dala mi je puno svojih stručnih knjiga. Čitala sam te knjige, posebno su bile lijepe pjesmarice i čitanke. Još tada sam poželjela postati učiteljica. Tako, mog prvog školskog dana, ja uzmem čitanku i počnem glasno čitati. Učiteljica je bila ugodno iznenađena, pa je pozvala druge učiteljice da i one čuju. Ukratko, život u osnovnoj školi bio je lijep. Imala sam dobre učitelje koji su mi dali dobro predznanje za polazak u gimnaziju, a još važnije, učili su nas kako biti čovjek", kaže naša sugovornica sjećajući se vremena kada je pohađala osnovnu školu.
‚‚Nekad su u školama bili skromni uvjeti za rad, stare zgrade, loženje peći na drva i ugljen, nedovoljno nastavnih sredstava, ali dobrom kreativnom učitelju to nije smetalo. U vrijeme kada sam ja išla u osnovnu školu, imali smo ploču, računalo, geometrijski pribor, mapu ali i flanelograf koji su učitelji sami napravili. Učitelji su nekada znali i svirati. Tako je učitelj Miron Beraković još davnih tridesetih godina prošlog stoljeća u Sotu svirao klavir. Škole u selima nisu imale dvorane za tjelesni, ali su na školskim igralištima imali improvizirane sprave, gdje su djeca mogla vježbati. Djeca su u školi imala predmet domaćinstvo, gdje su stekli osnovna znanja o poslovima u domaćinstvu. Djeca su se smjela fizički kažnjavati, što se često pokazalo kao loše. U suvremenoj školi svi su uvjeti i opremljenost na visokoj razini. Učiteljima i učenicima dostupni su mnogi programi, nastavni proces brže teče. Djeca sve manje pišu svojom rukom. Možda je i previše tehnologije", kaže učiteljica Marija.
Rad u više mjesta
Prvo radno mjesto bilo joj je u Jameni, gdje je predavala jednu školsku godinu u trećem razredu, djeci koja su rođena 1967. godine.
‚‚Prvi susret s ovim selom bio je malo neobičan. Selo je od Šida udaljeno 40 km. Autobus dolazi u selo dva puta dnevno. Nakon školovanja u Beogradu, to mi je teško palo. Morala sam tu stanovati. Školska zgrada bila je pomalo oronula. To mi sve za kratko vrijeme više nije smetalo, kada sam upoznala djecu, kolektiv i ljude u selu. Sve mi je ubrzo postalo tako drago i blisko i brzo sam se snašla na svom terenu i posao je ispunio sva moja očekivanja. S djecom je bilo uvijek lijepo raditi. Jednu školsku godinu radila sam u Sotu, a 16 godina živjela sam i radila u Gibarcu u kombiniranim odjelima. Tu sam se udala i rodila dvoje djece. U Gibarcu sam s obitelji živjela do 1995. godine, kada smo odselili u Hrvatsku. Zamijenili smo kuću u Petrinji. Tamo sam godinu dana radila u jednoj trgovini. Zamjenom druge kuće u Čepinu dolazim u Slavoniju, u Osnovnu školu Antunovac, područnu školu Ivanovac, i tu ostajem do mirovine, 2020. godine, s 43 godine staža", ističe Marija i prisjeća se prvih dana preseljenja u Hrvatsku:
‚‚Dolaskom u Hrvatsku, u Petrinju, nisam mogla dobiti posao u školi, pa sam radila kao prodavačica u jednoj trgovini mješovitom robom. Posao sam dobila u Antunovcu 1998. godine u područnoj školi Ivanovac i tu sam ostala do mirovine. U novom okruženju dobro sam prihvaćena od kolega. Djeca su bila dobra. Meni je najveća briga bila govoriti pravilno hrvatskim jezikom. Danonoćno sam učila, uspoređivala, pisala bilješke i uspjela sam".
Ponosna na djecu
Kaže da su joj prijatelji iz osnovne škole ostali prijatelji za cijeli život. Sa zahvalnošću i poštovanjem sjeća se svojih profesora, koji su joj dali krila za život.
‚‚Puno generacija sam izvela. S mnogim svojim učenicima zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i sada sam u kontaktu. S nekima sam dobra prijateljica i posjećujemo se. Sretna sam kad vidim kako su zasnovali svoje obitelji, kako su dobri u svom poslu, a posebno kada čujem pohvale za njih kako su dobri i pošteni ljudi. Tako sam ponosna što među mojim bivšim učenicima ima odgojitelja, učitelja, vjeroučitelja, profesora, inženjera, budućih liječnika, mesara, vozača, tehnologa, trgovaca, a imamo i jednog fratra, i da mogu reći da su to bili moji učenici. Sretna sam i kad me oslove s ‘učiteljice’, jer sam svoje zanimanje živjela. Biti učiteljica bio mi je vječiti izazov i velika ljubav", kaže učiteljica Marija.
U daljnjem razgovoru navodi da dolazi često u svoj Sot, svoje rodno mjesto.
‚‚Donedavno sam imala živu tetu, sestrične i bratića. Sada dolazim kod bratića i druge rodbine, obiđem prijatelje koji su tamo ostali, obavezno posjetim groblje i Gospinu kapelicu. Uvijek su mi dragi susreti sa svojom generacijom. Krajem 2012. godine upriličili smo susret generacija 50 godina nakon upisa u prvi razred. Bio je s nama čak i nastavnik matematike i fizike Jozef Petrešin. Bio je to emotivan susret. Oživljavali smo uspomene, pričali o sebi, o tome gdje i kako sada živimo. S nekima se nisam vidjela od svoje udaje, jedan kolega je već tada preminuo, neki su već tada bili bolesni, a s nekima sam se vidjela posljednji put. Razmijenili smo brojeve telefona i obnovili kontakte."
Gibarčanka i u Hrvatskoj
Osim što voli svoji učiteljski poziv, Marija s ljubavlju njeguje i čuva običaje i tradiciju svog rodnog kraja. Predsjednica je Zavičajne udruge Gibarac.
‚‚Zavičajna udruga Gibarac osnovana je 1996. godine. Od 2000. sam u Upravnom odboru. Od 2016. sam predsjednica Udruge, sada treći mandat. Udruga radi na očuvanju tradicije našeg sela, okuplja Gibarčane koji su se preselili u Hrvatsku, Srijemce koji nemaju svoje udruge, te Gibarčane koji su ostali u Srijemu. Razumljivo je da nakon tridesetak godina ne možemo imati toliko manifestacija koliko je bilo prvih desetak godina. Polako starimo, a naša djeca i unuci imaju svoje društvo i aktivnosti mada znaju odakle smo doselili. Odlazimo na manifestacije gdje možemo pokazati rukotvorine, starinska jela i kolače, na olimpijadu starih sportova u Brođance, organiziramo susret Gibarčana povodom Svetog Vinka. Puno mi znači što se još držimo zajedno i što nam godine i kilometri nisu smetnja zajedništvu. Kad se Gibarčani sastanu, pričamo samo o lijepim događajima iz prošlosti. Ja se sjećam samo lijepih dana i o tome pričam svojoj djeci i unucima", zaključila je Marija.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)
