Prenosimo intervju s Marijom Hećimović, objavljen u tjedniku Hrvatska riječ br. 669 od 12. veljače 2016. godine.

Marija Hećimović, dugogodišnja uposlenica Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, poznata je ovdašnjim Hrvatima. Surađivala je s njima kroz različite projekte, radeći od sredine 90-ih u Matičinom Odjelu za autohtone hrvatske manjine. Nedavno je otišla u mirovinu, te smo tim povodom razgovarali s njome.

Kao uposlenica HMI, kroz različite projekte te institucije pomagali ste i ovdašnje Hrvate. Koji su projekti bili u pitanju, koje biste eventualno izdvojili?
Suradnja s Hrvatima u Srbiji odvijala se kroz više programa kao što su Dani pučkoga teatra, Forum hrvatskih manjina, Kulturna nagrada Najselo, predstavljanje knjiga, održavanje raznih izložaba, povezivanje hrvatskih kulturno-umjetnička društva iz Srbije s društvima u Hrvatskoj, nabavu knjiga za hrvatsku nastavu i pripomoć pri gostovanju srednjoškolaca. U suradnji s drugim kolegama u Matici članovi hrvatske zajednice dolazili su na Malu školu hrvatskoga jezika, Školu folklora, Radionicu narodnih nošnji, Dramsku radionicu i Task Force. Sudionici navedenih programa bile su kazališne, folklorne, pjevačke i tamburaške skupine, politički, kulturni, crkveni, znanstveni i drugi predstavnici zajednice, učenici osnovnih i srednjih škola, te pojedinci čije smo knjige predstavljali ili izložbe otvarali.

Od svih programa istaknula bih Forum hrvatskih manjina kojim ja Matica željela državnim tijelima i institucijama u Hrvatskoj predočiti stanje i probleme autohtonih hrvatskih zajednica i potaknuti ih na pružanje veće potpore i pomoći putem međudržavnih dogovora i sporazuma. Teme Foruma bile su primjerice Znanstvena i kulturna suradnja između hrvatskih manjinskih zajednica i RH (stanje i perspektive), Uloga parlamentarnih zastupnika, MMO i Savjeta Vlade za nacionalne manjine u ostvarivanju zajamčenih prava pripadnika hrvatskih manjina u EU te druge teme vezane za školstvo, informiranje i Crkvu. Bio je to odmak od tema iz sfere kulture, jer smo smatrali kako je važno predstaviti i drugu stranu života hrvatskih zajednica koji nije samo lijepo pjevanje, ples ili neka knjiga. Vrlo značajan projekt je bio i Tjedan hrvatskih manjina koji se održavao u Zagrebu i na kojem se u lipnju 1998. predstavila i hrvatska zajednica iz Vojvodine kroz brojne kulturne programe. Tjedan hrvatskih manjina se više ne održava zbog nedostatka sredstava.

Ipak, najdraži dio posla u Matici bile su godine od 1999. do 2006. kada su studenti iz Subotice i okolnih mjesta dolazili na studij u Zagreb i kad sam bila u prilici olakšati njihove prve studentske korake – od nabave potrebnih dokumenata do upisa i smještaja u studentske domove. S ponosom ističem da je tada godišnji prosjek bio 35 upisanih studenata. Valja naglasiti da sam kao djelatnica Matice bila posrednica između studenata i nadležnih ministarstava i Studentskog centra uz veliku potporu dobro znanih Hrvata iz Vojvodine Aleksandra Skenderovića i Josipa Ivanovića, dok su Luka Štilinović i njegova supruga Marica prvi započeli pomagati studentima 90-ih godina, a ja sam imala priliku nastaviti tamo gdje su oni stali.

Kako iz zagrebačke perspektive vidite događanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji? Koja od njih na Vas ostavljaju najjači dojam?
Redovito pratim događanja u hrvatskoj zajednici preko službenih i osobnih kontakata i putem tiska. Primjetan je veliki pomak u svakom segmentu života i rada zajednice. Usudila bih se tvrditi da se on temelji ponajviše na vašim vlastitim snagama i povijesnom nagonu za samoodržanjem, usprkos prilično skromnim sredstvima s bilo koje strane. Veseli me svaki korak koji proizvodi pozitivne efekte. No, valjalo bi stalno imati na umu poznatu narodnu pripovijetku o sedam prutova. Razmirice između vijećnika Hrvatskog nacionalnog vijeća, predstavnika pojedinih udruga i slično pogađaju prvo zajednicu, a potom i svakog tko to promatra sa strane a kome je stalo do dobrobiti hrvatske zajednice. To u svakom slučaju jako utječe i na pomoć izvana, kakve god naravi i obujma ona bila.

Hoće li nova vlast u Hrvatskoj imati više senzibiliteta za rješavanje problema ovdašnjih Hrvata?
Poznato mi je da hrvatske autohtone manjine nisu zadovoljne politikom i angažmanom Republike Hrvatske kada je u pitanju provedba njihovih zajamčenih prava u domicilnim državama. Do sada smo imali nekoliko vlada, a većega pomaka zapravo nema. Teško je vjerovati da će se nešto bitno desiti i ubuduće. No, u Hrvatskoj riječi je ljetos Ivan Šuker, političar sada vladajuće koalicije, izjavio kako tu ima puno prostora za djelovanje počevši od organizacije Državnoga ureda za Hrvate izvan Hrvatske, preko gospodarske i institucionalne pomoći pa sve do unapređenja međudržavne i prekogranične suradnje. Nadajmo se boljemu za Hrvate u Srbiji.

Održavate li veze s rodnim Tavankutom, odnosno Suboticom...
Tavankut kao rodno selo ima posebno mjesto u mom srcu i to se neće promijeniti do kraja. Znam da sam tamo dobrodošla i osjećam se potpuno svoja na svome. U Subotici sam odrasla i sva lijepa sjećanja na djetinjstvo i gimnazijske nezaboravne dane vezani su za taj grad. Održavam redovite rodbinske i prijateljske veze, dolazim na svaku proslavu mature, a sada u mirovini, vjerujem da ću dolaziti i češće.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)