„Dođu tako neka teška, mučna vremena, neizvjesna i strahom ispunjena, u kojima je odsutna raskoš života, lišena sadržaja prizemnih stvari, nepotrebnih susreta i razgovora. Dođe vrijeme kada se povučemo u svoja četiri zida, u svoje fijoke, ormare, tavane i podrume... pa ih pretresamo, čistimo od nataložene prašine i nakupljenih sujeta, strahova i kompleksa... kada pronađemo fotografije na kojima su nam lica bila ljepša i nevinija. Dođe tako neko vrijeme kada šutimo pred sobom, a drugima govorimo ljepše i nježnije riječi nego do tada, i one dobijaju neki drugačiji smisao i ljepotu. Sve što bismo htjeli izgovoriti filtriramo od nepotrebne patetike i pogledom govorimo mnogo više. Dođe vrijeme kada nemamo što novo reći, pa šutimo zarobljeni u vremenu i prostoru, nemoćni pred saznanjem da će i to proći i mi skupa s tim vremenom i prostorom... i sve će nastaviti trajati u svom neprekidnom krugu dolazaka i odlazaka, postajanja i nestajanja, rođenja i smrti. Shvatamo da smo neraskidivo utkani u procese koje nismo započeli i koji se s nama neće okončati. Kao rijeka koja teče između dvije obale u vječitom trajanju između izvora i uvira, s početkom i krajem a opet cijelim svojim tokom tako živa. U jednom trenutku postojanja trebaš otklon od pravila, buke, novih tehnologija, priče, bučnih ulica i vike, gužvi po trgovima, šetalištima, glazbe koju ne voliš… Srce, misli i riječi skloniš u svoju osamu, tihu luku. Vraćaš se k sebi bez osjećaja krivice trošeći svoje vrijeme.“

Ovim tekstom je voditeljica literarne sekcije Hrvatske čitaonice Fischer Irena Obradović na svom Facebook profilu oslikala sadašnje vrijeme. Ljubav prema književnosti pokazivala je još kao dijete, iako joj to nije bilo životno opredjeljenje. No, danas svo svoje slobodno vrijeme posvećuje pisanju, a svojim angažmanom kao voditeljica literarne sekcije hrvatske udruge u Surčinu tu svoju ljubav nastoji prenijeti na mlade ljude i sve one koji imaju sklonost pisanju.
Jeste li kao dijete pokazivali interes za pisanje?  
Moje djetinjstvo je bilo bezbrižno, puno igre i mašte. Bila sam vesela i razigrana kao i svako dijete u periodu prije polaska u školu. Voljela sam ležati na travi s raširenim rukama, gledati u nebo i pitati se što je iza njega. Sve me je interesiralo. Moje carstvo je bilo dvorište i voćnjak. Voljela sam ići u vinograd s djedom. U kolibi od trske smo brat i ja odmarali kada bismo pudarili. Voljela sam slušati bajke koje mi je mama čitala. Polaskom u školu postala sam ozbiljna. Gimnazija je za mene bila od ključne važnosti, ne samo u pogledu obrazovanja nego i u formiranju moje ličnosti. U njoj sam prepoznala ljubav k umjetnosti, književnosti, muzici, filozofiji. Studije germanistike sam upisala jer sam to odista i voljela, a i na neki način iz poštivanja prema svom pokojnom djedi, ocu moje majke, koji je bio Nijemac. Spletom okolnosti studij sam prekinula i počela raditi posao koji je imao najmanje dodirnih točaka s mojim interesiranjima. Radeći u Kontroli prihoda ZJŽ nisam se odrekla svojih interesiranja.                                                                                                                    
Koliko često pišete u slobodno vrijeme i koje su Vam najčešće teme?                   
Vrijeme za pisanje se ne može unaprijed planirati. Ne može se sjesti i tek tako pisati. Treba imati inspiraciju, nadahnuće, nešto što vas duboko pokreće na pisanje. To je jedan poseban osjećaj. Nekada se u jednom dahu rodi pjesma, a nekada ide malo teže. Inspiracija mi je sve što čini život, i vesele i tužne stvari. Ne bih sebe stavljala u neki određeni fah, jer pored ljubavne poezije pišem i misaone, refleksivne, a počela sam pisati i dječje pjesme kao i tekstove – male eseje i aforizme.
Voditeljica ste literarne sekcije u Hrvatskoj čitaonici „Fischer“. Koliko Vam znači angažman u udruzi?
Čitaonica Fischer, u kojoj sam voditeljica literarne sekcije, je mjesto gdje se svojim angažiranjem trudimo okupiti i afirmirati one koji se bave pisanjem u našoj župi. Meni je dana mogućnost da se javno predstavim i objavim svoje pjesme i na neki način još više posvetim pisanju. Za mene je to od velikog značaja, jer dajem osobni doprinos u sveopćoj aktivnosti naše udruge. 
Jeste li do sada objavljivali svoje pjesme i tekstove?
Čitaonica Fischer je tiskala zbirku poezije grupe autora Srijemska rapsodija 2018. godine u kojoj je objavljeno mojih dvanaest pjesama. Također, pjesme su mi tiskane u Liri naivi 2018. i 2019. godine, zatim u Juhorskom zapisu 2018. Na svojoj Facebook stranici objavljujem poeziju, aforizme, dječje pjesme, tekstove. 
Može li, po Vašem mišljenju, pisanjem čovjek olakšati dušu?
Zašto se netko bavi pisanjem mislim da još nema jednog univerzalnog odgovora. Svatko ima neki svoj razlog, neki svoj spirutus movens. Je li to bogata mašta, želja za stvaranjem nekog svog svijeta, je li to oslobađanje od vlastitih strahova, razrješenje unutarnjih konflikata ili samo potreba da se na drugačiji, zabavan, humorističan, poetičan ili pak misaoni način govori o običnim stvarima? Pisanje i jest dio psihoterapije, stavljanje na papir onoga što je teško izgovoriti, nekih svojih dubokih emocija, uznemirenosti, strahova, onoga što nikome nismo mogli povjeriti. Pisanje može biti i olakšanje duše, ali je u suštini veliko traganje i borba s onim unutarnjim, nevidljivim zaprekama i katkad je veoma teško i naporno. Kada se izborim s tim „unutarnjim“, i pronađem onu mjeru koja je zadovoljila moje traganje, odista osjećam pravu sreću i ispunjenost.
U ovom današnjem teškom vremenu, kada smo osuđeni sjedeti u svojim kućama, Vi pišete. Neke od svojih tekstova ste objavili na Facebook stranici. Uvjerena sam da su oni impresionirali mnoge čitatelje. Koliko smo, po Vašem mišljenju, u žurbi života zaboravili jedni na druge?
Trenutna situacija u kojoj živimo je samo posljedica svih prethodnih procesa koji su se događali u kontinuitetu. Sada svi skupa živimo posljedice. Ako ne možemo utjecati i ispraviti ono što je bilo, barem sada možemo ispravljati svoje ponašanje i djelanje. Ako smo svjesni da suvremeni život, osim svojih prednosti, donosi i ono što nije dobro, ispravljajmo to što možemo. Možemo se organizirati da nam život dobije malo više smisla, topline i sadržaja koji nas odista usrećuju. Najvrjedniji poklon koji možemo nekome dati je naše vrijeme. A najljepše vrijeme je ono koje možemo dati svojoj obitelji, djeci, roditeljima, braći i sestrama.
Je li ovaj trenutak prilika da se zamislimo i duboko razmislimo o svojim životima, svojim greškama i o tome koliko smo zaboravili na prave ljudske vrijednosti?
Uvijek je pravo vrijeme i prilika da čovjek sebe i svoje postupke analizira, rekla bih na dnevnom nivou. Jer čovjek se stalno mijenja. Svako razdoblje čovjekovog života ima svoje prioritete i ciljeve. Kada čovjek dođe u neke godine, preispituje što je uradio i što mu je dalje činiti. Sve je to normalno. I greške koje smo činili nečemu nas uče. Sve u životu što nam se desi ima svoj razlog, samo trebamo biti dobri đaci. Uvijek nas trebaju voditi prave ljudske vrijednosti. Iskušenja su velika. Ono što je ispravno često traži istrajnost, upornost, uspone i padove. Ako znaš da je to tvoj put, istraj.
Smatrate li da nam je ova situacija na neki način opomena?
Cijeli svijet se nalazi u situaciji u kojoj ranije nije bio. Nikada se nije ovolikom brzinom širila neka zaraza i zahvatala milijune ljudi. Zašto i kako je sve počelo, čime je bilo uzrokovano i koja je priroda ovog opakog virusa nadam se da ćemo dobiti odgovor. Moramo se zapitati gdje i zašto se čovjek osilio, dao sebi moć stvaranja nečega što priroda ne stvara, dao sebi ulogu najmoćnijeg bića na planetu koji se već guši i izdiše. Poslovica kaže: „Sve što radiš, sebi radiš“. Što smo to sebi uradili?
Koliko je ovo korizmeno vrijeme utjecalo na Vas? 
Korizma je za mene osobno uvijek specifično, teško vrijeme, različito od adventa. Drugi osjećaji i drugačije raspoloženje. Posebno mise i Križni put koji su ove godine najvećim dijelom izostali. Vjerski obredi se vrše u crkvama bez vjernika. Na Blagovijest smo molili Očenaš skupa s papom Franjom, a 27. ožujka 2020. godine u 18 sati je papa molio na prostoru ispred bazilike svetog Petra na praznom trgu i udijelio blagoslov za primanje općeg oprosta. Bili smo kod svojih kuća i svi složni u molitvi i nadi da će naša prošnja biti uslišena. Eto nešto što je dobro u ovoj iznimnoj situaciji. U vrijeme posta ne trebamo se samo uzdržavati od jela, post je i uzdržavanje od loših misli, djela, navika. Osmijeh i riječ podrške ne koštaju ništa, a imaju neprocjenjivu vrijednost.
I na kraju, koja bi bila Vaša poruka svim ljudima?
Svatko od nas zna što je za njega najbolje. Nezahvalno je bilo što poručivati, a budući me pitate reći ću samo da sve što radimo trebamo raditi punim srcem i s ljubavlju.    

Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)