Đurđa Adlešić bila je jedan od osnivača HSLS-a u Bjelovaru, bila je predsjednica te stranke, gradonačelnica Bjelovara, potpredsjednica Vlade i Sabora. No, politikom se više ne bavi od isteka mandata Vlade Jadranke Kosor. Od 2012. godine bila je na čelu Zaklade Hrvatska bez mina, ali je tu dužnost napustila kada se prihvatila mjesta predsjednice Udruge Hrvatska pomaže. Ta udruga nedavno je pomogla Tavankutu, točnije HKPD-u Matija Gubec u izgradnji ljetne terase na Etnosalašu Balažević.

HR: Udruga Hrvatska pomaže osnovana je prije dvije godine, a gradovi osnivači bili su Zagreb, Dubrovnik i Osijek. Zašto jedna ovakva udruga i zašto su osnivači baš ova tri hrvatska grada?

Udruga je osnovana kada se dogodila poplava u Gunji i kada se vidjelo da je svaka država, zbog toga što je to veliki aparat, u rješavanju nastalih problema puno sporija nego što su to lokalne samouprave. Zato su tri grada – najsjeverniji Osijek, najjužniji Dubrovnik i glavni grad Zagreb odlučili osnovati udrugu koja bi provodila neke zajedničke programe, koje ni jedan od tih gradova ne može sam. Tako je osnovana Udruga Hrvatska pomaže s ciljem da pomogne ugroženim skupinama ili da realizirajući zajedničke programe ostvari bolje rezultate, nego li da se ti programi provode pojedinačno u svakom od ova tri grada. Otišla sam iz Zaklade Hrvatska bez mina i prihvatila sam poziv tadašnjih, a i sadašnjih gradonačelnika da preuzmem vođenje Udruge. Već prve godine osigurali smo besplatne udžbenike za djecu stradalu u poplavama, organizirali smo im ljetovanje, izložbu zlatoveza iz Gunje u Beču u Hrvatskom kulturnom centru. Pomagali smo u onim prvim interventnim situacijama, a moram priznati i ove godine smo zajedno radili na nabavi udžbenika za tu djecu i osiguranju besplatnog ljetovanja

HR: Jesu li se udruzi za ove dvije godine priključili i drugi, gradovi, pojedinci, organizacije?

Zagreb, Osijek i Dubrovnik su osnivači ove udruge, a svi ostali koji surađuju s nama su naši partneri. Jedan od partnera je Državni ured za Hrvate izvan domovine, surađujemo i s ministarstvima, naročito Ministarstvom branitelja, i upravo se ja sada i nalazim na jednoj edukaciji za branitelje. Za Udrugu specijalne policije radimo protuminsku edukaciju, jer po Otavskoj konvenciji stanovnici koji žive uz minska polja ili uz minski sumnjiv prostor, a Hrvatska će to biti do 2019. godine, moraju biti educirani o opasnostima koje im prijete. Procijenili smo da su najbolji izvršitelji takvih, da kažem obveza, pripadnici specijalne policije, odnosno naši branitelji koji imaju i respekt kod građana, ali isto tako i znanje koje mi samo želimo obnoviti, i tako odrađuju posao za koji su drugi možda manje spretni, ili imaju manje znanja ili volje za to. To je jedan od naših projekata koji trenutačno realiziramo.

HR: Što biste izdvojili kao najznačajnije aktivnosti, projekte koje ste do sada uradili? Kako osiguravate sredstva za aktivnosti, projekte...?

Za sredstva se morate potruditi, tako da mi apliciramo na natječaje koji se raspisuju u Hrvatskoj. Nisu to samo natječaji ministarstava ili gradova, već i natječaji Europskog socijalnog fonda. Pišemo projekte i na natječajima uglavnom prolazimo. Ciljna grupa su nam određene ranjive skupine. Spomenula bih jedan zanimljiv program koji smo radili, a to je NTC program asocijativnog učenja za djecu u vrtićima. To je meni osobno, osim ovog projekta s braniteljima, jedan od vrlo dragih projekata. Radili smo s djecom i njihovim odgojiteljima iz Sarajeva, Zagreba i Bjelovara. Naravno, ne možete pomoći svima kojima biste htjeli i kojima je pomoć potrebna, pa smo se mi specijalizirali za pomaganje ranjivim skupinama kao što su branitelji, djeca i protuminske aktivnosti. Dok sam bila angažirana u Saboru, Vladi i Zakladi bavila sam se, među ostalim, i protuminskim aktivnostima, pa tako radimo edukacije ciljnih skupina kako bismo smanjili stradavanje od mina. Tu doista imamo dobre rezultate i ta znanja prenosimo samo dalje, ne samo u Hrvatskoj već i Bosni i Hercegovini, Iraku, Libiji. Educiramo ljude, jer nažalost to je problem koji će u svijetu postojati dokle god je ratova.

HR: Koliko su u fokusu pažnje Vaše udruge Hrvati izvan Hrvatske, prije svega iz zemalja okruženja, kao što su Srbija i BiH?

Hrvatska ima ustavnu obvezu pomagati svojim građanima koji žive izvan domovine. Ta obveza, naravno, odnosi se na Vladine institucije. Međutim, kada smo osnivali Udrugu Hrvatska pomaže, kada su gradovi odlučili biti fleksibilni i pomagati tamo gdje država možda reagira sporije, onda smo tu stavili naglasak i na Hrvate koji žive izvan domovine. Upravo nam je prošao jedan projekt vezan za prenošenje protuminskog znanja u Bosnu i Hercegovinu i to na području gdje uglavnom žive Hrvati. Pripremamo jedan projekt za Janjevo (Kosovo), za djecu koja žive u Janjevu i Letnici. Udruga iz Tavankuta bila mi je, moram priznati, izuzetno simpatična kada smo se upoznali, zbog velike snage i entuzijazma, pa smo odlučili pomoći im kako bi još poboljšali uvjete za svoj iznimno dobar rad.

HR: Koliko je važno ne čekati da netko pomogne, već tražiti, kucati na mnoga vrata, nametati se dobrim idejama i projektima? Jesu li Tavankućani dobar primjer tome?

Oni su sjajan primjer kako treba funkcionirati. Kao što znate, u svakom poslu uvijek rezultati dolaze zahvaljujući angažmanu nekih pojedinaca koji su puni entuzijazma i snage. Upravo je takvo vodstvo udruge iz Tavankuta. Potrudili su se doći do informacija tko im može pomoći i s kakvim projektima bi se trebali pojaviti. Fascinirani smo onim što smo vidjeli u Tavankutu i pomagat ćemo im i dalje. Razumijem ja i one koji su pomalo izgubili nadu, pa se osjećaju zapostavljenim, ali naprosto bez vrijednog vodstva, bez pravih lidera, bez puno volje, snage i puno kucanja na vrata rezultata nema. Most suradnje bio je Crveni križ grada Zagreba s kojim mi također surađujemo (organiziramo ljetovanje za djecu iz ranjivih skupina s područja koja su pod posebnom državnom skrbi) i na jednom od tih susreta u Crvenom križu pojavile su se kolege iz Tavankuta. I kada su počeli pričati što sve rade i pozvali nas na suradnju, ja sam to predložila kolegama u Upravnom odboru i brzo je pala odluka – idemo im pomoći, oni to doista i zaslužuju.

HR: Planirate li osim Tavankuta suradnju s još nekim udrugama Hrvata iz Vojvodine?

Otvoreni smo za suradnju, čekamo informacije i pozive i rado ćemo se odazvati.

HR: Spomenuli ste i Janjevo i Letnicu, područja na Kosovu gdje žive Hrvati. Koliko ste upoznati s poteškoćama njihovog života tamo i kako im namjeravate pomoći?

Tek smo uspostavili prve kontakte i iz tih prvih kontakata moj dojam je da su oni netko kome je zaista potrebno pomoći. Za sada pripremamo dolazak djece u Hrvatsku, kako bi malo poboljšali znanje hrvatskog jezika, ali isto tako smo organizirali i dodatne sadržaje koje će sigurno pamtiti kada se vrate. Iznenađena sam koliko je tamo ostalo malo Hrvata i koliko je malo djece.

HR: Što, osim toga, planirate u narednoj godini?

Dio naših planova ovisi o okolnostima na koje ne možemo utjecati, a to su prirodne nepogode, koje uvijek usmjere neke od naših aktivnosti. Naravno, ovisimo i o financijskim sredstvima. Očekujemo početak naredne godine kada će biti raspisani natječaji, a do tada pripremamo projekte. Ove godine naglasak smo stavili na Janjevo, ali svakako mislimo surađivati s Hrvatima u Bosni i Hercegovini i Vojvodini. Također se pokazuje i interes vezan za Hrvate koji žive u Molizeu. I naravno: ono što ostaje u fokusu naših aktivnosti su marginalizirane skupine.

HR: Da se zadržimo na Hrvatima u Srbiji i BiH. Po Vašem sudu koliko im država Hrvatska pomaže i može li ta pomoć biti i veća i sveobuhvatnija?

Podsjećam na ustavnu obvezu brige o Hrvatima koji žive u drugim zemljama. Nekada je o tome brinulo Ministarstvo vanjskih poslova, ali meni je jako drago što je osnovan Vladin Ured za Hrvate izvan domovine. Tu radi gospodin Zvonko Milas koji je zaista jedan vrijedan i ambiciozan čovjek i sigurna sam da će napraviti i određene pomake. Važna je materijalna pomoć, ali nije ona uvijek ni nužna, ni dovoljna. Bitno je da Hrvati osjete da njihova matična domovina zna da oni postoje, da zna da imaju probleme i da im želi pomoći.

HR: Godinama ste bili aktivni u politici, obnašali ste visoke dužnosti. Je li politički angažman dio povijesti ili mislite da u politici niste još sve rekli?

Iako se kaže da nikada ne treba reći nikad, ja doista mislim da to mogu reći, jer je odlazak iz politike bio moja odluka. Nakon četiri godine mandata u Saboru, jednog mandata u Vladi, dva gradonačelnička mandata mislim da naprosto treba pustiti neke druge, mlade ljude, da sve to rade s jednom novom energijom. Mi naprosto možemo pomoći ako nas netko nešto pita. Meni politika ne nedostaje, jer mislim da nevladin sektor može također puno napraviti. U politiku sam i ušla iz nevladinog sektora. Moj prvi angažman bio je iz nevladinog sektora, kada sam u ratu pomagala u Bedemu ljubavi, u brizi za branitelje diljem Hrvatske. Tada sam prvi puta osjetila potrebu da se angažiram izvan svog posla. Mislim da svaki čovjek može pomoći, samo ako to želi. Nije nužno biti u politici da bi se nešto napravilo. Mene jako veseli nevladin sektor, jer tamo gdje su vlade spore nevladin sektor može biti mnogo brži. Ja to dobro znam.

                                                                                                                                                              Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)