„Moj prvi novinarski zadatak je bio istražiti cijene štofova u dvije najveće robne kuće u Novom Sadu. Ubrzo je uslijedio rat, a sa njime su došle na red mnogo tragičnije i ni malo banalne informacije“. Tako priču o svojoj novinarskoj karijeri i javnom angažmanu počinje Robert Čoban. U međuvremenu se, od te 1990. godine dogodilo puno toga zanimljivog, a Čoban je danas na čelu najvećeg nakladnika magazina u regionu bivše Jugoslavije – riječ je o 84 naslova, uz 15 internetskih portala i preko 80 konferencija godišnje.
Sve je počelo u Baču, gdje je, u obitelji Josipa i Lujze 1968. godine Robert rođen. Srednju školu završio je u Bačkoj Palanci, a pravo studirao u Novom Sadu. Ispočetka je bio dopisnik Večernjih novosti, zagrebačke Arene i sarajevskih Naših dana, a surađivao je i s Vremenom i Stavom. Godine 1992. s kolegama obnavlja izlaženje studentskog mjesečnika Index. Nakon dva broja, a iz razloga nikada skrivane hrvatske nacionalne pripadnosti urednika, slijedi smjena cjelokupne redakcije i pokretanje Nezavisnog indexa koji će kasnije promijeniti ime u Svet iz kojeg nastaje nakladnička kuća Color Press Group.
U osvrtu na vrijeme od prije 28 godina, kada je započinjao karijeru, Čoban zaključuje da se još nismo vratili u fazu „dosadnoga društva“ iz koje smo tada iskočili u mnogo „uzbudljiviju“ – ratnu stvarnost. Danas vjerojatno nema u Srbiji osobe koja je bolje upućena u značajke, trikove i aktere javne scene u Srbiji od njega.
Izjavili ste da je nakladnička industrija jedna od onih čija se ponuda brzo mora mijenjati, a da novinarima koji rade u Vašoj kompaniji nije uvijek lako te promjene pratiti i na njih adekvatno odgovoriti. Što uvjetuje promjene ukusa čitateljske publike i kako novinarska profesija treba na njih odgovoriti?
Upravo sam potpisao diplome mladim novinarima koji su bili na dodatnoj obuci u našoj novinarskoj školi. Tom obukom novinare pripremamo za naš način rada, te se većina polaznika i zaposli kod nas. Sve industrije su danas podložne tehnološkim promjenama i utjecajima ekonomske krize. U medijskoj industriji te promjene su najbrže. Često citiram devizu „change or die“ (promijeni se ili umri), s kojom se mi nakladnici magazina susrećemo svakodnevno. Može se dogoditi da se magazin koji su uređivali prestane objavljivati, jer ga tržište više ne traži. To se dogodilo sa svim muškim magazinima koji su publicirani kod nas, ali se zato otvorilo puno novih niša. Zato stalno radimo inovacije.
Kako danas izgleda uspješan novinar iz perspektive nekadašnjeg novinara, a današnjeg poslodavca novinarima?
Godina 1990. bilа je jedna od najboljih iz moje prespektive. Još uvijek nije počeo rat, postojala je ekonomska stabilnost, a već je počelo višestranačje i sloboda pisanja o svemu. Primjerice, ja sam napisao prvi tekst u Jugoslaviji o stradanju njemačkih civila nakon Drugog svjetskog rata u Vojvodini, u studentskom časopisu Index 1990. godine. Tada je već bilo moguće da se to dogodi. Financijski gledano, za svega nekoliko mjeseci uspio sam prestati biti ovisan o roditeljskoj pomoći jer sam se mogao sam izdržavati od novinarskih honorara. Ne vidim kako bi to bilo moguće ostvariti danas, kada je većina novinskih kuća u teškom položaju. U istom položaju je i novinarska profesija, te je jako teško definirati „foto-robota“ uspješnog novinara. Pretpostavljam da je to novinar koji voli posao koji radi. I danas imate ljude koji novinarstvo vole, bez obzira što to nije najplaćeniji posao. Ukoliko je plaća redovita, ukoliko kroz taj posao stiču poznanstva i iskustva koja će im sutra, njihovom spretnošću, možda otvoriti neke nove putove, oni ne odustaju.
Dobar dio magazina koje izdajete pripada grupi lifestyle periodike. Pod pretpostavkom da kultura čitanja tjedne i mjesečne periodike u našem podneblju jača, u čemu je privlačnost izgrađivanja određenog životnog stila?
Bolje sugovornice o ovome bile bi neke od mojih urednica. Kada je počela ekonomska kriza i kada su pametni telefoni prešli u masovnu uporabu (i čitanje vijesti putem njih), bilo je veliko pitanje što će se dogoditi s dnevnim novinama, tjednicima i mjesečnicima. Mi dnevne novine ne objavljujemo. Ono što od mjesečnika i tjednika nije išlo smo ugasili, pokrenuvši ono što smo smatrali da će tržište željeti. Lifestyle nisu samo mlade žene od 32 godine koje idu na yogu i jedu chia sjemenke, već i bake od 60 godina koje kuhaju po receptima iz naših specijaliziranih magazina jela koje su kuhale neke druge bake u nekom drugom selu. Čitanje na elektroničkim zaslonima ne stvara istu vrstu iskustva i ugođaja kao držanje magazina s velikim fotografijama u rukama, kada imate taktilni ugođaj tiskovine. Važno je da se nakladnici, osim onlinea, i dalje fokusiraju na kvalitetu tiskanog materijala. Napravit ću banalnu usporedbu: glumci i redatelji nisu odustali od kazališta nakon pojave filma. Kazalište i dalje funkcionira, inovira se i ima svoje trendove. Inovacije su, dakle, neminovne u svim segmentima. Nikada ne treba napuštati neku platformu ukoliko ona ima potencijala. Ja to svakako neću učiniti s tiskanim magazinima.
Teme koje pokrivate u magazinima koje izdaje Vaša kompanija imaju odnedavno snažnu podršku i dubinsko razlaganje na konferencijama koje organizirate. Kome su namijenjene poruke panelista na konferencijama, s obzirom na ograničeni broj sudionika koje konferencije ugošćuju?
Konferencije se organiziraju u realnom prostoru i vremenu, gdje u dvorani može sjediti ograničen broj ljudi. Mi naše panele snimamo, postavljamo na Youtube kanal i dajemo zadatak našim novinarima da preslušaju svaki panel i izvade iz svakog po nekoliko interesantnih sekvenci. Iz cijelog materijala onda dobijemo oko 20 vijesti s udarnim naslovima, koje postavljamo na naše portale s pripadajućim snimcima. Tako stvaramo novi sadržaj. Iz realnog događaja, gdje su ljudi u interakciji, stvaraju se nove informacije. Nije dovoljno da održite samo konferenciju i da ona ode u etar. Prava stvar je kada vam konferencija služi kao platforma za interakciju iz koje će se stvoriti vijesti.
Iako živimo usred vrlo dinamične društvene scene, pune antagonizama, događaje koje organizirate u Srbiji redovito posjećuju političari suprostavljenih pogleda na svijet, najuspješniji poduzetnici, umjetnici i diplomate? Što spaja interese svih ovih ljudi?
Nedavno smo imali najveću konferenciju koju na godišnjoj razini radi The Economist, pošto izdajemo njihovo izdanje Svijet u.... Posljednjih šest godina uz magazin radimo i konferenciju na temu pregleda situacije u svijetu u godini na izmaku. Posljednje dvije godine ih je otvarao tadašnji premijer Aleksandar Vučić, a ove godine je to bila sadašnja premijerka Ana Brnabić. Na konferenciji organiziranoj u beogradskom Geozavodu sudjelovali su svi veleposlanici najjačih zemalja, ministri, predsjednica vlade, direktori poduzeća, ljudi koji su često u mišljenjima i djelovanju suprotstavljeni. Svi oni znaju da će mjesto i skup biti reprezentativni, da će oni biti u profesionalnom smislu ispoštovani, te da će ono što kažu bili medijski relevantno propraćeno. Našim panelistima i gostima bitno je da ono na čemu se pojave, žrtvujući tako svoje vrijeme, bude relevantno. Pincipijelno ne dopuštam nikome od njih, bez obzira radi li se o vlasti ili oporbi, da nameće svoje uvjete. Ukoliko, primjerice, ispoštujete taj princip prema govorniku koji je u mišljenju ili stavovima u manjinskom položaju, to će biti respektirano. Na kraju, ukoliko je rezultat koji se iporučuje pozitivan, što se vidi kroz preglede medijskih izvješća, oni koji sudjeluju će se tim pravilima povinovati.
Veliki ste promicatelj europskog lica Srbije, a zimski sajmovi na glavnim trgovima ili drugim važnim lokacijama u gradovima Srbije postaju obična pojava. Jeste li zadovoljni kako su oni primljeni od strane posjetitelja, posebno u Novom Sadu?
Nedavno sam čuo tvrdnju kako se percepcija Novog Sada u protekle tri godine poprilično promijenila. Samo prije dvije ili tri godine imali smo u Novom Sadu stranke, članice koalicije na vlasti, koje su zagovarale opskurne projekte i ispoljavale u najmanju ruku čudno javno djelovanje. Danas imamo grad koji je dobio titulu Europske prijestolnice kulture, Europske prijestolnice mladih, u kome se održava Oktoberfest koji otvara zamjenik njemačkog veleposlanika u bavarskoj narodnoj nošnji, zajedno s gradonačelnikom Novog Sada. Imamo Winter Fest tijekom koga se 40 dana na Trgu slobode promoviraju europske vrijednosti. Ne postoje dobri i loši ljudi. Postoje oni koji će sudjelovati u dobrim stvarima i oni koji u njima neće sudjelovati. Ukoliko gradonačelnik Novog Sada, predsjednik Pokrajinske vlade, predsjednik države, tko god, želi s nama sudjelovati u stvarima za koje smatramo da su pozitivne i dobre za građane, koje im čine život normalnijim i ljepšim, oni će biti naši saveznici bez obzira na sve. To je moja politika. Danas imamo Novi Sad takav kakav jest, sa svim svojim manama, ali mislim da se atmosfera u gradu pomjerila u „zapadnom pravcu“ u odnosu na ono što smo imali prije nekoliko godina. Manifestacije radimo promovirajući vlastitu kulturu i svoje ljude. Svjetske vizualne trendove pakiramo uz domaću sadržinu. Dobar glas se prenio i na Beograd. Tamo događaj tog koncepta nikad nije organiziran. Od 4. do 28. siječnja 2018. godine, na poziv Uprave hrama Svetog Save, organizirat ćemo program primjeren tom prostoru. Ne može nam nitko ništa zamjeriti. Svi znaju iz kojeg miljea mi dolazimo. Podržao nas je gradski menadžer, a manifestaciju otvara srpski patrijarh Irinej. Eto dokaza da, ukoliko radite dobre i ispravne stvari, ljudi to cijene. Ideološke kočnice i taština postoje, ali, ukoliko ste uporni i dosadni kao ja, na kraju one popuste.
Oponenti festivalskog načina predstavljanja kulture smatraju brojne festivale, da rezimiramo, površnim i banalnim uništavačima kulture i autentične ponude sredina u kojima se organizuju. Kakvo je Vaše mišljenje – kako izgleda festivalska scena u Srbiji?
Podržavam kritičare koji misle da nije normalno da ogromni postotak sredstava iz javnih proračuna za kulturu ide na manifestacije, a da na stvaralačku kulturu ide minorni dio. Tu je napravljena neravnoteža. Govorim izravno protiv onoga što mi radimo, ali se slažem da je previše manifestacija. Ono što nas razdvaja od većine ostalih organizatora je što naše manifestacije ne baziramo samo na javnom proračunskom novcu. Sve što radimo, radimo kao da nikada nećemo dobiti proračunski novac. Među dobitnicima natječaja na raznim razinama su manifestacije za koje nikada niste ni čuli. Koliko god događaji koje mi organiziramo bili komercijalni, trudimo se da svuda provučemo općecivilizacijsku, humanitarnu ili edukativnu notu. Primjerice, humanitarnu kućicu na zimskim sajmovima smo dali Caritasu i u Novom Sadu i na obje lokacije sajmova u Beogradu.
Vaša kompanija nedavno je objavila knjigu Izgubljeni u ravnici – zbirku od 20 priča o narodima koji obitavaju u Vojvodini. Ima li u psihozi suvremenog egzodusa iz ravnice u kojoj živimo načina da ni jedan narod u njoj ne bude više izgubljen?
Autor knjige tijekom predstavljanja često kaže da Vojvodina, bez obzira na sve egzoduse, i dalje ima magičnu privlačnost. Kada dođete, vrlo se lako uklopite i sakrijete u moru različitosti. To je sredina koja je, bez obzira na sve promjene koje su se dogodile u posljednjih 30 godina, još uvijek izrazito višenacionalna i privlačna. Knjiga Izgubljeni u ravnici govori o narodima koji su potpuno nestali (kao banatski Francuzi i Španjolci), o onima koji su, kao Armeni i Židovi, gotovo nestali, te o onima koji su se nacionalno kamuflirali. Postoji inicijativa koja ima kapacitet da, ako se ostvari, bude civilizacijski najznačajnija na ovom prostorima. U II. svjetskom ratu i nakon njega, naime, Vojvodina je izgubila tri svoja, u tom momentu, tehnološki i civilizacijski najnaprednija naroda: Nijemce, Židove i Bijele Ruse. Njihova groblja su rasuta po Vojvodini. U mjestima kakav je, primjerice, Bač grobovi pripadnika ovih naroda su skupa s hrvatskim i mađarskim grobovima, i to groblje izgleda dobro. U nekadašnjim čisto njemačkim mjestima ta groblja djeluju sablasno. Predsjednica Parlamenta Maja Gojković je nedavno također skrenula pažnju na to i inicijativu podržala. Ukoliko budemo dovoljno uporni da se napravi radno tijelo predstavnika svih razina vlasti u Vojvodini koje će se baviti ovim pitanjem, moći ćemo očistiti sva njemačka, židovska i ruska groblja i zadužiti lokalne samouprave da ih održavaju. Tako će naša generacija, koja nije sudjelovala u uništavanju ili protjerivanju ovih naroda, moći reći: mi dokazujemo da želimo živjeti u sredini u kojoj se poštuju i oni koji više nisu s nama. Vojvodina je, dakle, riznica neispričanih tema. One koje smo u knjizi predstavili su značajne upravo zbog ljudi koji danas žive u Vojvodini i to je razlog zašto knjiga ima veliki broj predstavljanja. Želimo imati svijest o tome tko je tu živio prije nas, a tko se možda utopio u nas, te da to budući život čini normalnijim.
Pratite li kulturnu produkciju hrvatske zajednice u Srbiji? Ako da, kako je ocenjujete?
Ne mogu reći da pratim onoliko koliko bih trebao, ali putem Hrvatske riječi uspijevam vidjeti što se događa u hrvatskoj zajednici. Ono što nedostaje cijelom korpusu naše zajednice, a često sam razgovarao na tu temu s mnogima, jest izlazak iz getoa u koje je bila na silu gurnuta, ali u koje se i sama zatvorila. Hrvatska zajednica ovdje, što su protekla stoljeća pokazala, ima mnogo toga da doprinese društvu i cijeloj Vojvodini i Srbiji. No, mora biti dio javnog mainstreama. Ponekad pogledam emisije RTV-a na hrvatskom jeziku. Mislim da je vrlo važna stvar da RTV ima program na hrvatskom, kao i da njeguje višejezičnost, no pripadnici hrvatske zajednice u Vojvodini moraju mnogo više sa svime što rade da istupaju i u ostalim, mainstream medijima. Znam da to nije lako i da ti mediji često nisu spremni to podržati, ali mislim da sama činjenica da svi govorimo sličnim jezikom može biti od koristi. Živimo u digitalnom dobu, gdje nisu više važne nekadašnje podjele i predrasude. Ukoliko želimo da Hrvati koji danas žive u Vojvodini nastave tu živjeti i da razvijaju svoju kulturu i tradiciju, mislim da ona mora izići iz getoa i postati dio mainstreama.
Mnogi su oponenti toga, i smatraju da je ključna povezanost s institucijama Hrvatske.
To je sasvim logično i legitimno, ali nisam primijetio toliko intenzivnu brigu Hrvatske za ovdašnje Hrvate. Osobnim primjerom pokazao sam da, ukoliko vjerujete u ono što radite, uspijevate. Moja karijera je prolazila u proteklih 30 godina kroz razne izazove. No, preživio sam i nastavio se baviti onim čime se bavim.
Kako je bilo na početku Vaše karijere, a kako je danas biti Hrvat na čelu jednog veoma uspješnog biznisa u Srbiji?
Svoju nacionalnu pripadnost nikada nisam tajio, no nisam nikada ni mahao njome kao svojim jedinim svojstvom. Prije svega sam čovjek, sa svim onim što radim i stvaram. Naravno da je 1992. bilo najteže. Tri godine kasnije, za vrijeme Oluje i događaja u Srijemu, nisam imao nikakvih neprilika, jer sam tada već bio dovoljno etabliran. Godine 1992. moja nacionalna pripadnost je iskorištena da bi se smijenilo cijelo uredništvo Indexa, studentskog časopisa koji sam uređivao. Jedne noći se, naime, emitirala na trećem programu TV Novi Sad emisija u kojoj je iznijeta gomila optužbi na račun mene i moje obitelji. Uslijedila je bomba koja je postavljena i eksplodirala u dvorištu obiteljske kuće u Baču, u kojem su tada gorjele kuće, staje i sijeno, u isto vrijeme kada se dogodilo etničko protjerivanje Hrvata u Srijemu. Bio je to dramatičan početak moje novinarske karijere. Ako taj događaj mjerim s nedaćama kroz kakve smo kasnije prolazili, to je bio najtraumatičniji dio. Bez obzira na promjene vlasti, nakon toga nisam imao nikakvih problema. Vjerojatno i dalje nekim ljudima smeta što sam Hrvat, ali – što da im radim?
Izgleda da se kulturna i arhitektonska baština Bača počela konačno vrednovati i na kvalitetniji način obnavljati. Kako vidite mjesto Bača u ponudi za turiste i što je potrebno učiniti da on zablista?
Draško Ređep je u jednom svom tekstu pomenuo kako je na moje odrastanje i stasavanje u ono što jesam utjecalo djetinjstvo ispod zvonika stare Franjevačke crkve i samostana i nešto mlađe Tvrđave. Nije isto otići iz nekog mjesta koje to nema i nekog koje to ima. Igrao sam se u dvorištu kod bake Marije doslovce u sjenci tog zvonika. Bač ima ogroman potencijal povijesnog turizma. Moj brat od strica drži Didinu kuću, koja promovira šokačku kulturu i tradiciju. Na Svisvete smo bili na groblju, gdje sam sreo župnika i momke koji sviraju puhačku glazbu u vatrogasnom društvu. Bilo je dirljivo što to društvo već više od 130 godina svake godine održava vatrogasni bal. Nevjerojatno je da ih nikada ništa nije u tome omelo, kao ni da sviraju na Svisvete Bliže, o Bože moj. To je vanvremenski i moguće je iskusiti samo u Baču. Ja ću to uvijek podržati. Mislim da je odlično što je Bač zadržao Dane europske baštine. Prošle godine smo predjsednicu Parlamenta poveli u Bač da sve to vidi i bude tamo. Vide se pomaci i u uređenju Tvrđave i obližnje Provale. Ono što je problem cijele Srbije je infrastruktura. Treba vam dosta da dođete, primjerice iz Beograda u Bač zbog loših cesta. Mislim da je općina mala i siromašna i znam da nema proračun da se dovoljno promovira. Apeliram kod pokrajinskih i državnih vlasti da prepoznaju takve sredine. Nije poanta da turisti dolaze samo na Kalemegdansku i Petrovaradinsku tvrđavu. Treba ih povesti i u Bač i treba s pokrajinske i republičke razine mnogo više promovirati i ulagati u promidžbu i u održavanje sredina kakav je Bač. Ukoliko tog razumijevanja bude bilo, za desetak godina dobar dio stanovništva Bača, to malo ljudi koliko je ostalo živjeti tamo, moći će živjeti od turizma, što smatram budućnošću i dobrog dijela Vojvodine.
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)