„Kad jednom nešto vidim i ako mi se sviđa, naučim oma to radit. Sve sam sama učila“, otkriva Marija Matković kako zna raditi sve vrste veza. Kao djevojka nije puno vezla jer nije imala vremena, a nakon što se udala u Jožino selo u Đurđin bilo je suviše slobodnog vremena i tako je počela raditi vez.

„Udala sam se u taku kuću di je bio stari svekar i zauva koja je kuvala, a ja sam pomagala. Bavili smo se poljoprivredom i kad smo završili poslove napolju bila sam slobodna. Najviše sam radila zimi. Zimske noći su bile dugačke, a rad s iglom i koncom me je opušto i zanim“, prisjeća se Marija kako je bilo nekada, a sada joj zdravlje ne dopušta puno raditi.

Veze i ljeti i zimi, kad god uhvati vremena, često i deset i dvanaest sati dnevno.

Kada govorimo o počecima izrade ručnih radova, Marija kaže da je počela s bijelim vezom s koncem u različitim bojama. Nakon toga je prešla na križiće, reakril, heklanje, goblene, šaranje jaja, decoupage tehniku ukrašavanja...

„Nema što nisam probala i što nisam radila, al sve mi dosadi! Jedno vrime radim niku vrstu veza, tri, četri, pet godina. Naradim tog puno i dosadi mi! Onda oću štogod drugo, štogod novo...“, kaže Marija, a s obzirom na to da je bijeli vez počela raditi prije 20 godina i da ga i dalje radi, svakoga dana možemo zaključiti kako je on Marijina najveća ljubav.

Dok je bila na salašu, nije ga radila. Susrela se s njim tek kad je došla u selo gdje joj je susjeda snaš Janja radila bijeli vez. U to vrijeme joj se ženio sin Marinko i trebalo je snahi Suzani napraviti keceljac za okretanje.

„Kad sam vidila kako ga snaš Janja radi, svatila sam da to nije ništa naročito. Šij okolo mustre i to ti je to“, kaže Marija.

Za rad s bijelim vezom Marija kaže da sve dođe samo, prilikom rada.

„Sve ti se samo kaže, što kažu stare žene. Kako da zategneš, kako da namišćaš... A jako je bitno i držanje. Isto tako i položaj prstivi. Kad šlinguješ, svaki prst ima šta raditi.“

Kao najskuplji i najljepši rad Marija izdvaja okrugli stolnjak s vrlo sitnim rupicama. Stolnjak je radila godinu dana s vrlo tankim koncem i kaže da je „katastrofa koliko ga je teško bilo radit“, jer je nezgodan oblik. Marija nam pojašnjava da je bijeli vez najteže raditi u krug, jer se tada ide protiv materijala i stalno se mora paziti kako se zateže konac. S ovim stolnjakom Marija je osvojila prvo mjesto na Međunarodnom natjecanju ručnih radova u Bačkoj Palanci. Osvojila je na ovom natjecanju još jednom prvo mjesto i jednom treće, a tri puta je samo i sudjelovala! Osim brojnih prekrivača, stolnjaka, jastuka, zavjesa koje je do sada uradila bijelim vezom Marija je napravila i komplet nošnju za unuku Severinu, a u planu joj je uraditi još jednu suknju s većim rupicama, jer kako tvrdi naša sugovornica, ljepše je kad su na suknji krupnije rupice, „bolje pokaziva“. Marijina želja je i da joj unuka ide na izbor za najljepšu prelju kada joj uradi novu suknju i da naravno pobijedi.

Svoju vještinu u radu s iglom i koncem Marija je iskoristila i za izradu zlatovezom ukrašenih bunjevačkih narodnih prsluka unucima Vedranu i Draženu. Posljednja tri mjeseca Marija vrijedno radi na suknji koja ima 30 centimetara širine veza, a naručila ju je Zagrepčanka rodom iz Tavankuta za svoje vjenčanje.

Marija je ljubav prema bijelom vezu prenijela na snahu koju je, kako kaže, naučila lijepo raditi. „Snaja mi zdravo lipo radi, samo što nema još vrimena da se posveti šlingu toliko sati na dan ko ja, al da nije nje i da ne vidim da toliko voli i ona ovaj vez ne bi ni ja toliko radila. Unuku mi rad na bilom vezu još ne zanima, nadam se da će bit drugačije za koju godinu kad malo naraste.“

Izvor: Hrvatska riječ (J. D. B.)