Iris Stantić Miljački, iako sama za sebe najčešće kaže da je učiteljica u seoskoj školi, zapravo je puno više. Kada bismo nabrojali i spomenuli sve programe koje je obišla i u kojima je sudjelovala po pitanju obrazovanja, trebalo bi nam nekoliko stranica. Zapravo, njena biografija i jeste ispisana na nekoliko stranica, a samo je podsjetnik na sve ono doživljeno, na praksu i teoriju, na sve naučeno i proživljeno. Sudionica je i u donošenju prijedloga Strategije za obrazovanje za održivi razvoj koji je podnijet Europskoj komisiji, masterandica je Obrazovnih politika, pedagoška savjetnica, naredne dvije godine bit će u programu za pedagoške inovacije akreditiranom od Departmana za međunarodno obrazovanje Sveučilišta u Cambridgeu, bila je predstavnica Balkana na Svjetskom samitu obrazovanja 2022. godine... Predavačica je na brojnim seminarima i edukacijama diljem zemlje i izvan nje, dobitnica je više nagrada i priznanja za svoj rad, a uposlena je kao učiteljica u OŠ Vladimir Nazor u Đurđinu i trenutno radi u hrvatskim odjelima.

Prosto je nemoguće navesti sve ono stečeno do sada, prošli ste brojne edukacije, seminare, stručna usavršavanja, a onda se na popis mogu dodati edukacije, programi koje ste sami držali i vodili. Dobro je poznato da učiteljice uče cijelog života, ali ovo je nešto puno više. Koji je osnovni cilj i odakle želja za stalnim usavršavanjem? 

Ne razmišljam o tome, to se podrazumijeva. Naime, otkada znam za sebe prirođena mi je radoznalost i želja za učenjem i stjecanjem novih znanja i vještina. Kada radiš s ljudima, a osobito s djecom, nema stajanja u mjestu. Život te vodi, ali i želja da budeš u tijeku, da možeš pratiti njihove potrebe i trendove, da bi mogao reagirati na adekvatan način na sve izazove. Na kraju krajeva, naša je zadaća ili misija djeci priuštiti školu u koju žele ići, koja je smislena, koja je svrsishodna, koja je njima prijemčiva.

Koliko se obrazovanje promijenilo u razdoblju od kada ste sama bila učenica, pa sve do danas? 

Puno, i mislim da je to glavni problem u obrazovanju. Sama paradigma obrazovanja drastično se mijenjala. Mi smo negdje kao obrazovni sistem, reći ću bivše Jugoslavije, prestali pratiti trendove devedesetih godina. U svijetu se upravo tada razvijalo obrazovanje i neuro nauka. Čak početkom 2000-ih godina dolazi do razvoja novih područja kao što su neuroedukacija, rađaju se nove discipline koje odgovaraju na potrebe suvremene djece i pokušavaju premostiti ogroman jaz između obrazovanja ‘80-ih i ‘90-ih i današnjih generacija. Čini mi se da je najveći problem u tome što nitko nikada nije sjeo s nama, tu mislim na nastavni kadar, i nitko nam nije objasnio što je aktualno i što se od nas očekuje. Potrebno je puno učiti iz vlastitog primjera i raditi da bi sam shvatio i otkrio koja je paradigma u obrazovanju koja nam, čini mi se, često i promiče. Drastično se promijenila osnovna nit između starog obrazovanja i sada aktualnog i pri tome ne mislim da je staro obrazovanje loše, dapače ima izuzetne uspjehe, ali je ono odgovaralo tadašnjem vremenu, a današnji život i potrebe ne odgovaraju samo toj vrsti obrazovanja.

Imam dojam da nam je sistem obrazovanja poprilično u kaosu i da funkcioniranju u obrazovanju djece možemo zahvaliti nastavnom kadru. Koliko je danas potrebno da se učitelji, nastavnici usavršavaju?

Sve što je nametnuto teško funkcionira. Negdje nam je s Gašinom reformom nametnut zapadni model obrazovanja, a nitko se nije potrudio da to stavi u naš kontekst, nego nam je samo servirano. Tako je bilo i stručno usavršavanje, što je dovelo do otpora nastavnika, osobito jer veliki broj tih obuka nije odgovarao na realne potrebe. Tu se javila neka vrsta obrambenog mehanizma pa nastavni kadar ima latentnu vrstu otpora prema usavršavanju. Čini mi se da je loše postavljena početna teza, a svi smo svjesni da nam treba dodatno obrazovanje. Uzet ću primjer inkluzije. Inkluzija sama po sebi nije loša, kao i njene postavke. One se oslanjaju na teoriju neurodiverziteta koja je sada dominantna linija u obrazovanju generalno, ali opet: nitko nam to nije objasnio. Niti nas pripremio. Dali su nam djecu koja imaju drugačije obrazovne potrebe i imaju drugačiji način na koji svladavaju gradivo. Jasno je onda zašto nastavnici nisu motivirani za to i osjećaju se izgubljeno i nekompetentno. To je zapravo još jedan dodatni posao, rekla bih ogroman. Ne mislim samo na rad s djecom, nego nam silna administaracija i papirologija oduzimaju vrijeme za kreiranje prilagođenih sadržaja.

Koliko je danas inkluzivne djece u obrazovanju? Ima li određeni broj koliko ih može biti u odnosu na drugu djecu u razredu? 

Sve je to riješeno papirološki, ali konkretno... Nitko te ne pita imaš li jedno, dvoje ili četvero inkluzivne djece. Oni do četvrtog razreda svakako ostaju u svojoj sredini. Postoji rješenje u sistemu da se jedno inkluzivno dijete (IOP2) računa kao dva učenika, ali nije smanjen broj djece u razredu. Tek od ove godine je došlo do smanjenja djece u odjelu i granica nije više 30, nego 28. Zemlje iz kojih je preuzet model inkluzivnog obrazovanja imaju 14-15 djece, a ako u razredu ima inkluzije, imaju svog asistenta, pomoćnika. To onda može besprijekorno funkcionirati, ali kod nas je učiteljica za sve. Našim učiteljima nitko nije rekao kako se radi s inkluzivnom djecom, iz autističnog spektra ili primjerice dijete koje ima dijagnozu ADHD, to su sve neuro specifičnosti. Ako djetetu treba defektološka pomoć, bilo logopedska, somatoped... nekakav specijalist, to je već problem, danas doći do logopeda je umjetnost. Postoji u zakonu da trebaju imati pomoć logopeda, međutim njih nema, somatopeda nemamo. Rekla bih, sve je lijepo u teoriji, ali u praksi... Razumijem sve prosvjetne radnike, kao i roditelje koji su frustrirani i naročito djecu, jer to okruženje ne odgovara njihovim specifičnim potrebama. Svi smo zapravo na gubitku. Ne želim reći da je to loša ideja sama po sebi, nego krajnja finalna situacija je na klimavim nogama.

Kada smo kod nastavnog kadra, ono što nas prati posljednjih godina jest uznemiravanje i nepoštovanje. Gdje se izgubilo ono poštovanje koje smo nekada imali?

Obrazovanje je uvijek slika društva. Što društvo više ulaže u obrazovanje, to je ono kvalitetnije i više cijenjeno i od samih roditelja i od djece i tada je, naravno, bolje. Ako društvo ne cijeni obrazovanje, nivo obrazovnih postignuća se spušta. Kriteriji znanja i ocjena idu na dolje, i to onda rađa krug dodatno nezadovoljnih ljudi, nastavnika koji nemaju autoritet i roditelja koji ne cijene ni obrazovanje ni nastavnike, i tu nema kraja. Spomenut ću samo rezultate PISA istraživanja. Mi smo u tom istraživanju od 2003. i nismo se maknuli 20 godina u postignućima, čak smo pali na ljestvici. Kaskamo u prosjeku godinu i pol dana za OECD-ovim prosjekom. Ono što je meni alarmantno i što mi smeta su rezultati posljednjeg testiranja, nakon korone, i u svim zemljama je prosjek pao za oko 15 bodova. To je ta jedna godina koju smo izgubili, ali kod nas se pokazalo da su nam rezultati gotovo identični. Dakle, išli u školu ili ne, rezultati su nam gotovo isti, što je strašno. To je krah obrazovnog sistema. Dalje, nekada socioekonomske razlike nisu bile značajan faktor u postizanju uspjeha. Dijete sa slabijim socioekonomskim statusom je imalo iste šanse za uspjeh, kao i dijete iz porodice prosječnog ili iznadprosječnog socioekonomskog statusa. Međutim, posljednja PISA je pokazala da i kod nas postoji prilično veliki jaz između onih koji mogu doplatiti za dodatno obrazovanje i onih koji to ne mogu. Dakle, naš obrazovni sistem više ni u tome nije jak, da djecu koja su na margini ali spremna učiti povuče u obrazovni sistem da na neki način riješe svoj budući status. Meni osobno je to zabrinjavajuće.

Spominjali ste obrazovni sistem. Možete li povući neku paralelu kada je u pitanju sistem obrazovanja u Srbiji i u Hrvatskoj?

Ono što je najuočljivija razlika jest odnos sveukupnog društva prema obrazovanju. U Hrvatskoj je ipak na višem nivou, ne samo što se tiče podrške države u smislu plaća, nego im je dobro riješen sistem napredovanja u zvanju i mnogo ranije su ušli u reforme i kurikularnu nastavu. To nam pokazuje, poslije izvjesnog vremena, svoje manjkavosti iz kojih mi možemo učiti. Mi u Srbiji smo u kurikularnu reformu ušli 2003. godine s Gašinom reformom i onda smo stali, a oni su nastavili istim trendom. Uvijek smo bili nekako okrenuti istočnom bloku i tom sistemu obrazovanja, gomilanju općeg znanja, dok je Zapad već od ranije ušao u sistem neoliberalizma i kapitalizma što je za posljedicu, između ostalog, imalo i fokus na obrazovanje i dodatno stručno usavršavanje. I onda dolazi do problema, kada je taj sistem koji je primijenjen na Zapadu, pokušan transponirati se na naš sistem. To ne ide baš tako. Čini mi se da je Hrvatska bolje isplivala u tome, a mi smo odustali od sveobuhvatnih reformi. Ne želim reći da ne postoje segmenti reformi, ali kod nas ne postoji neprekinuta nit. U Hrvatskoj se zadržava sistem obrazovanja neovisno o promjenama na političkoj sceni, a kod nas svaki novi ministar donosi novine, što se pokazalo kaotično. Obrazovanje je proces koji daje efekt tek za 20 godina i ne može se mijenjati svakih pet i uz to očekivati dobre rezultate. Pokazala se eskalacija nasilja u protekle dvije godine, pa smo onda uveli novi predmet. Sistem nam nije pripremljen, a kod nas se sve radi ad hoc. Napominjem, upoznala sam divne ljude, koji znaju svoj posao. Imamo puno stručnjaka, imamo se na koga pozvati, koga pitati, ali taj segment donošenja obrazovnih politika, čini mi se, izmiče struci. Dakle, kod nas postoje izuzetni ljudi i dobra parcijalna rješenja, međutim, oslanjati se samo na intrizičnu motivaciju pojedinaca nije dugoročno rješenje, mora biti sistemsko.

Koliko su udžbenici adekvatni, a budući da ste i sama evaluator i recenzent udžbenika, koliko su oni prilagođeni djeci i programima koji se izvode u nastavi?

Zakon o udžbenicima donijet je 2018., gdje smo preuzeli zapadni model udžbenika koji je drastično drugačiji od onoga što smo imali. Tu se javlja nesklad. Neki autori su ostali pri starim verzijama, neki su prihvatili novije postavke koje su u skladu s današnjim generacijama, koje imaju kratke sekvence, daju zanimljivosti, linkove, vanjske veze, s ključnim riječima. To nije samo lekcija, nego na kraju nudi i rezime, inzistira se na umnim mapama koje su se pokazale dobre za sistematizaciju gradiva. Stariji udžbenici više odgovaraju sveučilišnom obrazovanju, a u osnovnim školama djeca to ne mogu pratiti. Djeca danas neće pročitati šest strana i zapamtiti, ne uče više tako. Moramo razumjeti da djeca danas uče na drugačiji način.

 Kako je i koliko moguće, po Vašem mišljenju, unaprijediti sistem obrazovanja, konkretno u Srbiji? Spomenuli ste da ima stručnih ljudi, ali pitaju li se oni?

Oni najčešće jesu transparentni i imaju što reći i kažu, ali čini mi se da mediji koji to prenose i u kojima se oni jasno i glasno izražavaju nisu javni servisi. Postoje i podcasti, specifične emisije. Unaprijediti sistem je dugotrajan proces. Čini mi se da smo toliko dugo u tom mraku da već mora doći do svanuća. Rekla bih da u ovom obrazovnom sistemu kakav je danas vrlo malo ima istinski zadovoljnih, što djece, roditelja, nastavnika, uprava... Obrazovani sistem se mora shvatiti kao značajan sistem za državu. Dok to ne bude prioritet države, ništa od boljitka. Cijela država je zapravo ovisna o obrazovanju, samo umirovljenicima je to manje važno, svi ostali imaju koristi od obrazovanja. Jesu li to djeca, roditelji, privreda, nastavni kadar... svi smo dio sistema i kad shvatimo da nam je to važno – da nam ljudi budu obrazovani, onda ćemo početi slušati one koji znaju kako se to radi i kako se barata sistemom obrazovanja, koji je sveukupno vrlo trom. Ako gledamo unazad, mi smo imali fantastične ljude koji su željeli napraviti ogromne korake da bi uhvatili 10-15 godina koje su nam promakle, no to je zaustavljeno. Spomenut ću Finsku, njima je osnovni postulat ljudi su sve što imamo. Dok ne krenemo ulagati u ljude, bit će ovako. Roditelji neće cijeniti nastavnike, nastavnici neće poštivati svoju struku, jer su obescijenjeni, omalovažavani. Bilo tko im može doći i postaviti pitanje stručnosti, autoriteta, pucati u tebe. Ne možete ući u sud i žaliti se da sudac ne radi dobro, jer vam se ne sviđa presuda. U prosvjeti je to sad moguće i nastavnik će biti suspendiran. Država treba stati iza nastavnika i njihovog integriteta. Sistem treba imati povjerenja u svoje ljude, a to se negdje izgubilo.

Imate iskustvo i s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku, i kao majka i kao učiteljica. Koje su prednosti? 

Navest ću primjer koji je na mene ostavio veliki trag. Rađeno je longitudinalno istraživanje s astronautima koji moraju biti maksimalno posvećeni i imati vrhunsku psihičku stabilnost. Koja nit ih povezuje? Svi bi pomislili obrazovanje, prestižna sveučilišta. Međutim, pokazalo se da je njihova zajednička crta što su svi odrasli u malim sredinama. Zašto je to važno? Zbog kolektivne odgovornosti koja u malim zajednicama i dalje postoji. Svatko se osjeća pozvan da je odgovoran za drugoga, što se događa nesvjesno. Mislim da je to glavna prednost hrvatskih odjela i cjelovite nastave na hrvatskom jeziku. Iako je to u većini mana, ovdje je prednost da je mala zajednica, relativno zatvorena i tu postoji moment kolektivne odgovornosti. Uz to, iste su im vrijednosti važne. Obitelj, vjera, istih su shvaćanja i ono što je dobro jest to što dijete tu osjeća sigurnost. I učitelji su ti koji žive na taj način. Istraživanja pokazuju da kada se dijete osjeća sigurnim to deaktivira njegovu amigdalu (žlijezda u mozgu) koja je odgovorna za fight or flight (bori se ili bježi) mod i dijete može učiti. Suvremena neuroedukacija inzistira na tome da četiri neuro hormona koja samo kada su u balansu omogućavaju učenje. Kada nema straha, kada se osjećaju sigurnima i vole onoga s kim rade, dolazi do učenja. I to je ključ uspjeha.

Udžbenici u nastavi na hrvatskom su godinama tražili svoj put do djece, i sami ih koristite. Kako ih ocjenjujete?

Udžbenik na hrvatskom Slovo po slovo izdvojila bih kao fantastičan i moje subjektivno mišljenje je da svi trebaju biti takvi. To je radni, integrirani udžbenik, sve je tematski poslagano, po mjesecima i nadovezuje se jedno na drugo. Način na koji se postavljaju pitanja ispunjava sve postulate suvremenih udžbenika i inzistira se postupno na višem nivou znanja, kao i na mišljenju koje treba obrazložiti i staviti u okvire drugima. Prevedeni su BIGZ-ovi udžbenici, i matematika i priroda i društvo su također dobro odrađeni, pa i drugi, ali ovi su za primjer.

Završili ste i tečaj za liderstvo i rad s mladima na sveučilištu u Švedskoj, te za trenera u radu s mladima. Gdje smo po tom pitanju, koliko ulažemo u mlade?

Tada sam radila kao asistent koordinatora za edukaciju i koordinator omladinske fondacije u jednoj međunarodnoj organizaciji i surađivali smo s Pokrajinskim tajništvom za omladinu i sport. Tada je postojao i Omladinski savjet Vojvodine, te je 2000. krenula inicijativa za izradu akcijskog plana i politike za mlade na nivou Vojvodine. To je zaživjelo u Hrvatskoj i Bosni i oni su otvarali klubove za mlade, a kod nas nije zaživjelo u toj mjeri. Jednostavno nije bilo sluha za to. Cilj je bio imati klub gdje bi se okupljali mladi i imali prostor za svoje aktivnosti. Međutim, mi smo na žalost izabrali da nam mladi budu na ulici ili u kućama s telefonima u ruci. Socijalizacija je na izuzetno niskom nivou i to će tek pokazati svoje negativne efekte.

Mentorica ste za online i hibridnu nastavu u projektu UNICEF-a i ZUOV-a koja je kod nas bila aktualna za vrijeme korone. Kako se to pokazalo u praksi?

Reći ću – kaotično. Sve nas je to zateklo. Nešto prije toga krenuo je program Ministarstva prosvjete – Digitalna učionica i ukupno je oko 2.000 nastavnika dobilo laptopove, projektore; dobili su pristup digitalnim udžbenicima, što se pokazalo korisno. No, digitalne kompetencije nastavnog kadra su veoma različite. Opet naglašavam: nitko nije rekao kako raditi, nije bio donijet okvir za rad u onlajn i hibridnom okruženju, nismo dobili preporuke. Sami smo se snalazili. Osnovni problem na koji smo odmah naišli jest da učenici nemaju kod kuće telefon, laptop, pa neki ni internet. To su problemi koji se moraju sistemski riješiti da bi došlo do uspjeha ovakve vrste nastave. Moramo razumjeti da tehnologija sama po sebi nije cilj, nego je samo sredstvo. Humanistički pristup i inkluzivni u najširem smislu ostaju primat, a digitalizacija može biti od velike pomoći, ali zahtijeva vještinu i znanje nastavnika.

 Koordinatorica ste es-dnevnika u školi u kojoj radite. Što su nam oni donijeli? 

Nastavnicima općenito, osim početnih poteškoća i otpora, donosi mogućnost da se sve bilježi i da roditelji imaju sinkronizirani pristup. Javlja se drugi problem: prate li to roditelji? Es-dnevnik je osmišljen za sistem obrazovanja kakav bi trebao biti, gdje se više inzistira na formativnom nego na sumativnom ocjenjivanju. To pruža es-dnevnik, više obratiti pažnju na osobnost svakog djeteta i to zapisati. No, bojim se da smo puno bitnih stvari preskočili. Osnovne higijenske uvjete, učiniti školu pristupačnim mjestom, gdje će se svi osjećati dobro. Zvuči grubo, ali imamo laptopove, pametne ploče, a stolice nam se raspadaju.

Jedna ste od dvije predstavnice Srbije u ETUCE (Education trade unions) programu How to build union’s strategy on enveronmental sustainability. Možete li nam to pojasniti? 

Na nivou Europe i sindikata obrazovanja u Europi i Europske komisije postoji inicijativa da se obrazovanje za održivi razvoj uvrsti u prioritete. Pitanje održivog razvoja je izuzetno složeno i svi shvaćamo da je nužno i potrebno je bilo strategiju donijeti još prekjuče, ali u svijetu to ne ide tako, nego postoji procedura s razlogom. Naš reprezentativni sindikat je sudjelovao u izradi pa sam bila predstavnica na dva sastanka. Jedan je bio u Helsinkiju, gdje sam predstavila naše primjere dobre prakse, a drugi u Bruxellesu i nakon toga je prijedlog strategije ušao u proceduru Europske komisije. Prije nekoliko godina je digitalno obrazovanje bilo prioritet, a sada je obrazovanje za održivi razvoj. Jer, bez svijesti o tome upitan je sveokupan život na Zemlji.

Pred samim početkom školske godine smo. Imate li neki savjet za roditelje prvaša, pa i onih starijih učenika i kolege nastavnike?

Citirat ću velikog poljskog pedagoga Korczaka: Ne zaboravi da su najvažniji susreti jednog čovjeka – njegovi susreti s djecom. Obraćaj više pažnje na njih – nikad ne znamo koga smo to sreli u djetetu. Mislim da je to najvažnije, ostvariti pozitivnu socijalnu interakciju. Obratite pažnju na njih. Učenje će doći samo po sebi i svi će naučiti čitati, pisati i računati, ali stvoriti zdravu sredinu, zdrave ljude – psihički i fizički, najvažniji je cilj. Ljudi su naš resurs za svjetliju budućnost.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)