U životu biskupijske zajednice – partikularne Crkve, vrlo je bitno njezino ustrojstvo, te odnos prema općoj Crkvi. U povijesti, naročito nakon što je Crkva dobila slobodu javnoga djelovanja Milanskim reskriptom (313. godine), te osobito od konca III. stoljeća, crkvene teritorijalne oblasti dobijaju isto ime kao i upravne oblasti Rimskoga Carstva (na rangu između razine provincije i prefekture): dijeceze (jed. dioecesis). Taj je termin danas izišao iz svjetovne i ušao gotovo isključivo u crkvenu uporabu, te se u hrvatskom jeziku naziva biskupija, i to po nazivu crkvenog službenika koji njome upravlja, a to je redovito biskup.
Put kojim crkveno ustrojstvo na jednom povijesno zaokruženom teritoriju dobija status biskupije uređen je Zakonikom kanonskog prava Katoličke Crkve. Najvažnije je to da je riječ o teritorijalno, povijesno i kulturno bliskoj, te u smislu liturgijskoga obreda identičnoj skupini katoličkih župnih zajednica, među kojima djeluju i ustanove posvećenoga života (redovice, redovnici i Bogu posvećene osobe). Po Kanonu 369 „biskupija je dio Božjega naroda koji se povjerava na pastoralnu brigu biskupu u suradnji s prezbiterijem, tako da, prianjajući uza svojeg pastira koji ga po evanđelju i euharistiji sabire u Duhu Svetome, tvori partikularnu Crkvu u kojoj uistinu jest i djeluje jedna, sveta, katolička i apostolska Kristova Crkva“. Takav teritorij je i današnja Bačka, unutar koje je papa Pavao VI. 25. siječnja 1968. utemeljio Subotičku biskupiju. Prošlo je od toga dana točno 50 godina. To razdoblje je vrlo malo u povijesti Crkve na prostoru južnog međurječja Dunava i Tise, no ipak dovoljno uzbudljivo da pobudi pažnju za, s jedne strane pogled unatrag, a s druge da usmjeri pogled unaprijed.
Počeci
Čini se da je kršćanstvo dosta rano uhvatilo korijena na prostorima Bačke, no putem koga i na koji način, to nije sasvim jasno. Postoje podaci da je biskupiju sa sjedištem u Baču osnovao u V. stoljeću splitski biskup Honorije. U to vrijeme, nakon razorenja drevnog Sirmiuma, ovi krajevi bili su pod crkvenom jurisdikcijom splitskog biskupa. U djelu Illyricus sacrum Daniel Farlati piše: „Grad Bač nalazi se na istočnoj obali Dunava, iznad ušća rijeke Drave u Dunav. On je poslije propasti države i ukidanja Srijemske provincije pao pod vlast i upravu splitskog nadbiskupa. Honorije II, metropolita splitski, osnovao je biskupiju u Baču radi velike udaljenosti mjesta, tako da je pokršteni narod rijetko kada dospijevao do svete Krizme... U XI. stoljeću, nakon osnivanja metropolije (crkvene pokrajine) u Ostrogonu, splitska je nadbiskupija izgubila taj dio Panonije i suzila svoje međe do Save. Budući da je Crkva u Baču ujedinjena s Crkvom u Kalači, postala je od obje kalačka metropolija“. U VI. stoljeću tu je sigurno postojala biskupija. Car Justinijan, naime, osniva biskupiju u svojem rodnom gradu (u blizini današnjeg Leskovca) i podvrgava upravi njegova nadbiskupa cijelo područje srednjega i sjevernog Balkana: „Želimo... da posvećeni poglavar Prve Justinijane, našeg zavičaja, ne bude samo metropolita nego i nadbiskup, a ostale pokrajine neka budu pod njegovom jurisdikcijom, to jest: Unutrašnja Dacija i Priobalna Dacija, također i Mezija prva, i Dardanija te pokrajina Prevalitana i druga Macedonija, dio druge Panonije koja je u gradu Baču...“. U to vrijeme u Baču sigurno postoji samostalna biskupija.
Podrijetlo od svetog Metoda?
Dalji razvoj ove biskupije nije poznat, sve do konca XI. stoljeća, kada se u ispravi o ustoličenju prvog zagrebačkog nadbiskupa Duha spominje da je prisutan „Fabijan, bački nadbiskup“. Neki autori misle da je sveti Ladislav nakon osvojenja Srijema sjedište „grčke nadbiskupije Sirmiuma prenio u Bač“. Međutim, postoje uvjerljivi razlozi da nadbiskupija u Baču potječe neposredno ili posredno od svetog Metoda. U IX. stoljeću Ćiril i Metod na poziv moravskog kneza Rastislava polaze u tu zemlju, preko Bačke, u kojoj su zatekli jake kršćanske naseobine, u kojima je, po tvrdnji prvog subotičkog biskupa Matije Zvekanovića, „nemoguće zamisliti da oni nisu propovijedali i širili vjeru“. Godine 867. oni polaze u Rim k papi da opravdaju svoje djelovanje, posebice uvođenje slavenskog jezika u liturgiju. Tu Ćiril umire, a papa u znak priznanja imenuje Metoda 868. godine panonskim nadbiskupom. On se vraća u Panoniju s ovlastima Svete Stolice da tu nastavi svoje poslanje. Čini se da je njegova jurisdikcija bila personalna (ne teritorijalna) i da se odnosila na sve Slavene Panonije. Budući da je Sirmij bio razoren, a Bač u to vrijeme dobro utvrđen, čini se prirodnim da je izabrao Bač za sjedište. No, čak i ako Metod nije imao stalnoga sjedišta, naslov i ovlast panonskog biskupa nosio je barem 10 godina. Zvekanović s puno sigurnosti tvrdi da je bogat i cvjetajući kršćanski život među Slavenima Panonske nizine bio moguć zahvaljujući nadbiskupskom sjedištu.
Bačka Crkva je od vrlo starog vremena bila posvećena svetom Pavlu. Ovaj patron je također i zaštitnik same regije Bačke, a njemu je posvećena današnja župna crkva, a nekadašnja katedrala u Baču. Njegov simbol uvelike je ušao i u svjetovnu uporabu, pa se, primjerice, nalazi na službenom grbu AP Vojvodine (kao i na više povijesnih grbova danačnje Bačko-kiškunske županije – dijela Bačke u Mađarskoj), uz objašnjenje heraldičara da je pavlovski grb Bačkoj dodijelio car Leopold I. (1657. – 1705.) godine 1699. Očito ne bez razloga. Sveti Pavao i Bač i Bačka su, dakle, nedjeljivi. Zvekanović ne sumnja da je tome razlog dvojak. S jedne strane, u Solunu, odakle su Ćiril i Metod došli, sv. Pavao osnovao je vrlo davno kršćansku zajednicu kojoj je uputio čak dvije poslanice, te se tamo vrlo štuje. S druge strane, evangelizacijsko poslanje i djelovanje svete slavenske braće bilo je, tvrdi on, inspirirano djelovanjem sv. Pavla, te su oni u njemu nalazili posebno jakoga zaštitnika.
Ujedinjenje
Nakon osnutka Kalačke metropolije, oko 1135., dolazi do ujedinjenja Kalačke i Bačke crkvene pokrajine. Nakon ujedinjenja jedni dokumenti zovu je Kalačka, a drugi Bačka nadbiskupija, dok je od osnutka samostalne Srijemske biskupije počinju zvati Kalačko-bačkom nadbiskupijom, što je ostalo sve do XX. stoljeća. Ustoličenje nadbiskupa je uvijek vršeno u obje stolne crkve (Sv. Pavla u Baču i Uznesenja Marijina u Kalači). Nadbiskupi su prebivali također u oba grada. Bački kaptol je bio veći od Kalačkoga. Vjerski život se, kako povjesničari tvrde, lijepo razvijao. O tome svjedoči deset opatija i devet prepozitura koje su sve imale svoje samostane. Uspomena na njih danas je sačuvana u naslovnim opatijama i prepoziturama, a naslovnim opatima i prepoštima imenuju se poneki zaslužni svećenici.
Na dijelu Bačke koji pripada Srbiji je sve do Mohačke bitke (1526.) cvjetao vjernički, a napose redovnički život. Za vrijeme turskog ropstva razoreni su ne samo samostani nego i gotovo svi kršćanski spomenici. Nakon oslobođenja od Turaka nije više obnovljen Bački kaptol, niti bačka katedrala. Nadbiskupija se i dalje zvala Kaločko-Bačka, no nadbiskup se potpisuje češće kao kaločki nego kao kaločko-bački. Na području Bačke se lagano obnovio život Crkve. Još za vrijeme Turaka, a napose nakon oslobođenja od Turaka krajem XVII. stoljeća, opustošenu Bačku su naselili pravoslavni Srbi i Hrvati katolici. U to je vrijeme bilo malo vjernika Mađara. Tijekom XVIII. stoljeća se u Bačkoj planski nastanilo mađarsko, njemačko i slovačko stanovništvo uživajući veliku društvenu, graditeljsku i kulturnu potporu krune Dunavske Monarhije.
Iz današnje perspektive shvaćanja laičnosti i crkvenih službi zanimljivo je reći da su, u pravilu, kalačko-bački nadbiskupi obnašali dužnost župana Bačko-bodroške županije. Taj spoj crkvenog upravljanja i svjetovne vlasti ostao je sve do 1776., kada je prvi župan postao svjetovna osoba, grof Andreas (slovački: Andrej) Hadik, čiji posjed s dvorcem u Futogu i danas plijeni ljepotom.
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)