Čikerija… Mir je! I ja… Zime su naših zadovoljstava u tijeku. I tišine spokoja! Traju ona i one i kad snijega nema, kao u ove zime. Ili kad ga se zatiče tek u tragovima. Kao i u sjećanjima što su sadržaji onih dragih a dalekih, koji su, istina ne često, prolazili ovom kućom na mrginju. Pa ipak, ozarenih lica, i to broja ne maloga zbog draži iskustava onog kadgodašnjega, koje ovaj salaš, unatoč svemu i makar krnje, uspijeva još sačuvati. Ziđan šporelj, parasnička peć, mirise vodom orošene zemlje i cigalja u litnjoj kujni, zamagljena cakla na pendžerici, krevet na drvenice, rapav kreč na blago popucanim zidovima, paučina garava od prava po ćošama, na astalu svića gori s plamenom koji uvik vuče gori, tepcija krumpirače, laboščica s kiselim kupusom ukiseljenim u kasnu jesen, oznojan bokal kevedinke... I žamor od divana razgaljene čeljadi. K’o da je prelo. Ili mir od nijemosti onih svladanih samostima. K’o da je bdijenje.

A falilo je tunja. I onda. I sad. Da diskretno zamriše… Uvijek nešto nedostaje. Život, očito, računa na nekakve, recimo to tako sada, strukturalne slabosti ili, bolje, manjkavosti, pomislih. Ono nedostajuće, uvijek je tu. S nama. Hladno je i vani i unutri, ali ne bridi zimoća. No, ne zbog toga. Vatra drva od dračovi panjeva teško svojom glasnom, pucketajućom toplinom nadomješta ohlađenost davno grijanih zidova. Pustoši samoća i lednost zbori zimama ovdje na Čikeriji.

Velebno i raskošno!

Listam nanovo Monografiju slikara Ivana Balaževića, Tavankućanina s adresom u Novom Vinodolskom. Dobih je ljetos. Izdanu u povodu njegovih 50 godina slikanja. Držim je na Čikeriji. Tamo di joj je i misto. Izdao ju je sam! Sam samcat! A zašto bi drugi, pitam se!? Čitam i gledam. Kada sam na mrginju. Lagano je listam. Iz navika druženja s knjigama, valjda. I gustiram o viđenom i pročitanom. A mislim o svemu tom u našem i oko našeg Tavankućanina i kad nisam na mrginju. Užitak i radosti su to pravi…

Najznačajnija osobnost i najrespektabilniji likovni opus među našim suvremenim likovnim umjetnicima! Ivan Balažević! 50 godina već stvara, odzvanja, jer nije malo. Slika, crta, dizajnira, grafički oblikuje, likovno uređuje, ilustrira, scenografira… Sumarno u pluralnim a tek, zbog mnogoća svega, izabranim, očito najefektnije izvedenim, vizualnim ostvarajima objavljeno je ovdje. Velebno i raskošno! Opremljena je, naime, s brojnim fotografijama njegovih slika i drugih mu likovnih artefakata, među kojima zatičem olikovljeno gdjekoje i moje poetsko djelce. Gdjegdje zatičem i svoje napisane retke, a prodivanismo vremenom gotovo bez broja. Djelić sam cjelina, osvijestim često nekako obradovan.

Osjećaj za trenutak i mjesto

Kao, uostalom, i svatko što je. Uvijek smo tek djelići većih cjelina! Istina, zasebni, neponovljivi i nesvodljivi na druge. Ali djelići! Slično kao što su to tren, točka, linija, ploha, slovo, glas, riječ… i naši životi su djelići Onog stvorenog sve do u beskraj. No, to je jedino i isključivo tako ukoliko smo fokusirani, tako i triba, samo na doživljaje i iskustva vlastitosti. Bez preferencija za posjedovanja drugoga i dalekoga! Jer, kako kaže mudro naš slikar Ivan, u umjetnostima, koje primarno referiraju na takav život i takav svijet, „prostrano ne znači mjeru nego osjećaj za trenutak i mjesto. Tamo ništa nije isparcelirano na vlasništvo i interese, tamo se ne može posjedovati ništa i nikoga. Može se samo prepoznati i izabrati i to je krajnja mjera posjeda, mjera nedostupna mnogima”. Ko amen je ovaj iskaz stamen! Govori o umjetnostima, a priča o životima!

Naslovljena je krajnje jednostavno 50 godina ljubavi – Balažević. Ne može manje! Vrijeme, način i osobnost! Godine, egzistencijal, prezime! Trajanje slikara Ivana! I ne može više! I mora onda ječiti cijela knjiga ne toliko zbog graja savršeno zgotovljenih prizora predjela, ljudi, predmeta, neodređenih detalja u veleskladanom risu boja u Ivanovim slikama koliko zbog pogođenosti naslova sa sadržajem naslovljenoga! Jedan je na jedan malim brojem riječi pokriveno sve ono, a toga nije nimalo malo, što se htjelo reći! Bit se otkriva u prostotama malenoga. Samo sretnici znaju tako imenovati, tako govoriti, tako svoj svijet oko sebe slagati…

Obojani prav

Listam, kažem i mislim, nanovo je. Gledam kroz djelomice zaleđenu pendžericu i na šumu koja se krči u daljini. Dračova je i ona. Nestaju polako naši svjetovi… A s njima i uzdasi nataloženih patnji i proplamtaji sreća! U nepovrat, čini se, odlazi sve! Pogled mi se s nestajućeg svijeta vraća na Ivanove slikovne sadržaje objavljene u Monografiji. O izboru je, ponavljam opet, njegovih slika dakako samo riječ. Iz 20-ak ciklusa, od kojih je najviše u tehnici pastela. Taj obojani prah, koji kao da mu je predodređen prvim prahom: onim zlatno-žutim Ivanovim pravom tavankutskog piska. I grafičkih ciklusa ima više od zastupljenih. Izbori računaju i na otpadnost, zaključim dok gledam! Tako to bude u životu.

Čitam po nekoliko puta već prateće tekstove uz fotografije slika – i izvadke iz kritika najrenomiranijih likovnih kritičara (akademici Paljetak, Fabrio, zatim drugi prvaci Valušek, Stojević, Vesna Krmpotić…) i Balaževićeve efektne refleksivne minijature i riječi drugih pjesnika, među kojima i onih iz zavičaja mu (Sekelj, Kopunović, moja malenkost) i one faktografske provenijencije (životopis, gust i bogat inače, a počinje rođenjem u Tavankutu 1949.), kao što su i popis samostalnih i izbor iz skupnih izložaba – Subotica bolno rijetko se spominje, jer su nas razdvajali dugo i tvrdo i uspješno; i popis nagrada – bez ijedne iz zavičaja (tu zastanem, čudim se često nad tim mjestima, jer ovdje zrcalno u jasnoći ponovno vidim svu tragiku odsuća svih priznatosti!); duge popise autora napisa o likovnosti mu, među kojima ponovno čitam znana imena znanih mi osoba iz grada nam – Duranci, Šram, Perušić, Isakov, Sekelj, Kopunović… (začudno zamjećujem kako izostaju imena Kopilović i Miković, vjerujem ne slučajno); u izboru samo isto donijeti su popisi dizajnerskih projekata, oprema knjiga, „nenaručenih plakata”, naljepnica i stripova, zatim ilustracija i karikatura, djela iz heraldike i logotipa, scenografije… Mnogo, a nenatrpano! Djelići cjelina! Mjere i sklada u Ivana baš ne manjka! I razmišljam, nanovo ću reći, i čitam lagano, listam i od kraja i od početka i sa sredine ove zime na Čikeriji, registriram grafičke detalje, fotografije iz mladosti ali i starosti, žive su i preda mnom neke, prepoznajem neke prostore koji su ga određivali – jer prostori nisu samo ishodišta, oni su značajnija odredišta (svjedoči to izvanredno i slikar Ivan kroz jedan broj ciklusa!), pratim logiku strukture, nastojeći otkriti ponore koncepta 50 godina ljubavi – Balažević. Knjiga slikara? Ili knjiga o slikaru? Je li to prikaz Ivanova života? Ili je riječ o zrcalima Balaževićeve ljubavi? Da nije istost i ovdje na djelu? Možda je njegov život uistinu zadavljen ljubavlju? Slikarova ljubav za slikama? Slike kao ljubav života? I cijeli onda zov života u 50 godina gotovo u punini ostvaren? Slika kao život? Život kao slika? Na koncu, čini se, svejedno je. Jer biti porobljen ljubavlju je bit!

Izvor: Hrvatska riječ (Tomislav Žigmanov)