Iznenađenje interpretacijom starog šokačkog adventskog napjeva Spasitelju koga želeć, koja se jednog jutra čula na misi zornici u crkvi Imena Marijina u Novom Sadu još uvijek pamtim. Vjerojatno nitko od malobrojnih vjernika nije prepoznao pjesmu koja nije standardni repertoar u došašću, barem u toj zajednici, a neki su se možda i namrštili zbog toga. Ona me je odmah vratila na snijegom zatrpane jutarnje putove koji su me od kuće vodili na zornicu, pa sam brzo morao saznati tko je i zašto svira u Novom Sadu. Davida sam od tada viđao na mjestu zborovođe mješovitog zbora mladeži crkve Imena Marijina na predbožićnom ekumenskom koncertu, slušao kako djeca koju podučava sviranju harmonike, osvajaju nagrade, pratio nastupe zborova kojima ravna i o njima izvješćivao, te povremeno jasno prepoznavao njegov glas i muziciranje tijekom liturgijskog pjevanja u najvećoj novosadskoj crkvi.

On nije znao, ali mi je redovito davao efektivnu lekciju iz motivacije i ustrajnosti. I dalje se ne manje divim tome kako ovaj mladi glazbenik tako strastveno studira, podučava, svira, vodi zborove… što još ne?! Te njegove dužnosti su ovaj intervju dugo odgađale, a konačno smo ga završili u jeku priprema za svečanu misu koju je u crkvi Imena Marijina predvodio kardinal Pietro Parolin. Pogađate tko je bio za orguljama i tko je trojezično pjevao na koru! Kardinal državni tajnik se na kraju mise posebno zahvalio orguljašu i zboru na dostojanstvenom pjevanju. I ne samo on! Iskoristiti život, prilike za naobrazbu, razvijati i usavršavati ljubav prema lijepome, izgrađivati zajednicu, biti joj na korist! Nije li to bit života? Ako jest, ovaj mladi čovjek svakako pokazuje kako ga punim plućima, uvijek uz pjesmu i glazbu, živjeti!
David Bertran rođen je u Novom Sadu prije 22 godine. Osnovnu školu završio je u Baču, gdje stanuje, a osnovnu glazbenu školu u Bačkoj Palanci u klasi profesorice Mile Gogić, koja je predavala harmoniku. Nakon toga upisuje Srednju glazbenu školu Isidor Bajić u Novom Sadu, na odsjeku harmonike, u klasi mr. Svetlane Stojičić. Na trećoj je godini studija orgulja na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu u klasi prof. Zoltána Borbélya.
Već kao jako mali dječak imali ste harmoniku u rukama. Kako se, iz toga, razvila Vaša ljubav prema orguljama?
Želju za otkrivanjem orgulja osjetio sam pred kraj osnovne škole, ali sam skupio hrabrost da ju ostvarim dvije godine kasnije. Sramežljivo sam kazao baki da pita p. Josipa Špehara, gvardijana samostana, mogu li probati svirati na orguljama u franjevačkoj crkvi u Baču. Već onda je postojao youtube i ja sam neprestano slušao orguljaše koji su mi bili fascinantni. Nitko nije svirao na tim orguljama više od 30 godina. Pater je pristao, ali nije bio previše oduševljen, jer je vjerojatno i ranije bilo pokušaja entuzijasta da sviraju, pa su brzo odustajali. Probao sam i vrlo mi se dopalo. Bio sam presretan što imam u mom mjestu orgulje za kojima mogu sjediti i svirati. Svake subote dolazio sam u franjevačku crkvu upoznavati ih. Bližio se Božić, pa sam se s Máriom Ihász, tadašnjom orguljašicom u crkvi Svetog Jurja u Vajskoj, dogovorio da ćemo skupa svirati na polnoćki 2010. godine. Naroda je bilo puno, na koru je bilo puno pjevača, a moj doživljaj prvog sviranja na misi bio je veličanstven. Idućeg dana svirali smo i na svečanoj božićnoj misi. Pjevačice na koru, koje su godinama pjevale bez orguljaša, su me ohrabrile da nastavim i obećale mi da ćemo skupa učiti i vježbati. Polako smo išli naprijed. Godine 2012. smo počeli ozbiljno raditi. Tada smo prvi puta otišli na smotru franjevačkih zborova u Našice i predstavili se pjesmom Zdravo, Majko Isusova, koja se rado pjeva u Baču. Dobili smo ogroman aplauz. To je bio prvi put da je Bač nešto veliko napravio.
Vaš „matični“ zbor je Mješoviti zbor Santa Maria. Kako je on nastao?
Nastavili smo vježbati, dva puta tjedno, a pred nastupe skoro svaki dan. Konačno, 2013. godine registrirali smo udrugu građana Mješoviti zbor Santa Maria. Danas on broji oko 15 članova. Imamo dva muška pjevača, kao i dame koje pjevaju muške glasove. Mise u našoj maloj franjevačkoj zajednici u Baču su svake nedjelje i blagdanom pjevane. Jedno vrijeme smo svirali dolje, u crkvi, na sintisajzeru, jer na orguljama nije bilo moguće svirati. Zatim smo dobili mali harmonij, kojim nisam bio zadovoljan. Kasnije smo pokušali pjevati na koru uz velike orgulje, ali smo zbog velikog kvara na orguljama bili prinuđeni kupiti elektroničke. Nakon toga sam pomislio da bih se mogao sam popeti na kor i vidjeti što je s orguljama. Svi moji preci su majstori, pa sam pomislio da bih tom prigodom mogao biti i ja. Zamolio sam patera Josipa da me pusti da ih pokušam popraviti. Rekao je: „Gore ne mogu biti!“. Polako sam počeo, poučen uputama koje sam vidio na internetu. Jedne godine sam skinuo sve svirale i komprimiranim zrakom ih očistio od prašine, vratio natrag i ponovo naštimao. Kada su orgulje ponovo zasvirale, zavladao je šok. Pater me je pitao što sam s njima radio, a ja sam rekao da sam radio samo ono što mi je on dozvolio.
Jedan ste od malobrojnih studenata orgulja na novosadskoj Akademiji umjetnosti?
U srednjoj školi sam volio harmoniku. To je moj prvi instrument, orgulje u malom. U srednjoj školi smo radili ozbiljne kompozicije. Samouko sam počeo vježbati na orguljama Bachove preludije. Kada se približio kraj srednje škole, profesor i čuveni orguljaš Svetozar Saša Kovačević mi je predložio da stupim u kontakt s profesorom na Akademiji Zoltánom Borbélyom, kako bi on vidio da li bih mogao polagati prijemni ispit za studij orgulja. On je bio oduševljen, s obzirom na to da sam bio samouki orguljaš, te sam polagao i položio prijemni ispit na orguljama, što je vrlo neobično jer u srednjoj glazbenoj školi nisam završio odsjek za orgulje (obično se taj prijemni polaže na klaviru).
Zanimljivo je da ste se vratili u školu koju ste pohađali, no kao profesor?
Nakon što sam upisao prvu godinu Akademije, sve je lijepo krenulo, no ubrzo me je pozvala kolegica iz orkestra harmonika AKUD-a Sonja Marinković, s kojom sam skupa svirao od srednje škole. Pitala me je da li bih htio raditi u školi, što me je začudilo jer sam tek započeo studije. Objasnila je da je škola kadrovski dosta slaba. Naravno, trebao im je profesor harmonike. Bilo mi je interesantno pokušati, te sam se 2015. zaposlio u Osnovnoj glazbenoj školi Josip Slavenski u Novom Sadu na zamjeni i počeo predavati harmoniku i orkestar, te stjecao prva pedagoška iskustva. Uvježbao sam orkestar s oko 40 djece harmonikaša za koncert u Sinagogi, za sudjelovanje na uskršnjem koncertu u Baču i nastupu na trgu u Novom Sadu. Već u kolovozu te godine su me pozvali iz moje osnovne glazbene škole iz Bačke Palanke, u kojoj sam mijenjao moju nastavnicu tijekom školske godine 2016./17. u nastavi harmonike. Došli su i prvi uspjesi: moja učenica, koju sam vodio na natjecanje glazbenih škola u Bečej, osvojila je prvu nagradu. Nakon toga mi se javio šef Odsjeka harmonike iz škole Isidor Bajić u Novom Sadu i ponovo mi ponudio zamjenu, i tu radim školsku 2017./18. godinu. Već imam uspjehe s mojim đacima.
U kakvom su stanju orgulje u franjevačkoj crkvi u Baču?
Orgulje u franjevačkoj crkvi su u dosta lošem stanju. Napravljene su 1826. godine od strane majstora franjevačke orguljarske radionice iz Baje. Jedan od majstora bio je Simon Sangl, koji je pokopan u bačkoj franjevačkoj crkvi ne dočekavši da se orgulje završe. Rađene su u baroknom stilu, po mehaničoj trakturi, sa 16 registara, dva manuala i pedalom, po uzoru na njemačke orgulje, i imaju jak i rezak zvuk.
Za sve to vrijeme vodite i dva zbora?
Rad s drugim zborom, Gradskim zborom Neven u Baču, započeo sam 2016. To je zbor s tradicijom od dva desetljeća, koji je njegovao i duhovnu i svjetovnu glazbu. Ubrzo se javila ideja da spojimo dva zbora s dva imena: Udruženi zborovi Gradski zbor Neven i Santa Maria. Santa Maria je zbor proistekao iz Crkve, njegujemo isključivo duhovnu glazbu, uz orgulje ili izvođenjem a capella. Sada kada smo združeni, pjevamo i duhovnu i svjetovnu muziku.
Što razlikuje rad s učenicima od vođenja zbora odraslih pjevača? Koje su posebnosti pedagoškog rada, a koje glazbenog rada s odraslima?
Djeca su mala i brzo nauče puno stvari. Njihov mozak je otvoren za sve informacije u razdoblju školovanja. Zato se i kreće u osnovnu glazbenu školu u tom razdoblju. Treba se truditi da im se pruži što više znanja. I vođenje zbora je lijepa, ali teška stvar. Svi moji pjevači su amateri. Nitko od njih nije upoznat s notnim sustavom i note im znače samo toliko da znaju hoće li glas „ići gore ili dolje“. Oni uče na sluh, a pri tome je zbor četveroglasan, tako da svaki od glasova uči po sluhu otpjevati svoju dionicu. Čini mi se da im jako dobro ide. Fascinantno je što ti ljudi različitih životnih dobi mogu lijepo zapamtiti kako držati svoju dionicu i ne odlutati u druge glasove. Zadovoljan sam i što su disciplinirani i redovito dolaze na probe. Imamo članove koji mijenjaju smjene na svom poslu da bi došli na probu. U tome osjetim njihovu veliku ljubav prema zborskom pjevanju. Osim toga, oni uživaju u druženju. U Baču ima dosta udruga, ali zbor je udruga koja zaista spaja ljude, stvara dobro ozračje i rađa plodovima u kojima svi uživaju. Osjećaj dok vježbamo je strašno naporan, ali kad stanemo na pozornicu, otpjevamo i dobijemo aplauz, pa se sjetite da su to sve predani amateri, bude to čudesan osjećaj moći malog čovjeka da proizvede tako puno radosti.
Zbor nastupa u crkvi, na smotri franjevačkih zborova, no želite li ga povesti i na natjecanja?
Čovjek sam koji voli izazov. Vrlo bi mi velik izazov bio da spremim zbor za natjecanje, i to upravo i radim. Udruženi zbor spremam za natjecanje koje će biti iduće godine u Tuzli. Naravno, treba nam mnogo više rada nego što bi bilo potrebno s akademskim zborom. Prvi predstojeći nastup će nam biti u Trebinju u Muzeju Hercegovine 25. srpnja, a posjetit ćemo i Dubrovnik. Putovanja i nastupi, uz prilike za odmor, vrlo su bitni za uspjeh zbora. U našem zboru imamo i jednu posebnost. Pošto su većina članova Gradskog zbora Neven pravoslavne vjere i ne poznaju liturgiju naše Katoličke Crkve, ne inzistiram na tome. Pravoslavni idu u svoju crkvu, no nisu nastupali tamo kao zbor već sudjeluju u pjevanju puka. Zbor Santa Maria pjeva na nedjeljnim misama. Kad su bili veći blagdani, nastupala su združeno oba zbora. Kada su svečanosti, pjevaju oba u našoj crkvi, a da ne bude disharmonije, članovi i članice zbora Santa Maria pjevali su u pravoslavnoj crkvi Svetog Ivana apostola u Baču skupa s narodom ponoćnu liturgiju Božića (6. siječnja u ponoć), kao i svečanu prijepodnevnu liturgiju Božića.
Služba orguljaša i zborovođe je ozbiljna crkvena služba. Orguljaš ste u franjevačkoj crkvi u Baču, a povremeno svirate orgulje i u crkvi Imena Marijina u Novom Sadu. Vjernici vrlo rijetko znaju što se događa gore, na koru, visoko iznad njihovih leđa, ali orguljaš mora savršeno znati što se događa u oltarskom prostoru, kojeg u velikim crkvama slabo i vidi. Što se, dakle, događa na koru? Kakav ambijent i odnosi sa zborom su potrebni da bi se skladno i potpuno slavilo Boga? Može li orguljaš istovremeno biti i zborovođa?
Za kor postoji ravnatelj koji vodi i orguljaša i zbor. Kao orguljaš u franjevačkoj crkvi vodim i zbor, jer zbor ne može sam pjevati. To je dosta teško, jer kad imate samo jednu osobu koja vodi zbor i svira, nemate slobodne ruke, noge, ni oči, nego samo glavu. Kad svirate, pjevači gledaju u vas i traže znak koji dajete tijelom. To je pogotovo teško u polifonim skladbama, no moji pjevači su navikli na mene jer smo skupa već osam godina. Navikli su na moje pokrete, dah, i ne trebam im više davati signal kada trebaju početi pjevati. Nadalje, naše probe su obvezne subotom u 18.30 za nedjelju misu. Zašto? Želimo izbjeći situacije da misa uskoro počinje, a netko kasni ili je gužva na koru, neki ne znaju što se pjeva, listaju se pjesmarice i note, meni se postavljaju pitanja… Pjevači dolaze najkasnije deset minuta prije mise na kor, i čak sam prakticirao da nakon toga zaključam kor. U Imenu Marijinom sviram povremeno radnim danom, mijenjajući službenu orguljašicu novosadske „katedrale“ Dunju Huzjan. Volim doći u tu crkvu, pa, iako često pjevam sam, to mi ne smeta jer vrlo volim pjevati.
Zanimljiva je pojava da vjernici u nekim zajednicama šute dok pjevači na koru pjevaju ordinarij mise i pjesme, dok u nekim drugim svi pjevaju sve sa zborom. Kako napraviti najbolji odnos kora i zajednice da se nitko ne osjeti potisnutim?
O tome treba voditi računa, jer svaka zajednica sudjeluje u liturgiji, a pri tome sudjeluje i u pjevanju. Kada pravimo repertoar za nedjelju, i zbor i puk mogu doći do izražaja. Ulazna pjesma može biti zborska pjesma koju puk ne poznaje toliko dobro. Prikazna i pričesna mogu biti pučke pjesme koje će narod znati otpjevati. Izlazna pjesma se može ali i ne mora pjevati s pukom. Po mom mišljenju, puk mora pjevati, i na pjevače u zboru ne smije se gledati kao na privilegirane, u čiju se pjesmu nitko ne smije miješati.
Koju literaturu korisitite?
Kada sam započeo svirati orgulje u Baču, p. Josip mi je donio jedan stari, ručno pisani kantual. Pojasnio mi je da ga je pisao Lajčo Kesejić (1893. – 1974.), negdašnji učitelj i orguljaš u Baču, ručno, vjerojatno iz neke druge pjesmarice. Odatle vadim stare pjesme, od kojih je vrlo veliki broj na šokačkoj ikavici, a koje su starije vjernice vrlo dobro znale, i poneke znaju i danas. Doduše, pjevali su ih sporijim ritmom, ali mi smo, vježbajući te pjesme, ritam vratili na izvorni oblik. Veliki broj pjesama u tom kantualu se melodijski poklapa s mađarskim pučkim pjesmama u liturgiji, što je vjerojatno njihovo podrijetlo. U malim mjestima one se bolje čuvaju i mi tome želimo dati doprinos.
Dade se primijetiti nedostatak orguljaša u našim katoličkim župama. Kako da mladi zavole crkvenu glazbu?
Mlade ne interesira Crkva. Vjerojatno to potječe od kuće. S druge strane, dobar dio ljudi, pa i vjernika su nekako plašljivi, a posebno se boje popeti se na kor. U Baču je manje od pola vjernika vidjelo kor. Oni misle da na kor smiju doći samo oni koji pjevaju i kojima je to netko odredio. Kada su u pitanju dječji zborovi, moj je dojam da se djeca aktiviraju prije Zlatne harfe, no to je maksimum, i onda se s njima prestane raditi. Nekada je u Baču postojao dječji zbor, za vrijeme župnikovanja Željka Augustinova. Zbor su vodili Marija Vuković, Elizabeta Kesler i Vladimir Kesler, čak je bila i dječja misa. Više ljudi je pjevalo na toj misi nego na misama na kojima su pjevali zborovi odraslih. Dječji zbor može privući vjernike, jer pjesma djece jednostavno privlači nas starije.
Duhovne šansone, elektronička glazba i sasvim nova dinamika povezana s njima ušla je u katoličku liturgiju, na oduševljenje i zgražavanje mnogih, kako „običnih vjernika“, tako i profesionalnih crkvenih glazbenika. Ima li, po Vašem mišljenju, mjesta nesuglasicama između pobornika jedne, odnosno druge glazbe tijekom bogoslužja?
Osobno sam doživio kritike na račun duhovnih šansona koje smo pjevali tijekom mise. Ako imamo duhovne šansone, ako je to nešto lijepo i u službi sakupljanja zajednice, onda ćemo pjevati duhovne šansone. Naravno, treba se držati liturgijskih propisa. U službenoj hrvatskoj katoličkoj pjesmarici Pjevajte Gospodinu pjesmu novu nema šansona, no možemo ih naći u Velikoj katoličkoj pjesmarici, pjesmarici Tebe Boga hvalimo i u raznim drugim pjesmaricama. Ja nisam protiv toga. Psalam 98 kaže: „Zapjevajte Gospodinu uz citru!“. To je žičani instrument sličniji harfi. Neka se orguljaši ne naljute, no Bog nije rekao „Nemojte mi svirati na bubnjevima i gitari“. U židovskoj glazbi koristili su se i rogovi, pa ni nama nije zabranjeno koristiti druge instrumente osim orgulja, iako su orgulje, naravno, najsavršeniji instrument, kraljica svih instrumenata! Ima jako lijepih duhovnih šansona, i četveroglasnih i jednoglasnih. Sa svojim zborom pjevam uz orgulje, ali i izvodim i duhovne šansone. Naš pater Špehar nije baš oduševljen novom glazbom, pa šansone pjevamo uglavnom tijekom izlazne pjesme. Pater nam je velika podrška i povjerio nam je brigu o crkvenoj glazbi, pa ne kritizira naše izbore.

Izvor: Hrvatska riječ (M. Tucakov)