Prvi puta na radnom sastanku predstavnika hrvatskih udruga, koji je održan 11. ožujka u Petrovaradinu, sudjelovao je i predstavnik udruge Široko iz Niša Miro Čavara. U ovoj udruzi, koja je osnovana koncem 2015. godine, Miro je zadužen da vodi programe i projekte. Sve svoje aktivnosti, prema njegovima riječima, predstavnici udruge iz Niša sada usmjeravaju na povezivanje s ostalim hrvatskim, većinskim i manjinskim udrugama koje djeluju u Srbiji, kako bi javnost što bliže upoznali sa svojim radom, ali i sa svojom prisutnošću u Nišu.
Prema povijesnim podacima kojima raspolažete, ili eventualnim spisima, raspolažete li informacijama koje govore o tome odakle su Hrvati došli u Niš?
Postoje podaci koji govore da su Hrvati u Niš došli u 16. stoljeću. Također postoji zapis da su najprije došli Dubrovčani, a i danas postoje ostaci starih latinskih crkava u blizini Niša, gdje su oni živjeli i tu obavljali svoje vjerske obrede. Ovi „noviji“ Hrvati su došli nešto kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, najvjerojatnije zbog službi i posla koji im se tu tada nudio. Tada su u Nišu zasnovali i obitelji, nastanili se i tu i ostali.
Koliko Hrvata danas živi u Nišu i koliko ste kao zajednica prepoznatljivi široj javnosti u tom dijelu Srbije?
Prema posljednjem popisu stanovništva u Nišu ima oko 400 ljudi izjašnjenih kao pripadnici hrvatskog naroda. Međutim, ima dosta onih koji se upravo na tom posljednjem popisu nisu izjasnili kao Hrvati i ja vjerujem da se tu krije broj oko 800-900 neizjašnjenih pripadnika naše zajednice. Oni nisu toliko prepoznatljivi u Nišu. Zato je nama odmah po osnutku udruge cilj bio da doprinesemo našem kulturnom suživotu, oslanjajući se na većinske i manjinske zajednice kako bismo napravili iskorak ka tom interaktivnom multikulturalizmu. U suštini, cilj nam je bio da ne postanemo izolirani nego da stupimo u kontakt sa svim ostalim udrugama, kako u Nišu tako i šire. Želja nam je bila ostvariti napredak u smislu kulturne suradnje i samim tim da postanemo prepoznatljiviji široj javnosti.
Postoji li strah kod pripadnika hrvatske zajednice na jugu Srbije danas? Očituje li se većina njih kao pripadnici svoje etničke grupe?
Velika je etnička distanca, a je li to strah ili nije ne mogu ocijeniti. Da živimo u samoizolaciji, mogu reći da živimo. Vjerojatno ljudi iz različitih razloga ne žele isticati pripadnost svojoj zajednici. Politički događaji su glavni razlog za to. Zato je, pretpostavljam, želja većine njih i njihovo opredjeljenje da budu u miru i tišini. To je i glavni razlog što mi kroz djelovanje udruge želimo da kultura bude spona i točka dodira i većine i manjine i da to bude most demokratskih promjena u samoj zajednici.
Postoje li manifestacije na kojima ste se do sada predstavili kao udruga? Imate li u planu neki projekt kako biste postali prepoznatljiviji i u drugim dijelovima Srbije?
Festival Filipovi dani, manifestacija koja se održava svake godine u Nišu, je ustvari više interkulturalni projekt koji podržava većinska zajednica, a udruga Široko tu sudjeluje. Većinska zajednica je pokrenula taj projekt, a mi smo kao jedan od sudionika u njemu, ali je ostavljena mogućnost da i drugi, koji to žele, također sudjeluju. Drugi naš projekt je vezan za religijsko-tradicijske stvari naše populacije, a vezan je za našu želju da dovedemo tamburu na jug Srbije. Tambura je specifičan instrument za Hrvate i ona kao dio multikulturalnog dijaloga, može biti iznimno važna na jugu Srbije.
Gdje se pripadnici hrvatske zajednice najredovitije okupljaju i odakle je potekla sama ideja za osnutkom udruge?
Hrvati na jugu Srbije uglavnom žive uz župe, uz crkvenu zajednicu. Crkve su uglavnom mjesto okupljanja gdje se Hrvati nalaze. Kod nas je to crkva Uzvišenja svetoga Križa i praktično odatle je i potekla naša ideja za osnutkom udruge. Želja nam je prije svega bila napraviti udrugu koja će sačuvati tradicijske stvari Hrvata odnosno vjerske običaje koje imamo, a koje će ljudi iz cijele Srbije prepoznati kroz naše djelovanje.
Od kolikog značaja su vam ovakve vrste radnih sastanaka udruga i u kojoj mjeri oni mogu pomoći u napretku, kako vašeg tako i njihovog rada?
Svakako da ovakvi radni susreti u velikoj mjeri mogu poboljšati naš rad. Ovo je prigoda da sklopimo prijateljstva, utanačimo agendu manifestacija na kojima možemo zajedno sudjelovati i da jedni drugima načinimo prostore. U tome i jeste cilj našeg rada, da participiramo u svim segmentima kulture i očuvamo tradiciju identiteta kojeg nosimo. Vjerujem da ćemo u tome uspjeti i u budućnosti, a zajednički je svakako puno lakše.
Izvor: Hrvatska riječ (S. Darabašić)