Vera Bašić Palković – Nana, kako se potpisuje na svojim slikama i radovima, slamarstvom se počela baviti 1995. godine. Prvo je bila članica subotičkog Udruženja Lusa, a 2014. godine postala je članicom slamarskog odjela HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta. Osim što redovito sudjeluje na svim Gupčevim kolonijama, izložbama, radionicama, Vera je toliki poštovatelj i zaljubljenik u slamu da koristi gotovo svaki slobodan trenutak kako bi od nje napravila pravo malo umjetničko djelo. Od brojnih takvih djela, među kojima se nalazi i veoma originalni betlehem, u svom je domu napravila svojevrsni kućni muzej.

Slama je moja ljubav

Vera se, kako ističe, uvijek divila radovima od slame, a raditi s njom naučila je od kolegice koja ju je potom odvela u Udruženje Lusa: „Radila sam u početku gledajući od drugih kako se to radi. Odavno me je to zanimalo. U Lusi sam bila šest godina, a onda sam otišla na Novi Zeland, tražeći bolji život. Nedugo potom vratila sam se kući i počela dobivati unučad, na koncu njih šestero. Puno sam sudjelovala u njihovom čuvanju pa sam slamu malo zanemarila. No, 2014. godine, kada sam otišla u mirovinu, nastavila sam se intenzivno baviti slamom i učlanila sam se u HKPD Matija Gubec u Tavankutu. Sudjelovala sam na svim izložbama, kolonijama, radionicama i tako su vremenom nastali brojni moji radovi. Imala sam potrebu da se maksimalno angažiram, ali ne zato što sam morala već zato što ja to doista jako volim, slama je moja ljubav i mislim da se to i vidi po količini radova koje imam. Našla sam se među ženama koje sve vole slamu, njeguje se slamarstvo, poštuju se slamarke i slamarski radovi i to je jednostavno okuženje koje mi godi, koje mi donosi zadovoljstvo, a rad sa slamom me opušta. Imam brojne ideje, nisu još uvijek sve ostvarene, ali se nadam da će biti“, navodi Vera Bašić Palković.

Osim što za Gubec izrađuje slike, suvenire i prigodne blagdanske darove, pravi i one za svoju dušu koji su isključivo ostvarenje njenih ideja i mašte. A slike su nešto što posebno voli raditi.

„Na slici koju sam nazvala Klapim i koja krasi zid moje sobe (dimenzije 90x140 cm), prikazano je moje djetinjstvo. Tu je salaš, sve domaće životinje, tu su moji djed i baka s kojima smo rasli, otac i mater, rođeni brat i brat od strica koji je do svoje sedme godine živio s nama. Sliku sam radila za moju dušu, a i za svako od mojih šestero unučadi napravila sam po jednu veliku sliku. Salaš je inače bio na Malom Verušiću, blizu Klise. Tamo sam išla u školu do četvrtog razreda, potom sam došla u grad kod strica, a poslije su se i moji tu doselili“, kaže Vera, koja je u svom domu, u velikom staklenom ormanu, napravila mali kućni muzej.

„Tu ima svega. Neke stvari sam zaštitila na način da su prekrivene čašom ili staklenom posudom pa tako još ljepše pokazuju. Imam primjerice feniksa koji izlazi iz lotosovog cvijeta, odnosno diže se iz pepela. Napravila sam ga kad je počeo rat u Ukrajini, gdje imam šestero prijatelja s kojima sam se sretala na međunarodnim kongresima slame svugdje po svijetu pa i kod nas. Nekako me je to jako pogodilo i napravila sam ga njima u čast. Tu su i druge brojne ptice. Imam također jednu veliku kolekciju jaja sve domaće živine a jaja su inače nešto što također jako volim raditi. Zatim, tu je par bunjevačkih papuča. Izdvojila bih i betlehem ili jaslice koji se nalazi između kora od bora. Na te kore sam naišla jednom prilikom kada sam s djecom bila na izletu na Tresetištu i odmah sam počela razmišljati kako bih je mogla iskoristiti jer volim i drvo kao prirodni materijal. Osmislila sam da to bude jedan mali betlem sa svim figurama koje tu pripadaju, kao i s malim gradom. Napravila sam ga 2020. i do sada je bio izložen u Galeriji Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu u okviru programa 52 nedilje tradicijske kulture. Inače, svi ovi radovi rađeni su isključivo za moju kolekciju“, kaže ona.

Iskustva zahvaljujući Gupcu

Od slame se, dodaje, doslovno sve može izvesti. „Slama je izuzetno plemenit i podatan materijal i pored toga što je slamarstvo moja velika ljubav, ja slamu izuzetno cijenim, kao materijal, jer je prirodan, daje brojne mogućnosti, brojne nijanse. Mi u Društvu koristimo isključivo prirodne tonove slame, ne farbamo je, kombiniramo peglanu slamu i pletivo i na taj način postižemo efekte koje želimo“, kaže.

Članica je Gupca deset godina i svake godine je pravila sliku za koloniju na kojoj su motivi isključivo vezani za tradiciju. Vera dalje navodi koja su to neka dragocjena iskustva koja je stekla kao članica tavankutskog Društva: „Ono što je za mene svakako jako lijepo i novo iskustvo, a na neki način i korisno, su susreti s ljudima iz čitavog svijeta. To je uvijek u nekoj drugoj državi, a 2014. je Svjetski kongres slame bio u Tavankutu. To su dragocjena iskustva, prvo što je nevjerojatno jeste što smo mislili da samo mi radimo slamu, a u stvari se njom bave u cijelom svijetu, ali na sasvim drugi način. Ono što je jako bitno, mi imamo neki svoj pravac kada su u pitanju rad sa slamom i sami radovi. Svaka zemlja, podneblje imaju nešto svoje. No vidiš da te drugi uvažavaju, da im se jako sviđa kako mi radimo, žele to naučiti, a i mi smo od njih neke stvari preuzeli. Ali nije poanta da radimo kako drugi rade, već da ta novostečena iskustva primijenimo na naš način izrade slika i raznih predmeta. Uglavnom, druge najviše oduševljavaju naše slike. Oni uglavnom prave neke predmete poput torbi, šešira, raznih aranžmana ili neke sitnije predmete. Rusi, recimo, dosta farbaju slamu, a Ukrajinci sa slamom kombiniraju suho cvijeće, biljčice i razna zrnevlja“, pojašnjava Vera.

Do sada je sudjelovala na brojnim zajedničkim izložbama, ali do sada nije imala samostalnu. Kako kaže, razmišljala je o njoj prije korone, koja je to stopirala, no možda jednom i ostvari tu svoju nekadašnju želju. Na pitanje je li nekog od svojih šestero unučadi uspjela zaraziti ljubavlju prema slami i hoće li netko od njih time nastaviti, Vera Bašić Palković odgovara:

„Unuka (18 godina), koja je vrlo talentirana i koja je neke radove radila sa mnom, prije tri godine je otišla s tatom u Njemačku. Jedan od unuka koji ima 12,5 godina talentiran je za pletenje i tu i tamo sjecka i lijepi nešto sa mnom ali za sada nema još ozbiljnijih radova. Općenito je problem što malo ima mladih koji su zainteresirani za rad sa slamom. Svake godine na kolonijama bude talentirane djece kojima bi to išlo, ali čim uđu u pubertet, neke druge stvari ih počnu zanimati. Nek mi dâ Bog zdrave oči, zdrave ruke i zdravu kičmu da mogu što duže raditi i nadam se da će se netko mlad, ako i ne od mojih unučadi, zainteresirati za slamarstvo da mogu svoje znanje u vezi sa slamom kasnije prenijeti na drugog“.

Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)