Amaterska slikarica Ruža Tumbas (Subotica, 1929.) ove godine obilježava šezdeset godina od prve službene izložbe kao i sedamdeset godina bavljenja slikarstvom. Tim povodom u ponedjeljak, 8. svibnja, u galeriji Otvorenog sveučilišta u Subotici otvorena je njezina izložba. Tumbas je jedna od rijetkih živućih subotičkih slikara-amatera starijeg naraštaja. Poznata je po lirskim motivima salaša i bačkih krajolika koji čine većinu njezinog opusa. Njezine slike odišu tihom i nenametljivom lirikom, na njima obično nema ljudi, nitko ne remeti spokoj i tišinu prirode, ali zato vidimo djela ljudskih ruku, salaše i ceste suživljene s prirodom iz koje su i nastali.
Radovi ove slikarice krase zidove mnogih domova, ureda, čak i veleposlanstava. Bila je članica likovnih sekcija KUDŽ-a Bratstvo, Radničkog univerziteta u Subotici i KUD-a Bunjevačko kolo. Danas je članica Likovnog odjela HKC-a Bunjevačko kolo i HLU CroArt iz Subotice.
Za svoj rad nagrađena je na XVI. Jugoslavenskom susretu Bratstvo-jedinstvo u Kraljevu 1983. te prvom otkupnom nagradom na izložbi slikara amatera pri Radničkom sveučilištu u Subotici 1986. godine.
Ove godine proslavljate dva velika jubileja. Kako su izgledali Vaši počeci bavljenja slikarstvom?
Aktivnim slikanjem započela sam relativno kasno. Iako sam tijekom školovanja uvijek nešto za sebe crtala, tek sam krajem srednjoškolskog obrazovanja obratila pozornost na slikarstvo. Pohađala sam subotičku žensku gimnaziju koju sam završila 1948. godine. Tada sam svojim školskim drugaricama za uspomenu nacrtala po prigodnu sličicu u spomenar. Naime, sve su one znale da ja stalno nešto rišem i to su željele da im ostane kao uspomena iz školskih dana.
Krajem prosinca 2015. godine sudjelovali ste na izložbi u povodu pete godišnjice rada Hrvatske likovne udruge CroArt postavljenoj u galeriji Otvorenog sveučilišta u Subotici. Tom prilikom prvi put u javnosti izložena je Vaša slika Begonije iz 1957. godine. Te daleke 1957. ste bili uposleni kao službenica-činovnica u Bratstvu, potom od 1961. u tadašnjoj SDK, a uz to ste u slobodno vrijeme slikali?
Tako je, odmah po završetku škole zaposlila sam se u subotičkoj Tvornici šinskih vozila Bratstvo. Prva zajednička izložba na kojoj sam sudjelovala otvorena je svibnja 1957. u Gradskom izložbenom prostoru u palači Vermes na kraju Korza. Na toj izložbi likovne sekcije tvornice sudjelovala je grupa radnika-slikara amatera. Te radove sam godinama kasnije ponudila na otkup Komunalnoj banci, odnosno kasnijoj Službi društvenog knjigovodstva. Uslijed tadašnje procedure, slike sam prvo poklanjala, a zatim su bile otkupljene. Neke od tih ranih slika našle su se i u prostorijama raznih vojvođanskih banaka i kompanija. Naime, radeći u SDK često sam dolazila u kontakt s direktorima banaka koji su od mene naručivali slike za svoje urede. Kasnije je i Fidelinka otkupila desetak mojih slika nastalih tijekom 1970-ih i 1980-ih.
Vi ste samouka slikarica, ali ste nakratko pohađali poznati Tečaj figuralnog crtanja u Subotici?
Jeste, nakon Drugog svjetskog rata uspostavljen je taj tečaj. Bila sam jedina ženska polaznica 1949. godine te su nakratko moji kolege bili slikari Gustav Matković, Marko Vuković i druga, kasnije poznata, imena subotičke likovne scene. Međutim, bila sam prisutna na svega nekoliko početnih predavanja te sam ubrzo odustala. Nakon toga sam samostalno učila, donekle čitanjem, ali uglavnom praktičnim radom – preslikavanjem i precrtavanjem te posjećivanjem izložbi u Subotici i šire. Prvih deset godina radila sam uglavnom samostalno i to putem preslikavanja reprodukcija koje su se nalazile u monografijama o slikarstvu ili povijesti umjetnosti. Proučavala sam djela Velazqueza, Van Gogha, Renoira kao i nekih manje poznatih ruskih slikara poput Fjodora Vasiljeva. Imala sam tih godina i pojedine privatne narudžbe ali to su sve bile kopije poznatih djela. Moji prvi samostalni slikarski pokušaji vezuju se stoga za 1957. godinu. Do tada sam samo kopirala, odnosno preslikavala, učila i usavršavala naučeno.
Kako je likovni pedagog Stipan Šabić utjecao na Vas?
Sve do kraja šezdesetih godina radila sam isključivo u tehnici ulja. Međutim, 1968. godine gospodin Šabić potaknuo me je da radim i u pastelu. Tom prilikom mi je poklonio jedan komplet pastelnih boja i sugerirao da slikam „na licu mjesta“, odnosno u prirodi. Takav način i tehniku rada sam u potpunosti prihvatila i zavoljela. Iste godine imala sam i izložbu u Gradskom izložbenom prostoru u okviru programa prve gradske Dužijance. Nedugo nakon toga, 1970-e, bila sam i jedan od osnivača likovne sekcije KUD-a Bunjevačko kolo uz Ciliku Dulić-Kasibu, Stipana Šabića i druge. Isto tako, navela bih i utjecaj Bele Durancija koji me je savjetovao da se „držim“ lokalne zavičajne tematike – onoga što mi najbolje ide i u čemu se mogu autentično izražavati.
Vaša prva samostalna izložba dogodila se ipak prilično kasno?
Prvu samostalnu izložbu imala sam travnja 1983. godine u tadašnjem Računarskom centru Ekonomskog fakulteta u Subotici. Izložbu je otvorio profesor Tibor Đerman. Prisustvovala je brojna publika, a bili su izloženi radovi nastali tijekom prethodnih dvadesetak godina. Iste godine sam otišla u mirovinu te se otvorila mogućnost da se u potpunosti posvetim slikanju.
Nakon toga uslijedile su brojne grupne, ali i samostalne izložbe?
Sudjelovala sam na brojnim grupnim izložbama diljem bivše Jugoslavije: u Subotici, Somboru, Osijeku, Kraljevu, Mostaru, te u Segedinu (Mađarska). Već sam ranije sudjelovala na izložbama prigodom Dužijance 1968., 1969. i 1970. godine kada sam, među ostalim, izlagala skupa s Ivanom Tikvickim Pudarom, Markom Vukovićem i Ivanom Balaževićem. Od samostalnih izložbi u Subotici izdvojila bih onu u vestibilu Gradske kuće 1997. godine u povodu četrdesetgodišnjice rada (u okviru proslave Dana grada), potom nekoliko izložbi u klubu Cinema (ulazni foaje nekadašnjeg kina Zvezda), dvije samostalne izložbe u HKC-u Bunjevačko kolo, nekoliko prigodnih izložbi u Maloj Bosni i Starom Žedniku te dvije izložbe u Gradskoj knjižari Danilo Kiš. Svakako najznačajnije izložbe bile su mi priređene u Modernoj galeriji Likovni susret – u okviru Dužijance 1992. te, kao kruna mojega rada, 2007. godine prigodom koje je tiskan i katalog s predgovorom Bele Durancija te reprodukcijama izloženih radova nastalih u razdoblju između tih dviju izložbi. Posljednju zajedničku izložbu imala sam skupa sa svojom obitelji odnosno sinom Nikolom i unukama Aleksandrom i Najdom 2011. godine u ogranku Gradske knjižnice na Paliću.
Gdje se sve danas mogu naći Vaši radovi?
Cijeloga života imala sam narudžbe od privatnih osoba. Početkom devedesetih godina radila sam i za jednu privatnu galeriju iz Novog Sada koja mi je naručivala brojne slike. Isto tako, prigodom različitih svečanosti, često su upravo moje slike bile dodjeljivane na dar dužnosnicima. Primjerice, uručila sam sliku bikovačkog salaša bivšem predsjedniku Borisu Tadiću 2010. godine prilikom svečanosti obilježavanja 20 godina Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, potom apostolskim nuncijima 1997. i 2001. godine prilikom njihova posjeta župi Isusova Uskrsnuća. Radove sam darovala i gradonačelnicima Subotice, Senja i Mohača, a moje slike krase i prostorije u hrvatskim konzulatima u Budimpešti i Skopju te američkom veleposlanstvu u Beogradu. Jedan rad nalazi se i u zbirci Galerije Dr. Vinko Perčić. Doduše, za mnoge radove, napose one iz ureda raznih banaka, ne znam gdje se nalaze danas.
Recite nam nešto o tehnici i tematici Vaših radova...
Kao što sam već navela, prvih desetak godina uglavnom sam kopirala tuđe radove i izučavala postupke slikanja. Potom sam radila motive mrtve prirode i krajolike u tehnici ulja na lezonitu s obzirom na to da je platno tada bilo skupo i nedostupno. Nakon toga započela sam sa slikanjem gotovo isključivo salaša, ravničarskih krajolika, prikaza godišnjih doba i „litnjih“ putova u okolini grada. Najviše radova nastalo je svakako u razdoblju od mog odlaska u mirovinu, te tijekom devedesetih godina sve do 2007. godine. Osim toga, radila sam i ciklus sakralnih objekata u Subotici i okolini – nacrtala sam gotovo sve crkve, osim one u Bajmaku. U slikanju sam relativno brza a pri radu uglavnom stojim što mi u ovim poodmaklim godinama sve više predstavlja poteškoću. Što se tehnike i motiva tiče, poznato je da volim slikati pastelom dakle umjerenim bojama, bez izrazitih odskakanja u koloritu. Tako mi slike dobiju svojevrsnu „izmaglicu“. Također bih istaknula da, uz salaše i krajolike, izrazito volim i motiv suncokreta. Mirovina mi je omogućila brži tempo rada te sam gotovo svakodnevnim slikanjem došla do brojke od gotovo tisuću radova u pastelu i ulju. Često sam radila vani u prirodi, izlazila sam na salaše i slikala, a do 2012. godine redovito sam sudjelovala na Takmičenju risara slikajući na njivi. Posljednjih nekoliko godina uslijed slabijeg zdravlja i manjeg broja narudžbi ne slikam toliko, tek povremeno kada želim mojim bližnjima darovati koju sliku.
Izvor: Hrvatska riječ (Branimir Kopilović)