Ovogodišnji dobitnik nagrade za životno djelo na području književnosti Balint Vujkov Dida je Lajčo Perušić (1945.), Subotičanin koji od svoje mladosti živi u Zagrebu. Po vokaciji nastavnik njemačkog jezika i književnosti, radni je vijek proveo u turizmu, isprva u djelatnosti marketinga u agenciji Atlas, a kasnije kao menadžer u funkciji ugovaranja i kreiranja turističke ponude. U području turizma obnašao je gotovo sve stručne i upravne funkcije, ne samo u poduzeću, već i u upravnom odboru Jugoslavenske udruge turističkih agencija (YUTA) kao član i u hrvatskoj udruzi za turizam (UHPA).

Poezijom se bavi od mladosti, a kasnije počinje pisati i prozu. Objavio je dosad dvije zbirke pjesama – Brazde na licu (1994.) i Iza lica (2011.), povijesnu monografiju Tragovima predaka (2014.) a nedavno i zbirku kratkih priča Vrijeme u pokretu (2017.). Pjesme i priče objavljivao je u periodici u Hrvatskoj te u publikacijama Hrvata u Srbiji, a zastupljen je i u nekoliko antologija i panoramskih prikaza književnosti vojvođanskih Hrvata. Objavljivao je i stručne članke o turizmu i jeziku, te eseje i recenzije.

Za svoj književni rad dobio je nekoliko nagrada. Nagrađen je za haiku pjesmu po natječaju udruge Tri rijeke iz Ivanić Grada. Hrvatski sabor kulture nagradio ga je za kratku priču, a tjednik za kulturu Hrvatsko slovo za prozu u 2016. godini.

Aktivan je i kao kulturni djelatnik. Bio je predsjednik Osnivačke skupštine Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu 1990. godine, a osim te, član je i Udruge za potporu bačkim Hrvatima u Zagrebu osnovane 2002.

Na početku razgovora, što Vam znači nagrada Balint Vujkov Dida, kako ste doživjeli trenutak kada su Vam javili da ste laureat?

Kad sam primio prvu obavijest od gospođe Čeliković da je povjerenstvo za dodjelu nagrade mene predložilo, iznenadio sam se jer nisam odmah razumio što sam ja to veliko napravio da sam zaslužio Balintovu nagradu? Pa, ja sam samo cijelo vrijeme u životu, nadahnut djetinjstvom, odnosno zavičajem, pisao o njemu, predavao se osjećajima kao da se kroz književnu riječ opet vraćam kući. Zato sam veoma počašćen ovom nagradom, ali i obvezan da svojim skromnim sposobnostima nastavim gdje sam stao i ostvarim ono što još planiram učiniti.

Vi ste i u svojoj književnosti veoma vezani za zavičajno bačko uporište, kako ga naziva velikan Ante Sekulić...

U neko doba kad čovjek sagledava svoju životnu stazu, ne može a da se ne zapita: A gdje sam ja to bio do sada, kojim sam putem prolazio, koje su to temeljne odrednice bile što su me poticale i držale uzdignute glave? Tada se čovjek treba vratiti u svoje djetinjstvo kao u svoj temeljni najtopliji kutak života i otvoriti svoju memorijsku prtljagu koju je ponio sa sobom u život kao obiteljsku baštinu. Imao sam tu nesreću da sam kao deseto dijete u roditelja vrlo rano ostao bez oca, ali sam ostao ispunjen dubokom toplom majčinom ljubavlju. Otišao sam iz grada svog djetinjstva, ali svoj zavičaj, sjećanja na proživljene događaje, ljepote, mentalitet, ikavski govor, nisam nikada napustio. Sve vrijeme su u mojoj memoriji ostale slike, boje, mirisi moje ravnice, obitelj, prijatelji, prve ljubavi. One se nikada nisu izgubile iz mog života. O njima sam, eto, imao potrebu pisati u više navrata. U svim svojim knjigama poezije ili proze uvijek se provlačila ta nadahnuta intimna nit sa Suboticom. Ukratko, odlazeći iz Subotice u 15. godini života uspio sam ponijeti sa sobom ono najljepše što sam do tada stekao: svoje djetinjstvo. Ono ni do dana današnjeg nije izgubljeno iz mene. Ništa se nije usput rasulo, sve je ostalo duboko u meni, istina, s malo drugačijim pogledom na to razdoblje, ali u duši nesumnjivo intimno, iskreno i istinito. Čak stvarnije i doživljajnije nego li tada.

Kako gledate na književni opus Balinta Vujkova, ali i subotičku manifestaciju njemu u čast?

Dane Balinta Vujkova doživljavam kao praznik riječi, knjige, kulture, identiteta. Vujkovljevim djelom moramo biti ponosni što je još u svojoj mladosti uzeo u svoje ruke ono najjače oružje kulture, a to su bili olovka i papir, kasnije i magnetofon, i krenuo po selima do najudaljenijih salaša po cijeloj Bačkoj i šire, pomno slušao i zapisivao svaku izgovorenu pripovitku, pismu, anegdotu. Dakle, u svom životnom pohodu na hrvatsku kulturu u Bačkoj, od Dunava do Tise, od Kalače do Petrovaradina i puno, puno šire, Vujkov je sakupio i predao dolazećim generacijama jezičnu kulturnu ostavštinu koja nas ne može i ne smije ostaviti ravnodušnima. Njegova visokomotivirana lutanja bespućima pripovjedne kulture trajala su godinama, sezala su preko cijelog prostora panonske zaravni na kojem je živjela hrvatska čeljad. Imao je, naime, na umu da svaka zabilježena pripovijetka može imati visoko književno, etnološko, sociološko i antropološko značenje za Hrvate ovoga podneblja. Prepoznavao je narodnu mudrost. U tome se očituje njegova neizmjerna zasluga.

Što Vam prostor književnosti kao autoru otvara, zbog čega se pisanjem bavite još od mladalačkih dana?

Stvaralaštvo ostvareno duhovnim naporom je vrhunaravni dar. Njega trebamo slijediti i razvijati na svoju i društvenu dobrobit. O književnom stvaralaštvu ne možemo govoriti, a da ne krenemo od samog nukleusa – riječi. Još u mladosti me je obuzimao jedan čist, nepatvoren osjećaj za riječ u kojoj se, kao u nekakvom kavezu, skrivalo značenje određenog pojma ili predodžbe. Istovremeno sam osjećao da pojam ne smije biti skrit. Mora lepršati, zanositi se u visine i dubine, lebdjeti iznad životnog prostora duha. Počeo sam osjećati da se u riječi skriva bogatstvo, pa sam upornom željom nastojao da ga otkrijem i u sebi ugledam svoj skriveni svijet. Neumjereno sam tada danju i noću čitao, radovao se, žalostio, brojao sjene svoje i tuđe, ljubio privide, tražio stvarnost. Mislio sam da ću u stihovima naći i razmjere svojih, do tada utrtih, ali skromnih, pjesničkih staza. I dok mi je noćna svjetiljka žmirkala u podstanarskoj sobi, unosio sam svoje misli polako, plašljivo i s poštovanjem, u riječi kao u hram ljudske komunikacije. Tako sam počeo. Čini mi se da je uspjelo. Ohrabren ovim stavom doživio sam poziv da društvu oko sebe predam stečeni dar umjetničke pozitivne komunikacije kroz riječ poezije, proze, literarnih i novinskih napisa ili proučavanje povijesti. Tako je to išlo.

Nedavno ste objavili novu knjigu, Vašu prvu zbirku kratkih priča naslovljenu Vrijeme u pokretu. Predstavite nam je ukratko...

Knjiga Vrijeme u pokretu je promišljanje o aktivnom individualnom odnosu prema životnim događajima koji svojim ponavljanjem pokreću vrijeme, a vrijeme svojim protjecanjem budi nove doživljaje i biva neumorni pokretač. Zato ova knjiga priča nije nekakav kronološki dnevnik nego dočaravanje pojedinih karakterističnih isječaka iz mog života i sredine u kojoj sam živio, da na taj način prikažem obilježja nekog prošlog vremena. Uz opis osobnih sjećanja na djetinjstvo u pričama Najmlađi član deseteročlane obitelji, Godina 1959. i drugima, te uz opis društvene aktualnosti iz Bačke, kao u pričama Teta Anka Slamka, Magla nad ravnicom i drugima, tu su i priče koje su heterotematske, a sve one završavaju pozitivno, optimistično. One su isječci doživljenog vremena koje svojim kretanjem na duhovnom ili socijalnom području oslikavaju višestranost dobrote koja se provlači kroz cijelu knjigu, često uz humor ili poneki sarkazam, ali uvijek iznova daju okvir za spoznaju nove predodžbe. U knjizi je 30 priča, a pogovor izdanju je napisao Vladan Čutura, magistar edukacije hrvatskoga jezika i komparativne književnosti.  

Imate li neke rukopise u „fijoci“?

Imam spremnu zbirku pjesama pod još uvijek radnim naslovom Vrijeme vrlina, a radim i na autobiografskom spomenaru Deran iz Gundulićeve.

Kako ocjenjujete prilike na književnoj sceni vojvođanskih Hrvata, jeste li povezani s ovdašnjim piscima?

U hrvatskoj zajednici u Vojvodini vidim prisutnost jakog hvalevrijednog entuzijazma, posebno u znanstvenom, kulturnom i obrazovnom djelovanju. Znanstvena istraživanja, novinstvo, nakladništvo i druge aktivnosti dosežu visoke domete, ali i postavljam pitanje je li to dovoljno? Naime, jesu li se dovoljno razlučili stari literarni stereotipi i prišlo novim izazovima današnjeg čovjeka? Osim toga, nakladništvo hrvatskih kulturnih institucija razvija se na sebi primjeren način. Uspješnost suradnje svih institucija s hrvatskim predznakom trebala bi se odražavati međusobnim povezanijem. Nakladnička djelatnost, posebno časopisi i glasila Hrvatska riječ, Hrvatske novine, Klasje naših ravni, Zvonik i druga glasila zavrjeđuju pohvalu. Ovdje moram izdvojiti Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca za koji smatram da je najvrjedniji projekt što Hrvati u Vojvodini imaju. Treba također napomenuti, istine radi, da je Katolička crkva, kao i u prošlim stoljećima, tako i danas, jedan od bitnih integrativnih faktora u Hrvata. Crkva nije zapustila, a još manje napustila, svoje vjernike u vjerskom, nacionalnom i kulturnom odgoju. Međutim, javno djelovanje unutar zajednice, trebam i to reći, često pati od raštrkanosti ideja ili bolje rečeno neusklađenosti nekih čisto osobnih odnosa, te tako dovodi zajednicu do razjedinjavanja. Mislim da trebamo težiti zajedništvu koje ne bježi od različitosti mišljenja, ali i ne na uštrb zajednice. Zaslužna književna pera kao što su Lazar Merković, Vojislav Sekelj, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Milovan Miković, Zvonko Sarić, Željka Zelić, Katarina Čeliković, Neven Ušumović, Tomislav Žigmanov, Mirko Kopunović, Marko Kljajić, Branimir Tomlekin, Ruža Silađev i drugi koje, neka mi oproste, nisam spomenuo, zalog su uspješnosti. Sretna okolnost je što stasa mlada generacija čiju prisutnost već sada primjećujemo.

Koliko su vojvođanskih Hrvati, njihova kultura i književnost, vidljivi u Hrvatskoj?

Kultura bunjevačkih Hrvata, po mojem mišljenju, je nedovoljno prisutna u kulturnoj javnosti u Hrvatskoj. Zbog toga su se u svrhu popularizacije naših književnih prinosa općem hrvatskom korpusu, a u Hrvatskoj su stvarali ili stvaraju Ante Sekulić, Naco Zelić, Petar Šarčević, Luka Štilinović i drugi osnivala društva, kao Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata (1990.), Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema (1991.) i Udruga za potporu bačkim Hrvatima (2002.), čije težište djelovanja je očuvanje i promicanje kulturnog identiteta bačkih Hrvata. U svrhu promicanja bogatog mozaika hrvatske kulture ove udruge djeluju kroz organizirana predavanja i seminare vezane uz teme kojima se promiču kulturni dosezi bačkih Hrvata, te pomažu kod izdavanja književnih, povijesnih, znanstvenih, umjetničkih i drugih djela bačkih Hrvata. Najveći doprinos u  tome su dali Naco Zelić, Luka Štilinović, Antun Vujević i drugi.

Kako iz zagrebačke perspektive vidite događanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji, naš tzv. manjinski život? Što Vam se čini kao dobro, a što kao loše?

Progresivnu prepoznatljivost, bogatu nakladničku djelatnost, njegovanje standardnog hrvatskog jezika i skrb za očuvanje identitetske tradicije vidim kao dobro koje se uočava iz daleka, a kao što sam spomenuo, često se stvara i mutna slika: razjedinjenost zajednice u smislu negativnog odnosa pojedinih deklariranih pripadnika prema njoj. Partikularni interesi mogu jako naštetiti zajednici, a upravo bi zajednica morala biti primarni i jedini interes djelovanja svakome tko se deklarira Hrvatom u Vojvodini, poštivajući različitost mišljenja.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)