Dužijanca kao stoljetna manifestacija susretala se s brojnim problemima, ali i doživjela velike uspjehe. Bez obzira na sva vremena, političke promjene koje su je sustizale, uspjela je opstati. Od prošle godine postala je prepoznatljiv dio kulturnog identiteta ovdašnjih Hrvata i u matičnoj nam domovini, a ove godine bit će proslavljena 109. puta. Iako je najčešće gledamo kao manifestaciju, ona je puno više. Dužijanca je, kako je jedan svećenik rekao, „živo evanđelje bačke ravnice“. Zahvala Bogu i pohvala čovjeku koji je živi. Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca želi Dužijancu onakvu kakva jest već više od jednoga stoljeća, zaštititi. Bio je to jedan od povoda za razgovor s direktorom ove Udruge Marinkom Piukovićem.

Nedavno ste bili na razgovoru kod ministra kulture Vladana Vukosavljevića na kom je tema bila upis Dužijance u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine Srbije. Kad je pokrenuta ova inicijativa i dokle se stiglo s procesom upisa?
Inicijativa je pokrenuta prije više od sedam godina. Krenut ću od početka. Prvi puta smo započeli priču o kandidaturi ili nominaciji za upis Dužijance u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine Srbije još 2012. godine. Tijekom 2012./13. se intenzivno radilo na tome. Na samome početku potražili smo stručno mišljenje iz Hrvatske i oko popunjavanja potrebnih obrazaca pomagala nam je povjesničarka umjetnosti i etnologinja i kulturna antropologinja Martina Šimunković, kao i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, konkretno Tomislav Žigmanov. Po dobivenim uputama završili smo prvu verziju popunjavanja potrebnih podataka, međutim to nije urodilo plodom. Nakon 2014. godine uslijedile su promjene u Centru za nematerijalnu baštinu, zapravo smijenjeni su ljudi koji su tada radili na ovome predmetu. Važno je napomenuti da su 2013. godine pet etnologa iz Etnografskog muzeja iz Beograda bili na Dužijanci i pomno bilježili sve podatke, što je Dužijanca i što ona za nas predstavlja. Voditelj te skupine bio je muzejski savjetnik Etnografskog muzeja u Beogradu Saša Srećković, koji je sudjelovao na sastanku u Hrvatskom nacionalnom vijeću na kojem su bili nazočni Tomislav Žigmanov, Darko Sarić Lukendić, mons. dr. Andrija Anišić i moja malenkost. Već tada nam je skrenuo pozornost da postoje naznake da će inicijativu oko upisa pokrenuti i bunjevačka zajednica, ali tada s njihovim Nacionalnim praznikom Danom Dužijance. Tada je, nakon 2014., uslijedila velika pauza. U međuvremenu, ljudi koji su bili smijenjeni u Centru za nematerijalnu baštinu su vraćeni, te je ponovno oživjela priča o Dužijanci i njenom upisu. Komunikaciju smo najviše radili sa spomenutim Srećkovićem, koji je izuzetno spreman pomoći da se dođe do upisa Dužijance u ovaj registar. U tom vakuum prostoru i bunjevačka zajednica je podnijela svoju aplikaciju i u međuvremenu je stručni tim iz Etnografskog muzeja objedinio oba zahtjeva i napravio svoj prijedlog. Ta objedinjena verzija nije bila nikako prihvatljiva, jer je bilo puno apsurdnih stvari. Praksa koju mi prakticiramo bila je izmiješana s praksom koju prakticira bunjevačka zajednica, te na tako nešto nismo pristali. Ne želimo takvu Dužijancu zaštititi. Nakon toga je uslijedilo više razgovora, da bi 2017. godine bio usvojen prijedlog da se Dužijanca pokuša zajedno upisati u registar u kom bi svaka od zajednica štitila svoju praksu. Na neki način ideja je prihvaćena kao mogućnost i izradili smo jednu takvu verziju, koju su koncem 2017. godine Centar za nematerijalnu kulturnu baštinu i njihova komisija načelno prihvatili. Za ovu verziju Hrvatsko nacionalno vijeće nije dalo suglasnost. Dolaskom novog rukovodstva HNV-a dolazi i do promjena po ovome pitanju. U međuvremenu bunjevačka zajednica je imala nekoliko razgovora s ministrom kulture, na što je hrvatska zajednica reagirala i zatražila također razgovor s ministrom kulture Vukosavljevićem. Tako smo stigli do njega.
Je li na tome sastanku bilo nekih konkretnih dogovora?
Na sastanku s ministrom smo iznijeli naše probleme i želju da želimo samostalno zaštititi Dužijancu, te smo iznijeli činjenice da je bunjevačka zajednica u posljednjih nekoliko godina počela kopirati naše manifestacije. Nismo ništa konkretno dogovorili nego je donesen zaključak da trebamo svi skupa sjesti i pokušati se usuglasiti. Taj sastanak je predviđen za početak rujna, te očekujemo da ćemo na njemu imati puno posla. U međuvremenu smo ponovno zatražili stručnu pomoć od Ministarstva kulture Hrvatske. Nakon Revije novog ruva, koja je održana 21. srpnja 2019. u Subotici, naše gošće, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu, voditeljica Zbirke narodnih nošnji istočne Hrvatske i Zbirke narodnih nošnji hrvatske dijaspore Katarina Bušić i muzejska savjetnica Etnografskog muzeja u Zagrebu Iris Biškupić-Bašić, su bile na sastanku u HNV-u gdje se razgovaralo o ovoj temi. Zauzele su se da će posredovati kod nadležnih tijela.
Koje su sporne točke s kojima se niste složili?
Prvo s čim se nikako nismo mogli složiti je, kako je bunjevačka zajednica prikazala, da je Dužijanca prastari poganski običaj. Ne slažemo se s time, jer mi štitimo Dužijancu koja je uvedena u Crkvu 1911. godine kao zahvala Bogu za žetvu. U povijesti Dužijance, kada znamo da je ona prije svega bila obiteljska zahvala, to nikako ne možemo nazvati poganskim. Jednostavno, to je bilo neprihvatljivo. Drugo što nam je također smetalo jest da se praksa bunjevačke zajednice izmiješala s našom, te je tako stavljeno da svečana povorka Dužijance kreće od Bunjevačke matice do subotičke katedrale, što se nikada nije dogodilo i nije točno. S tim podatkom se nije složila ni bunjevačka zajednica, a ni mi. Bilo je više takvih primjera koji su neprihvatljivi. Ono što je nama bitno jest zaštititi Dužijancu koju živimo više od stoljeća, a bunjevačka zajednica želi zaštititi svoj nacionalni praznik, Dan Dužijance. Struka će morati dati sud, može li se tako nešto štititi ili ne. Činjenica je da je bunjevačka zajednica u svoje Dane Dužijance počela uvoditi neke sadržaje koje mi prakticiramo već 50 ili više godina, poput Takmičenja risara i drugih.
Pitanje bunjevačke i hrvatske zajednice u Subotici i okolici je već godinama pod lupom, no postoji li uopće mogućnost sjesti, razgovarati i dogovoriti nešto konkretno?
Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, kao organizator, nema nikakvih dodirnih točaka s bunjevačkom zajednicom. Svatko samostalno organizira svoje manifestacije. Hrvatska zajednica u Srbiji podržava naše manifestacije i nas kao organizatore. Stoga, kada je u pitanju Dužijanca, ni ne vidim neku potrebu za suradnjom.
Kakva su vaša očekivanja, hoće li se Dužijanca u skorije vrijeme naći u Nacionalnom registru nematerijalne baštine?
Moja procjena je da ćemo nakon sastanka koji nas očekuje u Beogradu otvoriti novo poglavlje razgovora, ali teško je procijeniti kada će i što biti.
Prošle godine prvi puta održana je Dužijanca u Zagrebu. Pojedinci su očekivali da će to biti ponovljeno i ove godine. Planira li se možda Dužijanca promovirati i u nekim drugim mjestima?
Da, Dužijanca se planira promovirati i u drugim mjestima, ali ne u tom obliku kako je bilo u Zagrebu. Tako nešto zahtijeva veliku organizaciju, uključivanje puno ljudi i velike financijske izdatke. Neka manja predstavljanja bi nam dobro došla i u narednim godinama ćemo raditi na tome da se Dužijanca promovira i na drugim mjestima. Sada imamo praksu odlaziti na Sajmove turizma u Srbiji, ali bismo to voljeli proširiti i na Hrvatsku, pa i Mađarsku. Cilj nam je i predstaviti se s Dužijancom kroz naše male sadržaje koje možemo lakše odraditi na nekim sličnim manifestacijama poput naših.
Jesu li se s Dužijancom u Zagrebu Udruzi otvorila neka nova vrata?
Ono što je nama bio cilj, koji smo uspjeli ostvariti, jest da Dužijanca bude vidljiva široj javnosti. U ta tri dana koliko smo boravili u Zagrebu, na Hrvatskoj radio-televiziji i mnogim drugim medijima se puno govorilo o Dužijanci. Bilo je izravnih prijenosa, gostovanja u raznim emisijama, televizijskim i radijskim. Također su brojni tiskani mediji prenijeli sva događanja u Zagrebu. Osim što je javnost upoznata, Dužijancu je podržao i Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Hrvatske, Hrvatski sabor, pokrovitelj je bila i Vlada Hrvatske, a pokroviteljstvo je imala i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović. Na Dužijanci u Zagrebu su bili najviši izaslanici državnih tijela, koji su izvijestili svoje nadređene tako da smo na ovaj način uspjeli direktno pokazati ono što mi baštinimo, što radimo i kako naša Dužijanca u Subotici izgleda. Osim toga, bila je to jubilarna godina i želja nam je bila da se cijela hrvatska zajednica iz Vojvodine pojavi u Zagrebu, da se kroz Dužijancu promovira svojom kulturom. S nama su tada bili i Šokci i Srijemci, koji su prezentirali svoj dio kulturne tradicije i na gradskom trgu i na svetoj misi koja je bila veličanstvena.
Nakon Dužijance u Zagrebu Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca je prošle godine dobila međunarodnu turističku nagradu Zlatni Interstas 2018. koja je dodijeljena u Solinu. Također, nagrađen je i film Dužijanca. Koliko vam ta priznanja znače?
Produkt našeg boravka u Zagrebu su i dobivene nagrade. Naime, mnogi su se s Dužijancom prvi puta sreli, konkretno tu mislim na ljude u turističnoj zajednici. Oni su se nakon našeg boravka u Zagrebu detaljno raspitali i pregledali sav materijal i uvidjeli da je Dužijanca duhovno-religiozna manifestacija koja je spojila Crkvu i Grad, što je na neki način jedinstveno. Ocijenili su da je to veliki doprinos kulturi i na njihov prijedlog i Grad Subotica i gradonačelnik Bogdan Laban i mi kao organizatori smo bili nominirani za tu nagradu. UBH Dužijanca se prijavila na tu nominaciju i dobili smo spomenutu nagradu u Solinu. Grad i gradonačelnik se nisu odazvali nominaciji.
Također, nagrađen je i film Dužijanca redatelja Branka Ištvančića u produkciji Hrvatske radio-televizije. Naime, odlukom Međunarodnog žirija 21. Međunarodnog festivala turističkog filma ITF’CRO dokumentarni film Dužijanca proglašen je za najbolji film festivala u kategoriji do 60 minuta. Svako priznanje za rad je značajno, pa tako i ove dobivene nagrade.
Član Europske komisije i povjerenik za kulturu, obrazovanje, sport i mladež pri Europskoj uniji u Bruxellesu Tibor Navracsics bit će prisutan na ovogodišjoj Dužijanci, te će biti i njezin osobni pokrovitelj. Kako je došlo do te suradnje i koliko je to bitno za Dužijancu?
Udruga ima više svojih tijela koji funkcioniraju na određeni način i na raznim poljima. Tako postoji Senat udruge, a čine ga bivši predsjednici Organizacijaskih odbora Dužijance. Marin Skenderović, koji je bio predsjednik OO Dužijance 1990. godine, je jedan od senatora. Na prošlogodišnjoj sjednici je razgovarano na temu da bi Dužijancu trebalo predstaviti ne samo kao što smo imali u Zagrebu nego i šire. On se osobno angažirao i razgovarao s Tiborom Navracsicsem, kojega smo upoznali s Dužijancom priloživši mu poveći materijal i na koncu smo zatražili pokroviteljstvo. Gospodin Navracsics se vrlo rado odazvao pozivu i prihvatio osobno pokroviteljstvo. On dolazi u nedjelju i bit će na svetoj misi, sudjelovat će u povorci, na predaji kruha i nakon gradonačelnika će se obratiti javnosti. Sudjelovat će i na svečanom ručku, te na sastanku koji će biti s čelnicima Udruge i vodstvom hrvatske zajednice u HNV-u na kom će se razgovarati na temu kulture i Dužijance svakako. Ovo je prvi puta da nam na Dužijancu dolazi zvaničnik Europske unije, a osobito nam je drago, jer je zadužen za kulturu. Ovdje nam se otvaraju nova vrata i mogućnosti predstavljanja Dužijance.
Može li dolazak Tibora Navracsicsa doprinijeti lakšem ili bržem upisu Dužijance u Nacionalni registar nematerijalne baštine?
Sam njegov dolazak možda u ovome momentu ne. Ali ako bi se Dužijanca pojavila u Nacionalnom registru i Srbija kandidirala Dužijancu da se upiše na UNESCO-vu listu, možda bi jedan takav segmenet bio evidentiran, te bi njegov izvještaj mogao doprinijeti da se Dužijanca nađe na spomenutoj listi.
Kako se Dužijanca financijski pokriva i jesu li dovoljna dobivena sredstva koja ste ostvarili putem natječaja?
UBH Dužijanca je ove godine krenula s pozitivnim ishodom i mi smo na početku godine imali dovoljno sredstava za funkcioniranje. Sredstva koja pristižu od natječaja stižu sredinom ili drugom polovicom godine, što nam dodatno otežava rad. Godinama smo gradili povjerenje i razumijevanje i sada ga imamo kod svih dobavljača i oni su spremni sačekati nas za isplatu. I ove godine je Grad Subotica izdvojio najviše sredstava. Za središnju Dužijancu 400.000 dinara, za Takmičenje risara 450.000 dinara i za Reviju novog ruva 30.000 dinara. Ministarnstvo kulture Srbije je izdvojilo 120.000 dinara, Pokrajinsko tajništvo za kulturu 50.000 za Dužijancu, Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine-nacionalne zajednice za Dužijancu 100.000 dinara, Takmičenje risara 150.000 dinara i za Reviju novog ruva 50.000 dinara. Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske je za Dužijancu i Takmičenje risara izdvojio ukupno 50.000 kuna. Osim državnih tijela Srbije i Hrvatske, pokrovitelji Dužijance 2019., su i Podravka iz Koprivnice i Petrokemija iz Kutine, kao i drugi sponzori i donatori. Iako trenutno imamo smetnji, a to je da radimo bez novaca na računu, vjerujem da smo osigurali dovoljno sponzora i da ćemo sve troškove ovogodišnje Dužijance uspjeti pokriti.
Brojne manifestacije u sklopu Dužijance su već održane. Jeste li zadovoljni proteklim događanjima?
Vidimo da Dužijanca kao sama manifestacija i kao središnji događaj ima svoj tijek, a samim time i svoje uspone i padove. Također vidimo da je posjećenost na Dužijanci po nekima manja, po nekima dovoljna. Uvidjeli smo da je potrebno uraditi nešto drugo, te više dajemo akcent na manje manifestacije i na radionice kojih ima tijekom cijele godine. Radionice i nove manifestacije također okupe lijepi broj posjetitelja. Izdvojit ću neke: radionica pravljenja tarane, Revija novog ruva, Natjecanje u pucanju bičevima... a tu je i risarski disnotor (kolinje), koji se radi isključivo kako bismo napravili vlastite proizvode koje koristimo za Takmičenje risara. Dakle, pravu domaću slaninu, kobasicu, a imamo i svoju taranu, pa i risarsku rakiju. Želja nam je bila i mislim da u tome uspijevamo napraviti cjelogodišnji ciklus, a ne samo za centralnu manifestaciju. Samim time ćemo obogatiti naš sadržaj, a dati prostora da se marketinški isprati, te da na našim manifestacijama to bude atraktivno i za posjetitelje i eventualne turiste. Na tome planiramo više raditi i u budućnosti.
Sve ovo što ste rekli iziskuje veliki broj ljudi i moglo bi se onda reći kako Dužijanca zapravo ne traje samo od Markova, od blagoslova žita, nego cijelu godinu?
Upravo tako. To nam je bila želja i kada smo razmišljali o risarskom salašu. Sve nabrojano, radionice i manje manifestacije bile su zamišljene da se odvijaju na risarskom salašu, ali ne samo u danima Dužijance ili pred Dužijancu nego tijekom cijele godine. Risarski salaš već na neki način živi, a sam objekt koji je u dugoročnom planu Udruge iziskuje brojne preduvjete. Prvo je potrebno imati njivu koja će biti u našem vlasništvu, kako bismo mogli aplicirati na natječajima i praviti projekt salaša. Na taj način bismo sve proizvode koji su nam potrebni za naše manifestacije mogli sami proizvoditi na jednome mjestu. To će Dužijancu zaokružiti i onda će biti živa i prisutna cijele godine. Znamo da Dužijanca neće nestati, jer dok traje zahvale Bogu za kruh, a to je bit Dužijance, Dužijance će biti. Sadržaji se mogu mijenjati, mogu biti manje ili više posjećivani, s manje ili više sudionika, ali Dužijance će uvijek biti. Samo želimo kroz druge sadržaje obogatiti njeno postojanje.
Spomenuli ste novu manifestaciju u programu Dužijance 2019. Reviju novog ruva. Što je ono što vas je potaklo za organiziranje ove revije?
Teško je zamisliti Dužijancu bez nošnje, osobito bez bunjevačke nošnje. To je jedan od ključnih momenata. Voditi brigu o tome je ozbiljan posao. Zbog toga smo željeli prikazati nošnju koja je šivena na osobni zahtjev, ne za potrebe folklora nego da bi djevojke za određenu manifestaciju zasjale u najljepšem svjetlu. Ukazala se potreba i želja prezentirati nošnju, ali i žene koje su ju šile i kojim povodom. Vidjeli smo da je to uglavnom sve šiveno za Dužijancu, izbor pratitelja bandaša i bandašice, Veliko prelo... Sve se na kraju svodi da su naši ljudi, točnije žene, željele biti lijepo uređene za manifestacije koje žive u našem narodu, koje su u organizaciji hrvatske zajednice.
Stigli smo i do središnje proslave Dužijance. Što je ono što nas očekuje za vikend u Subotici?
U petak, 9. kolovoza 2019. cijeloga dana bit će izložba rukotvorina u središtu Subotice. U večernjim satima u predvorju Gradske kuće u 19 sati bit će otvorena izložba radova od slame nastalih na XXXIV. Sazivu Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu. Zatim na središnjih trgu slijedi Tamburaška večer, predstavljanje ovogodišnjih bandaša i bandašice, koje će predstaviti katedralni župnik mons. Stjepan Beretić. Istu večer bit će i dodjela nagrada najboljim aranžerima izloga. U subotu (10. kolovoza) u 18 sati je Svečana večernja u katedrali, zatim polaganje vijenca od žita na spomenik Risaru i spomen-bistu Blaška Rajića, te na trgu slijedi Skupština risara i nastup folklornih ansambala. U nedjelju je središnja proslava Dužijance, te se, kako je već uobičajeno, kreće iz kolijevke Dužijance, iz župe sv. Roka gdje će biti svečani blagoslov i ispraćaj bandaša i bandašice. Povorka će ići do katedrale sv. Terezije Avilske, gdje će svečano euharistijsko slavlje predvoditi pomoćni zagrebački biskup mons. dr. Ivan Šaško. Slijedi povorka kroz grad i predaja kruha gradonačelniku. U kasnim poslijepodnevnim satima posjetit će se grob Blaška Rajića i slijedi bandašicino kolo na trgu. Time će središnja proslava Dužijance biti završena.

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)