Nenadić. Salaši uz cestu Gakovo – Sombor. Razvučeni nekoliko kilometara, u nekoliko redi uz ovu cestu, pa i negdašnju prugu. I dok je cesta sve prometnija, pruga već godinama zarasta u korov i još samo starije mještane podsjeća kako su nekada u grad u školu putovali vlakom, koji je kroz Nenadić prolazio nekoliko puta na dan. Povijesni podaci kažu da je u XIX. stoljeću ovo salaško naselje zabilježeno kao naselje bunjevačkih Hrvata, koji bez obzira na doseljavanja kojih je bilo kako poslije Drugog svjetskog rata, tako i nakon raspada negdašnje države i dalje čine većinu stanovništva. Nenadić salaši bili su nekada jedno od najvećih uporišta Radićevog HSS-a. Hrvati iz ovih salaša uvijek su bili vezani uz Hrvatski dom i hrvatsku udrugu, a tako je i danas i Nenadićani su najaktivniji, kako u članstvu udruge tako i u njenom vodstvu.
O somborskim salašima, pa i Nenadiću, detaljno je pisao somborski novinar Milenko Beljanski, ali će Nenadić dobiti još jednu knjigu o sebi, posve drugačiju od one koju je pisao Beljanski. Drugačiju, jer su njeni autori oni koji su ili cijeli ili dio svog života proveli na Nenadiću i pisali su o onomu što je bio dio njihovog odrastanja i života na tim salašima. Slobodno možemo reći da će krajem godine, kada se planira objavljivanje knjige, Nenadić imati jednu posebnu priču o sebi, svojim salašima, hrvatskim obiteljima i svakidašnjem životu.
Priče iz duše
Mario Bara, Mata Matarić, Alojzije Firanj, Klara Karas Šolaja, Pavle Matarić, Josip Parčetić, Terezija Matarić, Marija Maširević, Šima Raič, Vinko Aranjoš, Nataša Firanj, Katarina Firanj, Manda Karas Matarić, Marija Matarić i otac Mato Miloš. To su imena autora u knjizi Moj Nenadić. Osim Maria Bare, koji je pripremio tekst o povijesti Nenadića i oca Mate Miloša koji je suautor teksta o proslavi stote obljetnice
somborskog Karmela u salašima Nenadić, svi ostali autori svojim rođenjem i životom vezani su za Nenadić. A na stranicama ove svojevrsne monografije Nenadića moći će se čitati o negdašnjim izgledima salaša, poljoprivredi s posebnim osvrtom na proizvodnju lubenica, o tome kakve su bile navike u prehrani i odijevanju, o školi u Nenadiću, političkoj angažiranosti ovih salašara, njihovoj vezanosti za crkvu, ali i o kartarošima u Nenadiću, nogometu, kuglanju. Bit će pripremljen i rodoslov svih obitelji, kao i fotografije njihovih salaša i kuća, kao i priča o Mostongi, izgubljenoj rijeci, koja dijelom svog toka protječe i kroz Nenadić. No, neće u knjizi biti samo faktografskih podataka već i osobnih sjećanja na školske dane, na to kako je na salašu prolazila jedna cijela godina, sjećanje na negdašnje nenadičke momke, sjećanje na jedan dan listopada na salašu... I ono što također izdvaja ovu knjigu od drugih je i to što se većina njenih autora bavi nekim sasvim drugim poslovima, a ne pisanjem. Tako su među autorima liječnici, inženjeri, ekonomisti, profesori i ljudi drugih struka koji su se latili pera i pisanja.
Od salaša do salaša
U pripremi knjige najviše je angažiran Alojzije Firanj, koji je i autor uvodnog dijela, ali i nekoliko drugih poglavlja u knjizi Moj Nenadić.
„Prva ideja je bila da samo napravimo jedan popis svih salaša. Razmišljali smo kako ih predstaviti i onda smo došli na ideju da taj popis prate i fotografije, zatim rodoslov obitelji koje žive na tim salašima. Dobili smo tako pravu sliku povijesti jedne obitelji. Na Nenadiću su najčešće obitelji Firanj, Jozić; Fratrić, sada već i Komušanac, obitelj koja se u Nenadić doselila prije nekoliko desetljeća. Autori možda nisu vični književnom radu, ali su stručni u svojim strukama i uglavnom su se pripremajući tekstove za ovu knjigu bavili temama koje su na neki način vezane za njihovu struku“, kaže Firanj.
Za Katarinu Firanj može se reći da je već poznata autorica, jer iza sebe ima dvije objavljenje knjige – knjigu pjesama Žagor iz opaklije, koju je tiskala u vlastitoj nakladi i knjigu u kojoj je kroz život svoje obitelji do detalja opisala Koćeve salaše i Nenadić Garavi salaši, koju je tiskao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Ipak zajednički rad na knjizi Moj Nenadić za nju je jedan novi izazov. „U ovoj knjizi bit će mnogo više kronoloških podataka o Nenadiću i mislim da je ovo knjiga kojom se trebamo ponositi. Moj prinos bit će tekst Lipi škulski dani u kome opisujem jedan školski dan, kao dvije moje pjesme: Svatovi i Didina soba“, kaže Katarina i dodaje da Nenadić nisu više salaši već naselje s kućama. „Puno toga se promijenilo, ali ostaje nostalgija za onim starim i drago nam je što će taj stari Nenadić dobiti svoje mjesto na stranicama jedne knjige“, kaže Katarina.
A knjiga bi pred čitateljima trebala biti do kraja ove godine. Tiskat će je HKUD Vladimir Nazor, a kako kaže Alojzije Firanj, potporu imaju i od Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Knjiga će biti na standardnom hrvatskom jeziku uz nekoliko tekstova na ikavici kakvom govore, ili su govorili, Bunjevci na Nenadiću.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)
